KINESKI DNEVNIK REPORTERA JUTARNJEG 'Dućani rade dok ima kupaca, pivo je jako ukusno, a račune nitko ne izdaje'

Za razliku od obale gdje vlada kišno razdoblje, u unutrašnjosti Kine, u pokrajini Henan je vruće i sparno. Preko dana nas sunce prži na više od 30 stupnjeva, a navečer je osjetno ugodnije jer zapuše vjetar.

Većini Kineza su, kao i Europljanima, subota i nedjelja slobodni dani. Ulice Zhengzhoua, glavnog grada Henana, u nedjeljno su prijepodne pune ljudi koji šetaju, kupuju voće i povrće na uličnim štandovima ili jedu u malim restoranima čije su terase obično s dvorišne strane zgrade, ali do ulice dopiru mirisi gustih juha koji većini Europljana neće biti ni malo primamljivi.

Muškarci su na pločnicima postavili stolove pa samo sjede ili kartaju. Ne pokazuju znakove negodovanja kada ih fotografiram, neki mašu ili se smiju u kameru.

Nažalost, s nikime ne uspijevam uspostaviti komunikaciju jer ne znaju niti jedan drugi jezik osim kineskog. Tako uzalud u malim dućanima koji prodaju cigarete i bočice s pićem pokušavam objasniti da trebam baterije za fotoaparat. Shvaćaju tek kada iz aparata vadim baterije i pokazujem što mi treba.

Kada je plaćanje u pitanju trgovci se brzo snalaze. Odmah vade kalkulatore i strancu upisuju brojku iznosa koji treba platiti. Račune nitko ne izdaje.

Najbrže se kroz gusti gradski promet probijaju vozila na dva kotača, bicikli i motocikli od kojih neki vuku i prikolice nakrcane teretom.

Kinezi djeluju podosta disciplinirani vozači i u proteklih tjedan dana nisam vidio ni najmanju prometnu nesreću. Iako sve više Kineza ima automobile, njihova zemlja je bez premca najveći proizvođač i tržište bicikala na svijetu. U Zhengzhou se upravo proširuje mreža gradskog metroa koji bi trebao smanjiti prometne gužve.

Među velike investicije svako se ubraja i proširenje zračne luke koja i sada djeluje ogromno. No čekaonice su prepune, a promet je u stalnom porastu. Za radnike na gradilištima nedjelja stoga nije slobodan rad.

U višemilijunskom gradu navečer nije lako naći kafić za popiti piće. Zato nema druge nego vidjeti kako to rade Kinezi. Kada padne mrak spuštaju se do rijeke i sjedaju na pod. Neki i leže kao na plaži. Kome je do pića treba prošetati nekoliko koraka do najbližeg dućana koji rade dokle ima kupaca, odnosno do sitnih sati iza ponoći. Nude se samo tri vrste piva koje je jako ukusno, a cijene su otprilike kao u Hrvatskoj.

Piće je, dakle, jeftino, ambijent ugodan i za večernji provod potrebno je još samo dobro društvo uz koje vrijeme brzo prolazi, a kineski domaćini nas budne i spremne za polazak očekuju već u 7 sati ujutro.

U subotu smo bili u obilasku budističkih hramova među kojima je i Baima hram koji se na tom mjestu nalazi od 1. stoljeća. Zovu ga i hramom bijeloga konja jer se vjeruje su dva bijela konja donijela svete knjige te religije iz Indije u Kinu. Ljudi se mole ispred brojnih kipova Bude, na oltarima mu ostavljaju hranu i piće, a svoje štovanje iskazuju i paljenjem vatre u posebnim metalnim posudama.

Iako Kinezi, čujem, nisu osobito religozni, hramovi su puni posjetitelja. Režim do prije tridesetak godina bio krajnje negativno nastrojen prema vjerskim zajednicama pa tako i prema budističkim redovnicima. Danas mogu slobodno živjeti u svojim hramovima.

Posjetiteljima naplaćuju ulaznice što im je solidan izvor prihoda, a prodaju i suvenire. Za razliku od većine kineskih trgovaca, redovnici ne pristaju na cjenkanje.

Da bi prakticirali svoju vjeru budisti ne moraju odlaziti u hramove jer je važno da meditacijom postignu stanje duhovne ravnoteže, odnosno zen što je širom svijeta poznati japanski termin za kineski „čan“. A to mogu i kod kuće što većina vjernika i čini.