DETALJI SU ODLUČIVALI

KAKO JE HITLER PREŽIVIO OPERACIJU VALKIRA Nijedan pokušaj atentata na nacističkog vođu nije bio toliko blizu uspjehu

 
Vučja jazbina, Adolf Hitler
 Hulton Archive / Getty Images / Profimedia, AKG, akg-images

Vrijeme je da spasim njemački Reich, a kao časnik Glavnog stožera moram preuzeti odgovornost. Borba protiv nacionalsocijalističkih fanatičnih ciljeva i ideologije može se ostvariti samo na jedan način - smaknućem Hitlera i ljudi oko njega, odgovorio je u proljeće 1943. teško ozlijeđeni mladi njemački časnik dok je ležao u bolničkoj sobi posjetitelju koji mu je nekoliko dana prije iznio neobičnu ponudu: “Biste li možda prihvatili voditi vojnu urotu koja želi zbaciti Hitlera i nacističku vlast?”

Pacijent je upravo izgubio oko, ruku i dva prsta. A zbog novog je posla mogao izgubiti i glavu. Mladom časniku, grofu Clausu von Stauffenbergu, trebalo je nekoliko dana za odgovor. Koji je bio potvrdan.

Tako je izgledao uvod u najozbiljniji pokušaj likvidacije Adolfa Hitlera, koji se dogodio 20. srpnja 1944. godine.

O Stauffenbergu ima vrlo malo zapisa, a gotovo sve što se zna o njegovoj ranoj mladosti uglavnom je iz poslijeratnih svjedočenja njegovih prijatelja, znanaca i bivših školskih i vojnih drugova. Jedno je neupitno - Claus von Stauffenberg je postao najvažniji junak njemačkog pokreta otpora. Iskazi nekih urotnika o njemu uglavnom su jako pohvalni, čak hagiografski, a povrh svega, svi svjedoci pretpostavljaju da je njegov cijeli dotadašnji život - djetinjstvo, adolescentska dob i početak vojne karijere - bio priprema za taj atentat.

Claus von Stauffenberg rodio se u studenome 1907. u Jettingenu, malome mjestu u Švapskoj, u jugozapadnoj Njemačkoj, a njegova je obitelj uživala istaknuto mjesto u redovima južnonjemačkog plemstva. Clausov otac, grof Alfred, godinama je bio blizak suradnik württemberškog kralja pa se u djetinjstvu Claus kretao između ladanjskog imanja svoje obitelji, smještenog usred predivnog krajobraza Švapskih Alpa, i kraljeva zamka u Stuttgartu. Iako je grof Alfred von Stauffenberg bio tvrdokoran njemački konzervativac, monarhist i predani katolik, supruga mu je bila luteranka. Međutim, djeca su odgajana sukladno očevoj vjerskoj pripadnosti i krštena u Rimokatoličkoj crkvi, a kršćanski moral bitno je utjecao na stavove Clausa von Stauffenberga. Bio je perspektivan časnik i 1936. dobio je promaknuće jer je te godine primljen na vojnu akademiju u Berlinu, na obuku za časnike Glavnog stožera.

circa 1940:  German political and government leader Adolf Hitler (1889 - 1945).  (Photo by Topical Press Agency/Getty Images)
Getty Images
Adolf Hitler

Suradnici u Berlinu zamijetili su da Stauffenberg već donekle sumnja u nacionalsocijalističku politiku. “Mrzio je njemačku nacionalističku nadutost”, napisao je poslije jedan od njih, “ali je iznad svega bio plemić koji se trudi zatomiti, barem u vojničkom aspektu, svoje osobne poglede na službenu politiku Reicha.” No, u to je vrijeme i dalje bio impresioniran Hitlerovim vanjskopolitičkim postignućima, posebice zato što su ostvarena bez rata. Za razliku od generala Ludwiga Becka, tadašnjeg šefa Glavnog stožera, Stauffenberg je bio siguran da Hitler neće izazvati svjetski sukob. Rekao je jednom prijatelju da čovjek poput Hitlera, koji se borio u Prvom svjetskom ratu i dobro upoznao njegove užase, nikad neće gurnuti Njemačku u sukob s cijelim svijetom.

Promjena mišljenja

Postupno je promijenio mišljenje tek poslije 1941. godine kada je saznao što u SSSR-u čine odredi Einsatzgruppen, vodovi smrti koji su izvršili masovne pokolje gotovo svih ruskih židovskih zajednica. Gadili su mu se njihovi postupci, ali tada još nije ništa poduzeo. Grof Helmuth James von Moltke, koji je vjerovao kako bi taj mladi, daroviti časnik bio blagoslov za njemački pokret otpora, provjerio je preko posrednika bi li bio spreman pridružiti se uroti, ali je Stauffenberg, u to vrijeme bojnik, odbio ponudu. Zna da nacistički režim treba ukloniti, odvratio je, ali takve mjere ne treba poduzimati dok traje borba protiv boljševizma.

U veljači 1943., odmah nakon promaknuća u čin pukovnika, preuzeo je funkciju odjelnog šefa stožera u sjevernoj Africi i krajem mjeseca doputovao u tunisku središnjicu general bojnika Broicha, također protivnika režima. Stauffenberg je oduvijek volio biti na bojištu. “Kako je osvježavajuće doći na frontu”, napisao je nesretnom generalu Paulusu, zapovjedniku Šeste armije, nekoliko mjeseci prije nego što su njegove postrojbe zarobljene u Staljingradskoj bitci - “mjesto gdje se svi bore i žrtvuju bez prigovora i oklijevanja... dok se vođe, to jest ljudi koji bi trebali poslužiti za primjer, nadmeću i nedostojni su odgovornosti koju imaju prema tisućama života”.

No, 7. travnja 1943. život mu se dramatično promijenio, a sudbina ga je vratila u Berlin, k urotnicima. Toga dana kasno ujutro napustio je Broicha i pošao upravljati povlačenjem divizija prema novom zapovjednom položaju nedaleko od Al-Mazune, no Stauffenbergove su se snage našle usred paklene neprijateljske vatre iz zrakoplova. Bombarderi su zasuli goruća vozila i opkolili ranjenike eksplozijama. Dok se Stauffenberg vozio uokolo, očajnički pokušavajući upravljati postrojbama, neprijateljski su avioni naciljali njegov automobil. Pukovnik se bacio na tlo i prekrio glavu rukama. Uto su meci izrešetali njegovo tijelo. Kad su ga vojnici unijeli u vojnu bolnicu, činilo se da mu nema spasa. No, tamošnji su liječnici uspjeli stabilizirati njegovo stanje, doduše uz visoku cijenu - amputirana mu je desna ruka i dva prsta na lijevoj, a izgubio je i oko.

Unatoč teškim ozljedama, od kojih se u njemačkim bolnicama oporavljao tijekom ljeta i jeseni 1943., Stauffenberg je počeo obavljati svoju novu urotničku funkciju. Nekoliko je puta posjetio Berlin i sastao se s ostalim čelnicima urote: generalima Ludwigom Beckom (tada već u mirovini), Friedrichom Olbrichtom i Henningom von Tresckowom. Krajem 1943. i početkom 1944. sastao se s desecima časnika, rekao im o svojim planovima i pokušao ih uvjeriti da je eliminiranje Hitlera nužno te da se radi o opstanku Njemačke. Njegov novi stan u mirnom berlinskom predgrađu Wannsee, djelomice zaklonjen grmljem, brzo je postao, zajedno s Olbrichtovom kućom, neslužbena središnjica pokreta.

Njemačka gubi rat

Krajem proljeća 1944. vojni položaj Njemačke neprekidno se pogoršavao. Saveznici su 6. lipnja pomorsko-kopnenim snagama izvršili invaziju na Normandiju i probili obranu europske utvrde. Većina časnika Wehrmachta shvatila je da je rat izgubljen. Na Istočnoj fronti stanje je bilo još gore jer su Rusi u ljeto 1944. ugrozili istočne granice Reicha napredujući prema Poljskoj i urotnici su zbog tih događaja bili primorani požuriti s pripremama.

Zapovjednik Domovinske vojske, general Fromm, 1. srpnja 1944. imenovao je Clausa von Stauffenberga načelnikom svog stožera i promaknuo ga u brigadira. Dio novih Stauffenbergovih dužnosti bilo je sudjelovanje na Führerovim redovitim sastancima sa stožernim osobljem u Vučjoj jazbini (Wolfsschanze), Hitlerovu stožeru za Istočno bojište, koja je tada pripadala Njemačkoj, a nakon Drugoga svjetskog rata se nalazi u Poljskoj nedaleko od gradića Kętrzyna.

An undated combination handout photo shows U.S. actor Tom Cruise (R) dressed in his role as Nazi German Colonel Claus von Stauffenberg (L) during the production of 'Valkyrie', near Berlin. The film, directed by Bryan Singer, is based on the true story of  the German officer's plot to assassinate Hitler in 1944.   REUTERS/United Artists/M. Frank Connor/Handout     (GERMANY)     B/W ONLY - GM1DVSUXASAA
United Artists/M. Frank Connor/Handout / REUTERS
Claus von Stauffenberg i američki glumac Tom Cruise koji ga je igrao u filmu "Operacija Valkira"

Claus von Stauffenberg je 11. srpnja prvi put okušao sreću. Ušao je na Führerov sastanak s osobljem noseći bombu, ali otkrivši da zapovjednik SS-a Heinrich Himmler nije ondje, odlučio je odustati. Naime, dogovorio se s Beckom da s Hitlerom treba ubiti i Himmlera kako bi se spriječio građanski rat. Sljedeći je dan urota doživjela težak udarac. General Alexander von Falkenhausen, vojni namjesnik Belgije i suradnik pokreta otpora, iznenada je razriješen zapovjedničke dužnosti. Propust da plan izvrše 11. srpnja skupo ih je koštao - iz povijesne perspektive bila je to tragična pogreška jer su izgubili ključnog saveznika koji je pod svojim zapovjedništvom imao jake vojne snage.

Stauffenberg je 15. srpnja ponovno pokušao. Kako bi im uštedio dragocjeno vrijeme, general Olbricht je to jutro aktivirao zapovijedi Valkire i naložio oklopnim jedinicama u Krampnitzu pokret prema Berlinu. U podne je Stauffenberg ušao u Hitlerovo boravište s bombom u torbi, ali nije stigao aktivirati upaljač. A kako je trebao Führeru održati prezentaciju, nije imao vremena niti napustiti prostoriju. Još jedan pokušaj atentata je propao.

A onda se pojavila nova prilika, pokazat će se - sudbonosna. Stauffenberg je dobio zapovijed da 20. srpnja prisustvuje Führerovu informativnom sastanku. Odlučio je još jednom pokušati. Ujutro 20. srpnja 1944. grof Claus von Stauffenberg napustio je dom u Wannseeu i odvezao se u zračnu luku odakle je trebao poletjeti prema Hitlerovoj središnjici u Istočnoj Pruskoj. U njegovoj je aktovci bila bomba koja je trebala promijeniti tijek povijesti.

Ondje mu se pridružio ađutant, poručnik Werner von Haeften, odani mladi časnik koji je bio spreman za Stauffenberga učiniti sve. Prije odlaska iz zračne luke Haeften je zapovjedio pilotu da bude pripravan od podneva nadalje. Nakon eksplozije valjalo je što prije pobjeći.

Kobni pokušaj

Do Vučje jazbine vodila je uska, zavojita šumska cesta, a objekt je bio među najsigurnijima na svijetu - okružen minskim poljima, čuvale su ga elitne postrojbe, uvježbani psi i protuzračni topovi, bio je “neosvojiva jazbina od armiranog betona”. Časnici su morali proći tri cestovne kontrolne točke do posljednjeg, najsigurnijeg “Objekta A” ili “Trećeg prstena”, to jest bunkera Hitlera, Göringa i ostalih čelnika Reicha. SS-ovi stražari neprekidno su patrolirali tim područjem.

Hitler je bio poznat po nestrpljivosti pa je Keitel zapovjedio jednom naredniku neka pođe požuriti grofa. Provirivši kroz poluotvorena vrata, narednik je vidio kako Stauffenberg i Haeften u aktovku stavljaju umotani predmet, ali nije ništa posumnjao. Stauffenberg se pridružio Keitelu u baraci za sastanke, znajući da će bomba eksplodirati točno za deset minuta.

U trenutku Stauffenbergova ulaska general Heusinger, šef operacija i privremeni načelnik Glavnog stožera, izvješćivao je o Istočnoj bojišnici. Stajao je Hitleru zdesna, a svi nazočni - predstavnici Wehrmachta, Luftwaffea i Waffen SS-a - proučavali su zemljovide rasprostrte na masivnom stolu od hrastovine. Pred Führerom, na drugom kraju stola, stenograf Heinrich Berger bilježio je izgovoreno. S Heusingerove desne strane stajao je general Korten, načelnik Luftwaffeova glavnog stožera, a do njega brigadir Brandt, časnik koji je 1943. bio protagonist atentata u Tresckowljevoj režiji. Međutim, Göringa i Himmlera nije bilo.

Hitler je kimnuo Stauffenbergu na pozdrav i srdačno mu protresao ruku. Keitel je zauzeo svoje uobičajeno mjesto šefu slijeva, prekinuo Heusingera i ukratko izložio Stauffenbergovo izvješće. Stojeći između Brandta i Kortena, Claus von Stauffenberg je aktovku odložio pod stol. Potrudio se gurnuti je što bliže Hitlerovim nogama. Sat je pokazivao 12.35. Heusinger je nastavio svoje izlaganje, a Stauffenberg je tiho napustio prostoriju ostavivši svoju aktovku, šešir i remen. To nije bilo neuobičajeno. Nazočni su bili naviknuti da časnici izlaze kako bi komunicirali sa svojim jedinicama. Pukovnik je pripalio cigaretu, prošao kroz hodnik i izišao.

U tom je trenutku Stauffenbergova aktovka eksplodirala zaglušujućim praskom. Nazočni su odletjeli prema zidovima, vid im se zamutio. Sve je bilo obavijeno zelenožutim plamenom. Stauffenberg je iz Fellgiebelova ureda svjedočio eksploziji. Promatrao je goruću baraku koju “kao da je pogodila granata”. Bio je siguran da su Hitler i ostali ili mrtvi ili na samrti. Kimnuo je Fellgiebelu i ušao u službeni automobil. Operacija je napokon počela.

Hitlera spasila "providnost"

U “Trećem krugu”, u Hitlerovoj baraci za sastanke, vladao je kaos. Eksplozija je stenografu raznijela noge i iz njegova je umirućeg tijela krv kuljala pod stol. Korten, Schmundt i Brandt bili su teško ranjeni, a ostali su bili natučeni ili su zadobili opekline ili, pak, druge lakše ozljede. Na glavu generala Jodla pao je luster. “Gdje je Führer? Gdje je Führer?” prestravljeno je odzvanjao Keitelov glas. On je nekim čudom ostao manje-više čitav. Hitler je bio u potpunom šoku. Teška greda strovalila mu se na leđa. Desna ruka bila mu je ozlijeđena i privremeno nepokretna, u desnom je uhu trajno izgubio sluh i hlače su mu bile poderane. Ali, unatoč svemu, ostao je živ. Dršćući od uzbuđenja, zahvaljivao je “providnosti” što mu je sačuvala život. “Oduvijek sam znao”, mrmljao je dok su ga njegovi liječnici pregledavali, “da sam okružen izdajicama. Vrijeme je da se ta urota zauvijek iskorijeni”. General Fellgiebel, agent urotnika u Wolfsschanzeu, promatrao je pustoš iz svog ureda. Nekoliko minuta kasnije, na svoj užas, ugledao je Hitlera, i to živa i na nogama.

Pri eksploziji bombe u Hitlerovoj blizini poginula su četiri čovjeka: general Günther Korten (šef Glavnog stožera Luftwaffe), general Rudolf Schmundt (šef personala u armijskom Glavnom stožeru), stenograf Heinz Berger i pukovnik Heinz Brandt. Hitler je bio tako blizu bombe da mu je iz noge moralo biti izvađeno oko 200 drvenih ulomaka, a spasila ga je, stvarno, providnost. Dan je bio vruć pa je u posljednji trenutak odlučeno da se sastanak održi u jednoj od baraka, a ne, kao što se najčešće događalo, u betonskom bunkeru. Udarni val koji izazivaju eksplozije bitno je snažniji i ubojitiji u hermetički zatvorenim prostorima i da se Stauffenbergov atentat dogodio u bunkeru, prilično je izgledno da bi Adolf Hitler taj dan poginuo.

U Vučjoj jazbini zavladala je velika zbrka jer se nije znalo tko je odgovoran za napad. Članovi Hitlerove pratnje izložili su nekoliko mogućnosti, a najviše su sumnjali u radnike s obližnjeg gradilišta. Potom je stražar koji je zapazio kako Stauffenberg odlazi bez aktovke sve prijavio Martinu Bormannu, šefu uprave nacističke stranke. Razumije se, nakon toga nije bilo teško zbrojiti dva i dva i identificirati atentatora. Keitel je nazvao Berlin i naložio Stauffenbergovo uhićenje. Himmler, kojega je Führer imenovao vođom Domovinske vojske, poslan je u glavni grad radi protumjera u slučaju pobune.

Epilog

Kada je Keitel njemačkim postrojbama objavio da je Hitler živ, von Stauffenberg je tvrdio da on laže kako bi dobio na vremenu. No, i predobro je znao da nije Keitel pokušavao dobiti na vremenu, nego on sam. Nakon što je preko radija objavljeno da nije uspio atentat na Hitlera, postrojbe u okolici Berlina odbile su poslušnost svojem zapovjedniku, jednom antihitlerovskom časniku, koji ih je očajnički pokušavao pokrenuti prema centru Berlina.

Kraj državnog udara 20. srpnja 1944. došao je uz pucnjavu po hodnicima Glavnog stožera rezervne vojske u Bendlerstrasse. Bila je to kućna borba između vrlo malog broja časnika u kojoj iznenađeni pobunjenici nisu pružili mnogo otpora. U 23.15 sati je grupa Hitlerovih časnika, Ericha von der Heydea i Karla Priduna, držala uperene pištolje u Ericha Hoepnera, Ludwiga Becka, Olbrichta, von Stauffenberga, Mertza i von Häftena. Becku je dopušteno da izvrši samoubojstvo, ali uspio se tek raniti i dok se previjao u agoniji, dokrajčio ga je neki kaplar.

Claus von Stauffenberg i najbliži suradnici odvedeni su u unutarnje dvorište pred streljački vod kojim je zapovijedao jedan niži časnik. Nakon nekoliko minuta počelo je odbrojavanje osvijetljeno farovima vojnog automobila. Očevidac je rekao da su sva četvorica mirno stajala pred cijevima. Olbricht i Mertz umrli su prvi, u tišini. Potom su cijevi usmjerene u Stauffenberga. Grof Stauffenberg stajao je ondje, okružen truplima svojih prijatelja u posljednjem činu hrabrosti i odanosti. Zapovijed za paljbu pala je uz njegov posljednji povik: “Živjela naša sveta Njemačka!”

Nisu bili pošteđeni ni oni koji su se okrenuli protiv urotnika. General Friedrich Fromm, osoba odgovorna za smaknuće Stauffenberga, Becka i trojice njihovih kolega, uhićen je iste noći. Optužen je i osuđen za kukavičluk. Sud je zaključio da je bilo izvjesnih olakotnih okolnosti pa ga je poštedio omče. Umjesto toga, postavljen je pred streljački vod.

Hitler je preživio, a do kraja rata poginulo je više od milijun njemačkih vojnika i civila.

Iživljavanje nad urotnicima

Među više od 200 osoba koje će poslije biti smaknute zbog sudjelovanja u uroti bio je general feldmaršal Erwin von Witzleben, 19 generala, 26 pukovnika, dva veleposlanika, sedam diplomata, jedan ministar i tri državna tajnika. Ujutro 8. kolovoza von Witzleben je poveden do vješala u berlinskom zatvoru Plötzensee zajedno s Hoepnerom, Stieffom, Bernardisom, Klausingom, Haseom, Yorckom i Hagenom. Obješeni su sporo, o glasovirske žice privezane na kuke za meso. Tijekom rata krvnik i lupež Roettger nagrađivan je s 80 maraka i cigaretama za svaku glavu koju bi odsjekao giljotinom i vrat koji bi objesio užetom. U ustima mu je stalno visjela cigareta.

Užasan prizor uredno je snimljen i isti dan poslan Hitleru na osobno uživanje. Nekoliko dana poslije, tijekom jednog rutinskog sastanka, donesene su mu još i fotografije. “Hitler je stavio svoje naočale”, prepričao je jedan od nazočnih, “žudno zgrabio sablasne slike i s dijaboličnom nasladom beskrajno dugo zurio u njih.”

SS-ovski ubojica se okrenuo protiv Hitlera

Arthur Nebe, šef Odjela kriminalističke policije Reicha, zapovjednik SS-a i sudionik u većini groznih zločina nacističke vlasti, bio je i ostat će zagonetka. Od lipnja do studenoga 1941. bio je nadležan za Einsatzgruppe B koji su na njegove zapovijedi u jesen 1941. smaknuli 45.000 Židova na Istočnoj fronti, no poslije se pridružio urotnicima i trebao je likvidirati svog šefa Heinricha Himmlera.

Kad je urota propala, Nebe je pobjegao i sakrio se u kuću jednog pastora u okolici Berlina - koji je u podrumu sakrivao Židove.

To što je Arthur Nebe, zapovjednik Einsatzgruppe i jedan od izravnih sukrivaca za holokaust, potražio utočište na istome mjestu gdje i Židovi bila je jedna od najvećih ironija sudbine u povijesti Trećeg Reicha. Ipak, nije se spasio. Uhvaćen je i također obješen o klavirsku žicu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 08:07