Dok salonski ratnici i dalje prezentiraju hipotetski obračun između NATO saveza i Rusije kao da se radi o nekom spektakularnom sportskom događaju visokog javnog rizika – jer se „igra“ s protivnikom kojeg „navijači“ najviše preziru – i dok se stvara dojam da je silna politička galama s obje strane zapravo daleko od pravog rata, a kamoli Trećeg svjetskog, tzv. tržišna predviđanja vjeruju da je do kraja godine mogućnost izravnog vojnog okršaja iznimno visoka.
Na Polymarketu se, primjerice, u nedjelju (20. rujna) ugovor prema kojem bi do kraja 2026. trebalo doći do barem jednog izravnog vojnog sudara između oružanih snaga neke članice NATO-a i Rusije trgovao za 30 centi po dolaru, odnosno tržište je tom događaju pripisalo oko 30 posto vjerojatnosti. Za kraći rok, do kraja listopada, cijena je bila oko 16 centi, tj. šansa za rat iznosila je 16 posto. S obzirom na to da svjedočimo eskalaciji međusobnog nanošenja štete između Rusije i Ukrajine, u kojoj Ukrajina upravo slavi novi snažni udar na Moskvu, a prešućuje oštećenje ruske nuklearne elektrane Kursk 2, dojam je da bi spirala sve razornijih tit-for-tat akcija na relaciji Ukrajina – Rusija lako mogla prerasti u, prvo, izravni dalekometni okršaj projektilima između NATO saveza i Rusije, potom u konvencionalni rat te, u konačnici, završiti kao nuklearna kataklizma.
Kroz niz analiza polako se kristalizirao čak i dojam o tome gdje su najveće šanse da se formira nova Istočna fronta; bitka za Kalinjingrad ima, naime, velike šanse dobiti važno poglavlje u budućim udžbenicima povijesti kao službeni početak rata između članica NATO saveza i Rusije. Zašto?
Kalinjingradska oblast već je u fokusu obje strane. Tamo se ruske i NATO snage nalaze na vrlo maloj udaljenosti, a incidenti su vrlo neugodni upravo zbog strateškog značenja regije. NATO je u srpnju, primjerice, svoju baltičku misiju zračnog nadzora proširio prema zračnoj obrani, a 14. rujna talijanski lovac u službi NATO-a oborio je iznad Litve dron koji je ušao iz smjera Bjelorusije i za koji su litavske vlasti sumnjale da je ruski model Gerberan. Sam taj slučaj nije automatski ispunio Polymarketovu definiciju NATO-ruskog sukoba jer nije bilo jasno je li Litva bila njegova meta, ali pokazuje koliko se brzo teorija pretvara u praksu.
International Crisis Group još je u svibnju dokumentirao zašto i NATO i Rusija smatraju Kalinjingrad svojom najvećom ranjivošću.
Strateški koridor Suwałki
Kalinjingradska oblast ruski je teritorij ukliješten između Poljske i Litve, fizički odvojen od ostatka Rusije. Taj ruski teritorij u osnovi je geografski paradoks – relikvija Drugoga svjetskog rata. Nekoć je to bio dio Njemačke, ali su se saveznici nakon rata dogovorili da postane dio Sovjetskog Saveza, koji se kasnije raspao, ali je teritorij ostao pod Rusijom. Ondje živi oko milijun ljudi, a od ruskog je kopna udaljen oko 360 kilometara. Kopnena komunikacija s Rusijom prolazi preko članica NATO-a i EU-a, dok je pomorska ruta preko Finskog zaljeva i Baltika duga gotovo 900 kilometara. Istodobno, Kalinjingrad je sjedište ruske Baltičke flote te važan vojni i logistički centar.
S druge strane nalazi se koridor Suwałki (Suwałki Gap) – otprilike 65 kilometara široka zona poljsko-litavske granice između Kalinjingrada na zapadu i Bjelorusije na istoku. Za NATO je to jedina kopnena veza Poljske s Litvom, a preko nje i s Latvijom i Estonijom. Drugim riječima, dvije potpuno različite vojne geografije preklapaju se na gotovo istom mjestu: NATO ondje vidi koridor koji mora ostati otvoren da bi mogao braniti tri baltičke države, dok Rusija vidi Kalinjingrad koji u ozbiljnoj krizi može ostati odsječen od matične zemlje.
To je razlog zbog kojeg Crisis Group zaključuje da je teško zamisliti rat Rusije i NATO-a u kojem Kalinjingrad i Suwałki ne bi imali neku važnu ulogu.
Gomilanje snaga i nuklearna prijetnja
Ruska enklava istodobno je izrazito ranjiva, ali i iznimno dobro naoružana. Rusija je ondje rasporedila sustave Iskander-M, protubrodske rakete Kh-35 i Oniks, sustave protuzračne obrane S-400 i Pantsir, radare za rano upozorenje te različite obavještajne kapacitete. Iskander i zrakoplovne rakete Kinžal mogu dosegnuti ciljeve duboko u Srednjoj i Sjevernoj Europi, a oba sustava mogu nositi i nuklearne bojeve glave.
Ipak, Rusija je nakon početka invazije na Ukrajinu iz Kalinjingrada izvukla znatan dio kopnenih snaga. Prema europskom dužnosniku kojeg citira Crisis Group, broj kopnenih vojnika u regiji smanjen je za čak oko 80 posto u odnosu na stanje prije rata, iako su pomorske i zračne sposobnosti uglavnom ostale netaknute. Dio 11. armijskog korpusa poslan je u Ukrajinu, kao i dio opreme.
NATO je u međuvremenu krenuo u suprotnom smjeru. Na istočnom krilu povećava broj snaga: američki kontingent u Poljskoj broji oko 10.000 vojnika na rotacijskoj osnovi, dok Njemačka u Litvi gradi 45. oklopnu brigadu koja bi trebala dosegnuti oko 4.800 ljudi. Istodobno Poljska i baltičke države grade obrambene položaje, povećavaju zračnu obranu i protubrodske sposobnosti te popravljaju prometnu infrastrukturu potrebnu za brzo prebacivanje postrojbi. Hipotetski, u toj regiji Poljska može angažirati armiju od 550 tisuća vojnika, a Litva, Latvija i Estonija pridodati još 130 tisuća, što su brojevi koji alarmiraju režim Vladimira Putina – sociopata i psihopata koji je zbog ove regije već odašiljao nuklearne prijetnje.
Suwałki pritom ostaje logistički iznimno nezgodan. Teren čine šume, jezera i močvare, a Crisis Group navodi da postoje samo dvije glavne cestovne veze i jedna željeznička. Litva planira novi vojni poligon u području Kapčiamiestisa i modernizaciju prometnica, dok bi projekt Rail Baltica dugoročno trebao povećati i civilnu i vojnu propusnost regije.
Dva suprotstavljena ratna scenarija
Ruski stratezi Kalinjingrad uspoređuju s hladnoratovskim Zapadnim Berlinom: teritorijem koji je teško pojačati, lako izolirati i koji bi u velikom ratu mogao brzo ostati odsječen. U ruskim scenarijima NATO bi nakon početka rata pokušao neutralizirati Kalinjingrad kombinacijom napada iz Poljske i baltičkih država, zračnih udara i dalekometnog preciznog oružja, dok bi pomorske snage pokušale zatvoriti pristup enklavi i odvojiti Baltičku flotu od ostatka ruskih pomorskih snaga.
U toj ruskoj projekciji problema Suwałki dobiva potpuno drukčije značenje. Da bi ponovno otvorila kopnenu vezu prema Kalinjingradu, Rusija bi morala krenuti preko Bjelorusije i zauzeti dio teritorija Poljske ili Litve – dakle, teritorija NATO-a.
NATO-ovi planeri istu kartu gledaju obrnuto. Za njih je upravo rusko zauzimanje Suwałkija jedan od očitih načina na koje bi Moskva pokušala odsjeći tri baltičke članice od kopnenih pojačanja iz Poljske. Zbog toga je NATO nakon invazije na Ukrajinu postupno napustio ideju prema kojoj bi eventualno izgubljeni teritorij naknadno oslobađao te je prešao na koncept obrane savezničkog teritorija od samog početka napada.
Problem je u tome što se te dvije doktrine dodiruju upravo u Kalinjingradu.
Ako bi Rusija napala baltičko područje te iz Kalinjingrada raketama, zračnom obranom, Baltičkom flotom i elektroničkim ratovanjem pokušala zatvoriti prilaze, NATO bi imao snažan vojni poticaj neutralizirati te sposobnosti. Crisis Group navodi da zapadni vojni analitičari upravo uništavanje ruskih kapaciteta u Kalinjingradu smatraju jednim od ranih koraka koje bi Savez morao poduzeti nakon ruskog napada. Ali tada NATO više ne bi samo branio svoj teritorij: napadao bi teritorij Ruske Federacije.
Nova nuklearna doktrina
Nova ruska nuklearna doktrina iz studenoga 2024. među vojne opasnosti na koje se odnosi nuklearno odvraćanje izrijekom uvrštava akcije protivnika usmjerene na izoliranje dijela teritorija Ruske Federacije, uključujući blokiranje pristupa vitalnim prometnim komunikacijama. Ta formulacija očito ima neposrednu važnost za Kalinjingrad. Uvjeti koje Moskva službeno navodi za samu uporabu nuklearnog oružja ipak su uži: između ostalog, odgovor na nuklearni ili drugi napad oružjem masovnog uništenja te konvencionalna agresija koja stvara kritičnu prijetnju suverenitetu ili teritorijalnoj cjelovitosti Rusije ili Bjelorusije. Dakle, blokada Kalinjingrada nije u doktrini definirana po automatizmu „blokada = nuklearna bomba“, ali jest s ruske strane identificirana kao opasnost koju Rusija stavlja unutar sustava nuklearnog odvraćanja.
Crisis Group nije jedina ozbiljna institucija koja upozorava na ovaj problem.
IISS smatra da su Suwałki i Baltičko more dva povezana logistička pravca istog problema: Rusija bi raketama, dronovima, minama, elektroničkim ratovanjem i napadima na infrastrukturu mogla otežavati stizanje i kopnenih i pomorskih pojačanja NATO-a. RAND pritom ističe gotovo zrcalnu ranjivost: NATO strahuje za veze prema Baltiku, a Rusija za vezu s Kalinjingradom, pri čemu mala strateška dubina skraćuje vrijeme za donošenje odluka u krizi. CSIS je Suwałki usporedio s hladnoratovskim prolazom Fulda (Fulda Gap), upozoravajući da bi ruske snage iz Kalinjingrada i Bjelorusije mogle ozbiljno ometati dopremu pojačanja. Chatham House pak upozorava da je Suwałki ponekad prenaglašeno prikazan kao „Ahilova peta NATO-a“: njegovo zatvaranje imalo bi smisla tek u okviru šireg rata, a ulazak Finske i Švedske u NATO smanjio je ovisnost Baltika o samo jednoj kopnenoj vezi. Suwałki zato nije „prekidač“ kojim bi Rusija automatski odsjekla Baltik, ali ostaje jedno od najosjetljivijih mjesta dodira vojnih interesa NATO-a i Rusije.
Bilo kako bilo, analiza Crisis Groupa privlači pažnju jer razložno argumentira zašto ni Rusija ni NATO trenutačno nemaju jak interes za izravan međusobni rat, ali i zašto su obje strane svjesne cijene. Svaka strana vlastite postupke predstavlja kao obrambene, a protivničke vrlo lako interpretira kao pripremu za napad. A 30 posto šanse za izravni obračun NATO saveza s Rusijom ne govori da je to automatski 30 posto šanse za nuklearnu kataklizmu, napad NATO-a na ruski teritorij ili novu invaziju Rusije na članicu EU-a, ali je 30 posto šanse za početak bilo kakvog izravnog obračuna NATO-a i Rusije puno previše za scenarij kojim teško možete upravljati jednom kad ga, slučajno ili namjerno, aktivirate.
