U Kišinjevu vrijeme kao da je stalo. Zrakoplov Turkish Airlinesa, u suštini, funkcionira kao šatl u najdarežljiviju fazu sovjetskog ekonomskog kolapsa. I poslije 30 godina od stjecanja neovisnosti od Sovjetskog Saveza, Moldavija je ostala na gotovo istoj razini na koju su je Rusi survali u komunističkom razdoblju.
Trgovine, muzeji, ceste i škole su od istog vapna kakvog su davali Sovjeti, a ceste desetljećima nisu vidjele lopatu za asfalt. Baš je svaka pomilovana gadnim inženjerskim promašajima, a čim padne kiša i najobičnija se šetnja pretvara u triatlon. Veduta glavnog grada, tek sporadičnim osvrtanjem, izgleda kao vapaj upomoć. Tek na gradskim periferijama, uzduž masivnih, popucalih avenija, stidljivo se razabiru nagovještaji nasumičnih zapadnjačkih ulaganja. Gradom se voze dva tipa vozila - ili krame sovjetske proizvodnje, po život opasna željezarija na kotačima, ili izložbeni primjerci iz najluksuznijih europskih autosalona. Vozni je park upravo stravično odlijepljen od realne ekonomske situacije. "Da, tamo gdje vidiš Maybach, odmah znaš da u njemu sjedi Rus ili Židov", pojašnjava mi Vitalie, dugogodišnji medijski profesionalac, jedan od rijetkih "preživjelih" koji svoj kruh zarađuje pecajući u moldavskoj medijskoj močavari.
"Za Moldavce su rezervirane krame", kaže mi pokazujući u minijaturni "Zaporožec", muzejsku starudiju koja je svoju mladost po cestama Sovjetskog Saveza proživjela tijekom 70-ih i 80-ih. Sumornu sliku glavnog grada upotpunjuju mještani koji su ostali kod kuće. Mnogi od njih preživljavaju uz trotoar, trgujući s onim što imaju. Satovi, tenisice, maskice za mobitele, voće, povrće, košulje i koferi. Tržištu je atraktivno štogod da se nađe na tavanu, u šupi, ili "poispada" iz kamiona na nekoj od brojnih krijumčarskih ruta. Mihai, ulični trgovac na Stradi Puskin prodaje mi kubanske cigarillose Montecristo. Kune se da su prave. Pedeset komada - 10 eura. Socioekonomska situacija u Moldaviji, koja je već prije rata bila loša, pogoršala se. Da bi u cijelosti shvatili političku sudbinu ove zemlje dovoljno je pogledati u sudbinu dvaju njihova oligarha, dva čovjeka koji su u totalu uništili ovu zemlju - u Vlada Plahotniuca i Ilana Shora, o kojima smo ekstenzivno pisali u našoj prvoj reportaži. Isto smo učinili i pišući o turbulentnoj i traumatičnoj političkoj situaciji u ovoj zemlji.
Inflacija od 34,6 posto
U listopadu je ovdje godišnja inflacija dosegnula 34,6 posto, četiri puta više nego u listopadu 2021. To je daleko najviša stopa u Europi. Moldavija ima 2,5 milijuna stanovnika, od kojih čak 13 posto živi s manje od 5 eura dnevno. Četiri osobe emigriraju iz Moldavije svakog sata. Zemlja je to bez očeva i majki. Mlađi roditelji ostavljaju djecu svojim roditeljima, najčešće umirovljenicima koji se kroz život vucaraju s penzijama od 70-ak eura. Oni sami lete na Zapad.
Aleksandre i Silviu ni majku ni oca nisu vidjeli dvije godine. Otišli su u Frankfurt i šalju doznaku iz inozemstva bez kojih bi ova zemlja skapala od gladi. Euri "sa strane" čine čak 30 posto ekonomije Moldavije. "Tko bi htio odgajati svoju djecu ovdje?!", pita me Silviu. "Hrana, benzin, lijekovi, sve poskupljuje! Inflacija je krajem studenog dosegnula 35 posto. Novac koji je do jučer nešto vrijedio, danas je apsolutno beskoristan. U nas su još jedino cjenovno pristupačni otrovi, alkohol, cigarete..."
"I žene", dodaje njegov brat Aleksandru. Prostitucija je u Moldaviji široko rasprostranjena. U malim je mjestima dobro skrivena, zakamuflirana pod "pristojne aktivnosti" kako ne bi provocirala tračeve među stanovnicima koji se, barem naizgled poznaju. Uostalom, što je veća udaljenost od glavnog grada i manji grad, to su cijene seksualnih usluga niže.
Eksplozija prostitucije
"U manjem gradu uvijek možete susresti kolegicu iz razreda, susjeda ili prijateljicu, pa mnoge od ovih djevojaka odlaze u Kišinjev, gdje ih nitko ne poznaje", priča mi Viktoria. Viktoria je cvjećarka sa, kaže, uspješnim obrtom na jednoj od glavnih gradskih vena. Obrt je otvorila s još dvije djevojke, Alinom i Arsenie.
"Mi smo prvenstveno drugarice", smije se. "A novac dijelimo pošteno, pazeći na svaki cent!"
"Koliko zarađujete", pitam. Viktoria ispočetka oklijeva odgovoriti: "Plaće su na razini prosječne moldavske, nije mnogo, ali možemo preživjeti..." Njena bliska prijateljica, studentica na Sveučilištu u Kišinjevu, nekoć je dio svojih mjesečnih troškova podmirivala prostitucijom, priznaje. Od 20 eura za oralni seks do 30 eura za klasični. Viktoria je mlada žena, prekrivena tetovažama koja je, kao i mnogi Moldavci dio svog života provela u Rumunjskoj. U Bukureštu je uspjela uštedjeti nekakav sitniš, radeći kao konobarica u dvije smjene, pokrivajući se dijeljenim smještajem sa još nekoliko prijateljica koje su iz Kišinjeva otišle trbuhom za kruhom. I danas povremeno konobari u noćnom klubu u kojem se upoznajemo. Razgovor veoma brzo prelazi na rat u Ukrajini, kao i sa većinom Moldavaca. Rat je permanentni subjekt u svakom razgovoru, koliko god se razgovor činio neobvezatan.
Vadi mobitel i pokazuje mi stotine naloga i foruma koji samoinicijativno organiziraju pomoć izbjeglicama. U Moldaviju se, čija je vlast na početku istaknula da ne može primiti više od 15.000 ljudi, naposljetku slilo više od 400.000 ljudi.
"Možete napraviti tisuće i tisuće ovakvih naloga, ali to neće učiniti ništa. Da, pomoći će potrebitima ali koliko i do kad? Užasno se bojim svega ovoga i užasno sam pod stresom. Zato sam i izbrisala većinu društvenih mreža, naprosto nisam više mogla izdržati", priznaje Viktoria.
Nestvarne cijene
Svijet koji je ovdje ostao pritisnut je siromaštvom, bijedom i permanentnom tjeskobom. Najtužnija su lica onih koji bi negdje otišli, a nemaju kamo. Cijena svakodnevice u Moldaviji apsolutno je perverzna sa stajališta zapadnjačkog, čak i hrvatskog standarda. Ulaskom u trgovine bombardirani ste artiklima čije su cifre nestvarne u odnosu na raspon cijena koje vidimo ovdje. Litra mlijeka je oko 50 centi, jednako kao i kruh i kilogram krumpira. Jaja ćete platiti 1,80 eura, a kilogram pilećeg filea četiri.
Kilogram jabuka iznosi 60 centi, domaće pivo najviše 90, a butelju svjetski priznatog, vrhunskog moldavskog vina platit ćete najviše 5 eura. Kutija žutog Camela iznosi 2 eura i 20 centi, kava košta 60 centi, a poželite li se ukrcati na taksi i transportirati na drugi dio grada kilometar vožnje platit ćete tek 25 centi.
Odlaskom u šoping u Kišinjevu osjećate se gotovo kao da pljačkate. Brzi tour po tržnom centru "Shopping Malldova" otkriva sve razmjere takve situacije. Recimo, Levisice ćete platiti oko 30-ak eura, a Chanelovi i Guerlainovi parfemi jedva prebacuju nekih 60 eura.
Rusi u markiranoj odjeći
Ruse po gradu prepoznajete po markiranoj odjeći. Primjerice, tenisice Nike prilagodile su se cijenama koje se očekuju na Zapadu, platit ćete ih oko 80 eura što je mjesečni iznos prosječne mirovine ili trećina prosječne plaće u glavnom gradu.
Kada stignete u Kišinjev, shvatite da su ovdašnje noći mnogo mračnije; ulična rasvjeta gotovo je pa nepostojeća, a brendovi komercijalnih punktova više ne svijetle kao prije. S prozora se vidi sve manje svjetla, najčešće utrnulog, em mještani štede, em u gradu nema ljudi kao nekoć. Energetskoj su krizi posvećene i brojne rasprave na lokalnim forumima: raspravlja se o tome kako najisplativije grijati kuću ili stan, tko ima, a tko nema tople vode. Nedostatak ulične rasvjete doveo je i do povećanja broja prometnih nesreća. Prosto rečeno, svaki je dan na ovim ulicama nova izlika da negdje ostavite ili osakatite život.
Uz sve ekonomske traume, gradom se provlači i puzajuća avet rata. Destabilizacija Moldavije i njeno privlačenje u rusko krilo mogla bi za režim u Kremlju biti pobjeda koja mu izmiče u Ukrajini. Praktički na obroncima grada u ratnoj je gotovosti kontingent od 7000 ruskih vojnika. U suštini, to znači ples po britvi koju oštri susjed tankih živaca i debelog obraza. A koji, uz to, ludilo vlastite teritorijalne vizije predstavlja kao egzistencijalnu ugrozu.
"Bojiš li se?" bilo je jedno od prvih pitanja koje sam postavio svom moldavskom domaćinu.
"Naviknuo sam", priznaje. "Znaš kako kažu Rusi? Onome kome je suđeno da ga objese, neće se utopiti."
