KINESKI DNEVNIK REPORTERA JUTARNJEG 'Iz hotelske sobe na 12. katu gledam šumu nebodera. Niti jedan nema manje od 30 katova'

Iz hotelske sobe na 12. katu kroz prozor, koji se ne može otvoriti, gledam nepreglednu šumu nebodera. Niti jedan nema manje od 30 katova.

Oni stariji od desetak godina su pravokutne betonske građevine, dok se noviji odlikuju znatno smjelijim arhitektonskim rješenjima od kojih su neka zaista maštovita kao i noćnim svjetlosnim efektima.

Da su u bilo kojem europskom gradu, plijenili bi pozornost svojom atraktivnošću. No nalazim se u Zhengzhou, glavnom gradu pokrajine Henan u središnjoj Kini. Nazivaju je i kolijevkom kineske civilizacije.

Lokalnim je vlastima jedan od glavnih ciljeva povećati postotak gradskog stanovništva što je ujedno i dobar pokazatelj ekonomske ekspanzije.

Tako je prije deset godina 80 posto stanovnika Henana živjelo od poljoprivrede, a danas 70 posto. Zato u gradovima vlada velika potražnja za novim stanovima koji se ubrzano grade pa je nebodera iz dana u dan sve više.

U Zhangzhou – koji ima najmanje 6 milijuna stanovnika, a još oko 4 milijuna ljudi svakodnevno u grad dolazi na posao - cijena kvadratnog metra stana je oko 6000 juana, odnosno 7000 kuna, što je, pričaju mi stanovnici, čak triput više nego prije pet godina.

Uz prosječnu plaću od oko 3500 kuna, mnogi si ne mogu priuštiti kupnju stanova pa ih unajmljuju. Mjesečna najamnina za stan od 70-ak kvadrata je oko 1200 kuna. No, u Kini je običaj da si, tko god može, osigura vlastiti krov nad glavom.

Država svojim službenicima omogućava kupnju stanova po povoljnijim uvjetima, a neke tvrtke kupuju cijele zgrade pa svojim zaposlenicima prodaju stanove po cijenama nižima od tržišnih.

Također, u skladu s tradicijom, kineski roditelji pomažu svojoj djeci da se skuće, a u skladu s dugogodišnjom restriktivnom politikom jednog djeteta, većina današnjih kineskih 30-godišnjaka - koji su sada u fazi zasnivanja vlastitih obitelji i kupovine stanova – nema braće ni sestara.

Utoliko je financijski lakše njihovim roditeljima. Od mladih muškaraca se pogotovo očekuje da stambeno zbrinu i sebe i svoju odabranicu. No, vremena s mijenjaju.

Razgovaram s mladom novinarkom programa ne engleskom jeziku Kineskog radija koja otkriva da se prije dvije godine udala te da ona i njezin muž, inženjer računarstva, u Pekingu žive u unajmljenom stanu od 60 kvadrata koji mjesečno plaćaju 2500 kuna što im je, s obzirom na prihode, sasvim prihvatljivo i za sada ne planiraju dizati kredit i kupovati vlastiti stan.

Za razliku od većine svojih vršnjaka, ona, kaže, ima mlađega brata jer je njezina obitelj sa sela gdje je ljudima bilo jednostavnije dobiti dozvolu za drugo dijete nego gradskom stanovništvu.

Zadnje tri godine politika planiranja obitelji se promijenila pa danas parovi u kojima su i žena i muž jedinci smiju imati dvoje djece. No, i u kineskim gradovima sve je više parova koji uopće nemaju djece jer ih ne žele.

Baš kao u Europi ili Americi.

Henan je, zbog svog smještaja u središtu države, mjesto odakle se najveća količina kineske robe distribuira po cijelom svijetu. Dio se odvozi prema lukama, a dio prema zapadu kreće vlakovima.

Svaki tjedan iz Zhengzhoua prema Europi polaze 2 podugačka teretna vlaka kojima je zadnja stanica njemački Hamburg do kojeg preko Rusije, Kazahstana i drugih zemlja središnje Azije putuju 14 dana.

Problem je, saznajem, u glavnom pokrajinskom logističkom centru, što vlakovi prema Europi kreću nakrcani kontejnerima, ali se u Kinu nerijetko vraćaju poluprazni jer Europa nema toliko robe koju može izvesti na kinesko tržište kojem treba svega i svačega.

Zato Kinezi priželjkuju sve više europske robe pogotovo ekskluzivnih artikala, poput luksuznih automobila i skupe odjeće modnih brandova za kojima čezne njihova elita koja primjerice ne može dočekati da svoj prvi kineski dućan otvore Gucci i Louis Vuitton.