Velika Britanija nekad je bila središte "carstva u kojem Sunce ne zalazi". Ekonomski, financijski i trgovački centar svijeta nalazio se u Londonu, a neuronske veze carstva prema bližim i najudaljenijim kolonijama održavale su flote trgovačkih brodova. A tu razmjenu dobara, usluga i ljudi čuvala je moćna Royal Navy, Kraljevska ratna mornarica Ujedinjenog Kraljevstva.
Vrhunac je carstvo doživjelo s kraljicom Viktorijom da bi se potom kroz dva svjetska rata, međuratno i poratno razdoblje oljuštilo uglavnom na područje Otoka. Nekadašnje kolonije postale su većinom neovisne države, za bivšu maticu vezane samo sve slabijim Commonwealthom i onom najmoćnijom engleskom ostavštinom - jezikom.
No, iako je carstvo nestalo, Royal Navy i dalje je bila među najpotentnijim vojnim silama na svijetu, kadra projicirati svoju moć na svakom od velikih oceana. To je postalo upitno 2014. kada je umirovljen posljednji iz klase nosača aviona Invincible. Sljedeće tri godine Britanija, sinonim za pomorsku silu i jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, nije imala nosač aviona u aktivnoj službi.
Tada na scenu stupa HMS Queen Elizabeth (R08), prvi nosač aviona iz istoimene klase, a u kojoj je uz nju još i HMS Prince of Wales (R09). U usporedbi s njihovim prethodnicima krase ih titanske proporcije: četiri puta veća istisnina, dužina veća od 280 metara i prepoznatljiva vizura s dva tornja koji izbijaju iz palube.
Kada i zašto je pokrenut razvoj ovih nosača aviona, koje su ključne osobine klase, koje prednosti, a koji nedostaci, kako su se pokazali u operativnoj službi i je li cijena od 7,6 milijardi funti za oba broda bila prevelika tumači Matija Blaće s YouTube kanala Codex Militaria.
Video možete pogledati ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlista Prva linija.
Videosnimku podcasta pogledajte ispod
- Queen Elizabeth su supernosači konvencionalnog tipa. U službi su samo nekoliko godina i uz američku klasu Ford jedina su nova klasa nosača aviona na Zapadu u posljednjih nekoliko desetljeća pa su zanimljivi zbog inovacija koje donose - u nekoliko rečenica opisuje Blaće ovu klasu i dodaje kako je termin supernosači prije svega - marketinški.
- U mirnodopsko doba oni su simbol pomorske sile i projekcija moći, a u ratno doba su ploveći aerodromi, bez kojih je upitno mogu li se uspješno izvesti desantne operacije - objašnjava naš gost.
Ova klasa nosača aviona razvija se od početka 21. stoljeća - 2002. proveden je natječaj za idejno rješenje, raspisani su kriteriji, a na kraju je pobijedio dizajn francuskog Thalesa. Od četiri iteracije dizajna (Alfa, Beta, Gama i Delta), prošao onaj četvrti - Delta, koji je nešto smanjen u veličini i sposobnostima u odnosu na Alfu. Gradnja je počela 2005., i to preko konzorcija više tvrtki: dijelovi za brod su modularno izgrađivani diljem Velike Britanije, a sklapani su u Rosythu u Škotskoj.
- Prvi brod, HMS Queen Elizabeth, pušten je u more 2014., a 2017. je primljen u službu. No, inicijalnu operativnu sposobnost postigao je tek 2021. godine. HMS Prince of Wales je u more položen 2017., a u službu primljen 2019. godine. Ono po čemu su odskakali od svojih prethodnika su njihove dimenzije: dugi su 284 metra, 71 metar široki (sletna paluba), a natovareni su teški 80.000 tona. Hangar je dimenzija 155 metara dužine, 34 širine i 7 metara visine, ima dva lifta kapaciteta 55 tona (dovoljno za dva F-35B) i ukupno devet paluba ispod glavne palube. Definitivno impresivnih gabarita - opisuje Blaće.
PROČITAJTE VIŠE Ovaj nosač aviona najveći je ratni brod ikad sagrađen: "Ima veću udarnu moć nego većina država!"
Ovu klasu svakako ističu i dva tornja, što nije toliko čest dizajn u dosadašnjim klasama nosača aviona.
- To je inovativno, ali dva spojena tornja već ima i talijanska klasa Cavour, a isti dizajn ima i nova klasa Trieste. Stvar je vrlo jednostavna: brod je neoklopljen, a ima dvije glavne turbine smještene uz desnu stranu broda da dimnjak bude što kraći. Ako im spojite dimnjake, pogotkom u tu jednu točku možete izgubiti svu borbenu sposobnost. Zato imamo tu težnju da se dimnjaci razdvoje kako se ne bi jednim projektilom uništila ili dva motora ili dva dimnjaka. Dakle, glavni razlog je otpornost na štetu dizajnom koji duplira glavne funkcije - objašnjava Blaće i potom nabraja još prednosti dva tornja na brodu. Dodaje i kako je "Operations room", glavna soba za operacije, smještena u utrobi broda. Mana je ovakvog dizajna u tome što posada teže komunicira nego što je to dosad bio slučaj - jednostavno zato što su daleko jedni od drugih ako se nešto dogodi, sredstvima komunikacija usprkos, također ističe naš sugovornik.
Možda najveći nedostatak ove klase jest činjenica da nema katapulte. Da preciziramo - Queen Elizabeth je STOVL (short take off and vertical landing) nosač aviona, što znači da avioni koriste kratku pistu za uzlijetanje uz pomoć "skijaške rampe", a slijeću vertikalno. Osim toga, postoje još STOBAR (short takeoff, arrested recovery), dakle kratko uzlijetanje na svoj pogon uz pomoć "skijaške rampe", ali slijetanje uz pomoć žice, i CATOBAR opcija za nosače aviona (catapult assisted takeoff but arrested recovery) - uzlijetanje uz pomoć katapulta i slijetanje uz pomoć žice za prihvat aviona.
- Kako su avioni postali supersonični, sve teži, s krilima pomaknutim unazad, trebali su pomoć pri uzlijetanju s nosača aviona. Vrlo rano su se katapulti nametnuli kao rješenje. Danas je uzlijetanje uz pomoć katapulta standard na američkim klasama Nimitz i Ford, francuskom nosaču De Gaulle i novom kineskom nosaču aviona Fujian. Oni, pak, slijeću uz pomoć žice za koju zrakoplov zapinje i tako koči. To rješenje (CATOBAR) omogućava maksimalnu težinu pri polijetanju i slijetanju, a tako imamo i najmanje ograničenja za sam zrakoplov. Rusko je rješenje da zrakoplovi polijeću na svoj pogon uz pomoć skijaške rampe, a to ih već ograničava u odnosu na katapult s obzirom na količinu goriva i naoružanja koju mogu ponijeti. Slijetanje je u tom rješenju također s pomoću žice, a nosači koji funkcioniraju na taj način su ruski Admiral Kuznjecov, kineski Liaoning i Shandong te dva indijska broda - INS Vikrant i INS Vikramaditya. Konačno, tu su i brodovi s kojih avioni okomito polijeću i slijeću, znači američki desantni brodovi klase Wasp i spomenuta britanska klasa Invincible. Oni su zbog tog ograničenja mogli koristiti samo avione Harrier i Harrier 2 u američkoj varijanti, a prednost im je to što su manji - detaljno objašnjava Blaće.
PROČITAJTE VIŠE Ovi razarači su kičma najmoćnije mornarice svijeta, a upravo igraju vrlo važnu ulogu na Bliskom istoku: "Za njih nema - nemoguće"
Queen Elizabeth je od starta zamišljena da koristi opciju kratkog uzlijetanja uz pomoć rampe i vertikalnog slijetanja, a iako je bilo ideja da imaju i katapulte, to je rješenje na kraju ispalo prekomplicirano, to jest preskupo za London.
- Oni imaju lažnu "polupalubu" u koju je tehnički moguće ugraditi katapulte i žice za kočenje, ali to nikad nije projektirano. Govorilo se u strateškom planiranju da će HMS Prince of Wales imati elektromagnetski katapult i žice, ali već 2012. shvatilo se da bi to koštalo najmanje dvije milijarde funti pa je London od toga odustao.
Na kraju, u ovakvoj konfiguraciji klasa Queen Elizabeth može nositi samo jedan tip aviona - Lockheed Martinov F-35B Lightning. Velika Britanija u startu se uključila u njegov razvoj (u pitanju je američki avion, uz ulaganja nekih partnera, op. a.) i kupila je samo taj model F-35, a ne A ili C.
- RAF i Kraljevska mornarica zajedno obučavaju pilote, zajedno treniraju i čak dijele mehaničare, oni sve to zovu svoju "Lightning grupama". I nije to ništa novo, od 2010. do 2021. Britanci zapravo nisu niti imali mornaričko zrakoplovstvo tako da je logično da dijele resurse RAF-a.
Što se tiče kapaciteta za misije, ovi nosači napravljeni su za 70 borbenih polijetanja dnevno pet dana uzastopce, a prema potrebi 110 u jednom danu, ističe Blaće.
- Tipično ima 12 F-35B na brodu, može ih ići 24 u normalnoj konfiguraciji, a maksimalno 36. Maksimalni normalni kapacitet za sve letjelice je 60, ali to čini operacije težima. Ukupno je Kraljevska mornarica naručila 48 F-35B, a riječ je o modelu koji je u startu slabiji od A i C varijante kad su u pitanju borbeni domet i količina oružja koju može nositi. Osim aviona, tu su i dva tipa mornaričkih helikoptera (Merlin i Wildcat) koji djeluju s ovih brodova, a po potrebi može primiti i bilo koji drugi tip helikoptera, poput Chinooka ili čak V-22 Osprey. Najveći problem Britancima zapravo nije bio nedostatak aviona (a to je bio problem), nego pilota - tako su 2022. imali samo 33 obučena pilota za 29 zrakoplova. Normalan omjer je oko 2,5 pilota po avionu - ističe Blaće.
Zanimljivo, Britanci se nisu odlučili za nuklearni pogon, nego za integrirani električni pogon.
- To je turboelektrični pogon u kojemu motori proizvode struju, a onda elektromotori pokreću propelere, što zapravo nije ništa novo. Prednost je u tome što generatori mogu biti smješteni bilo gdje na brodu - kaže naš sugovornik i dodaje da Queen Elizabeth ima dvije plinske turbine od 48.000 konjskih snaga te četiri dizelska motora od 54.000 konjskih snaga.
- Ukupno se na brodu proizvodi 118 MW struje, a četiri elektromotora od 20 MW svaki pokreću dva propelera. Važno je istaknuti da dizelski motori proizvode dovoljno struje za krstareću brzinu i funkcioniranje broda, a dvije turbine se uključuju po potrebi za punu borbenu brzinu. Službena brzina broda je 25 čvorova, a navodno je na testovima postigao i 32 čvora, dok je domet broda 19.000 kilometara pri brzini od 15 čvorova. Zaliha goriva mu traje od dva do tri tjedna, ovisno o brzini.
PROČITAJTE VIŠE Ruski "ubojica nosača aviona": tri puta veći od razarača, nakrcan projektilima, a uskoro će biti još jači
Iako nije neuobičajeno da nosači aviona ne budu naoružani do zuba, ova klasa je došla do toga da čak nema ni rakete, naravno - zbog štednje.
- Imaju tri Phalanxa (automatski top) i pripremu za četiri topa od 30 mm koji još nisu instalirani. I to je ozbiljan nedostatak, neovisno o tome što ih prate i puno bolje naoružani razarači, kojih također nema dovoljno. Svi drugi zapadni nosači i dalje imaju svoje projektile.
Ovi brodovi imaju dva glavna radara, od kojih je jedan dometa 400 i drugi oko 200 kilometara, a tu su i navigacijski radari. Naravno, najvažniji dio broda je njegova posada, a njih ukupno može biti do 1600.
- Osnovnih je članova posade za sam brod 679 zato što je puno toga automatizirano. Taj broj raste kada računamo ljude zadužene za avione, helikoptere, a može nositi i 250 komandosa. Dakle, 1600 osoba u potpuno punom sastavu, što je čak tri puta manje od američke klase Ford, na primjer.
Tijekom relativno kratke operativne službe ovi brodovi nisu prošli bez problema, štoviše.
- Obično se Queen Elizabeth koristi za kraće misije na Atlantiku i Mediteranu, a dosad je samo prvi brod iz klase imao misiju od sedam i pol mjeseci. Osim nedostatka aviona za same nosače, Velika Britanija često nema dovoljno brodova da oformi pravu grupu oko nosača aviona. Kod njih to često budu samo jedan razarač i jedna korveta, što u ratno doba teško može biti dovoljno. To rješavaju tako da često izvode misije zajedno s Amerikancima pa onda "spoje resurse", to jest koriste i američke brodove kao pratnju.
HMS Queen Elizabeth na svom je velikom krstarenju bila 2021., posjetila je 40 država, a sudjelovala je i u udarima na ISIS u Iraku i Siriji.
- Avioni su polijetali iz Mediterana, a tijekom 11. mjeseca jedan je od F-35B aviona pao u more jer je netko zaboravio skinuti štitnik na jednom usisniku motora. Avion nije imao dovoljno snage poletjeti i u sekundi je nestalo 120 milijuna dolara. Naravno, priča je kompleksnija, otkriveni su tijekom istrage tu i kompleksniji problemi u organizaciji - pazite, to se dogodilo nakon šest mjeseci na brodu i posada, koje nije bilo dovoljno i nisu svi bili certificirani za održavanje aviona, bila je premorena. Cijela logistička priprema za operacije aviona bila je zapravo loše izvedena - objašnjava Blaće.
PROČITAJTE VIŠE Sovjetsko oružje sudnjeg dana: "Ovo je najveća nuklearna podmornica ikad, mogla je uništiti cijele države"
Najveća točka razdora na kraju je u Velikoj Britaniji oko Queen Elizabeth bila njihova cijena - od inicijalne tri milijarde dolara po brodu ona je narasla na oko 4,8 milijardi dolara, što je teško palo na budžet britanske vojske, a naročito Kraljevske mornarice.
- Postojala je ozbiljna dvojba hoće li se uopće krenuti u gradnju drugog broda, ali onda se vidjelo da bi penali za otkazivanje ugovora bili inicijalno veći nego da se krene u gradnju. Na kraju je napravljen, ali imajte na umu da su godišnji troškovi funkcioniranja ovog broda od 600 milijuna funti, a to jako ograničava proračun za ostatak mornarice, zbog čega imaju manje razarača od predviđenog. A najveći trošak, klasa nuklearnih balističkih podmornica Dreadnought tek se treba izgraditi, a njihov će trošak biti ogroman. Velika Britanija prošla je kroz Brexit, kroz pad standarda, osiromašenje građana... Naravno da se ljudi pitaju je li trebalo graditi te goleme nosače. Plus, ta cijena od 4,8 milijardi dolara je za "goli" brod, a tu su još i avioni, održavanje, redovne operacije... Nisu oni toliko skupi u odnosu na druge nosače, pogotovo na Ford klasu koja košta 11 milijardi dolara. Oni su ispali dobra vrijednost za novac, ali nisu bili potrebni Velikoj Britaniji jer u ovoj situaciji ona taj novac nije trebala izdvojiti za to. A vojska i mornarica imale su niz drugih stvari koje je trebalo financirati - kaže Blaće i dodaje da su problemi u britanskoj vojsci toliki da ih je klasa Queen Elizabeth potencijalno samo povećala, umjesto da bude nadgradnja.
- Sami brodovi vrlo su sposobni, komotni, automatizirani, sposobnosti su impresivne čak i s avionima F-35B. Ofenzivno su moćni, defenzivno su nepotrebno loše zaštićeni, nije problem što nisu nuklearni, a za pet milijardi dolara mislim da je teško bilo napraviti bolji brod - zaključuje Blaće.
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....