U nastavku donosimo:
- Trumpov pritisak na Kijev i Moskvu oko nenapadanja energetske infrastrukture i što to znači za europsko tržište energenata
- kontrast američkog pristupa i poruka iz Bruxellesa, s fokusom na ulogu Ursule von der Leyen i šireg EU establishmenta
- simboliku istupa Kaje Kallas na Arktiku i implikacije za europsku energetsku i sigurnosnu politiku
- iskustva i stavove iz Poljske: izjava Radosława Sikorskog i izazovi Orlena u nabavi nafte
- trendove cijena goriva u EU i SAD-u te učinke na potrošače i politiku financiranja Ukrajine
Donald Trump je u pokušaju da sakrije svoje greške i barem uspori pad popularnosti možda učinio Europi ogromnu uslugu kad je od Volodimira Zelenskog prije nekoliko dana zatražio prekid napada na rusku infrastrukturu. To je zapravo drugi, važan pokušaj stabilizacije globalne opskrbe, tj. upravo ono što Europska komisija zajedno s dijelom članica uopće ne percipira jer uporno forsiraju izrazito pro-ratnu antirusku retoriku baziranu na ideološkim ciljevima, kao da se radi o održivoj interesnoj strategiji.
Po običaju Trump u objavi na Truth Socialu nije objavio, recimo to blago, potpuno točnu informaciju da su se Kijev i Moskva "dogovorili", ali potez američkog predsjednika – bez obzira radi li se o političkom PR-u ili ipak nečem suptilnijem – ima golemu političko-ekonomsku težinu te je u osnovi još jedan poziv na buđenje europskog političkog establishmenta iz transa o nužnom, neizbježnom i vječnom obračunu s Rusijom, kao da takav obračun nema previsoku, iracionalnu cijenu.
Dok Trump kao političar s dugim dosjeom očiglednih grešaka barem pokušava logičnim pritiskom Rusiji i Ukrajini prekinuti urušavanje osobnog rejtinga zbog rasta cijene goriva, pomalo je nestvarno da se praktično istovremeno šefica vanjskih poslova, Kaja Kallas, pojavila u uniformi (!) na Arktiku gdje je u društvu uniformiranih osoba iznova promovirala bizarnu tezu da se interesi Europe brane – na Arktiku. Po kojoj cijeni će Europljani plaćati naftu, dizel, benzin, električnu energiju… kao da nije zanimljivo pitanje za ministricu vanjskih poslova EU, koja, ponovimo jer zvuči nestvarno, ipak promovira ideju nekakve veličanstvene i presudne obrane europskih interesa na dalekom, ledenom Arktiku.
Trumpova objava o nenapadanju infrastrukture u rusko-ukrajinskom obračunu, vrijedi podsjetiti, uopće nije nova zamisao, premda se doista doima kao instant PR rješenje za zamagljivanje više američkih krupnih problema; npr. zapanjujuće nesposobnosti da zauzdaju troškove vlastitog duga i globalne impresije da im kroz sukob sa „zaostalim“ Iranom imidž globalne, nedodirljive vojne supersile – isparava.
Bilo kako bilo, još u ožujku 2025., nakon američkog posredovanja, Rusija i Ukrajina pregovarale su o 30-dnevnom recipročnom moratoriju na udare na energetsku infrastrukturu: rafinerije, naftovode i plinovode, skladišta nafte i plina, elektrane, trafostanice, transformatore, nuklearne elektrane te hidroelektrane i brane. Ideja je bila da se takav ograničeni dogovor pretvori u prvi korak prema širem prekidu vatre. U međuvremenu je Ukrajina promijenila strategiju, pa su europski političari počeli glorificirati ukrajinske udare na rusku energetsku infrastrukturu kao sjajne uspjehe koji su „definitivno“ promijenili smjer rata; sve pod bombastičnim naslovima i o europskom trošku. Ukrajina nema novac kojim financira rat; ima ekstremno visok deficit.
Novi pak Trumpov prijedlog u osnovi oživljava isti model iz ožujka kao stepenicu do mira, ali zasad bez jednako preciznog popisa zaštićenih ciljeva, roka trajanja i mehanizma nadzora, dok Kijev traži i zaštitu šire kritične infrastrukture. No, bitna je poruka; za razliku od političkog establishmenta EU netko u Sjedinjenim Državama ipak dobro razumije da ne možeš isključiti ruske energente iz globalne opskrbe, pogotovo ako ih trošiš u količinama kao zapadne liberalne demokracije. Američki je „grijeh“ u tome što sada Trump odbija izustiti da je osobno dao viši doprinos trenutačnoj energetskoj neizvjesnosti kad je svima, pa i samom sebi, zakuhao blokadu Hormuza.
Ukrajinski udari pogodili su, prema dosadašnjim izvještajima, 34 od 39 ruskih rafinerija (9 od 10 najvećih napali su više puta), dok su Rusi po Ukrajini počeli gađati čak i benzinske, a europski politički establishment pretežito emitira poruke koje dodatno dižu razinu neizvjesnosti. Još od 2025., tj. povijesnog govora Ursule von der Leyen, politički establishment Europe uporno inzistira da smo u nekakvom paklenom hibridnom ratu s Rusijom, pri čemu su proruski agitatori svi koji pitaju nije li uništenje Sjevernog toka najveća vojno-sigurnosna diverzija ikada izvedena na europskom teritoriju ili što je s onim pokušajem ubojstva u režiji ukrajinskih službi na europskom teritoriju? Nije li upadljivo da je ispaljivanje signalnih (!) raketa prema danskom helikopteru s ruskog ratnog broda klasificirano kao strašna sigurnosna ugroza Europe, dok je zabrinjavajuća diverzija na energetske objekte u Njemačkoj brzo zaboravljena kao novi dokaz ruske opasnosti, i to nakon što je potvrđeno da je napad planirao, organizirao, izveo pa objavio zeleni radikal.
Poljska je dobar primjer članice koja se nalazi u shizofrenoj energetskoj situaciji zbog toga jer su teze izbornih pobjednika da je Rusija jednostavno susjed s kojim se treba hrabro potući izdignute na razinu nacionalne strategije odnosno državne ideologije. Ministar vanjskih poslova Poljske, Radosław Sikorski, prije nekoliko dana na konferenciji Yalta European Strategy u Kijevu izjavio je da Poljska raspolaže "gigantskom premoći u zrakoplovstvu, i bez uračunavanja američkih snaga", i da bi Rusiju, ako bi došlo do sukoba, "vrlo brzo porazila".
Ton je bio ratoborno samouvjeren, kakav se očekuje na pozornici pred ukrajinskom publikom, i uopće nije niti posumnjao u mudrost obračuna s nuklearnom velesilom, što je pak intelektualno i moralno otužno. U istom tjednu dok se hrabri salonski ratnik Sikorski hvali da su za Rusiju postali teška kategorija u disciplini ratovanja, poljski naftni div, Orlen, upozorava da situaciju "tretira vrlo ozbiljno" jer je saudijski naftovod Istok–Zapad, kojim u rafinerije u Gdanjsku i Płocku stiže preko polovice sirove nafte koju Poljska uopće prerađuje, upravo oštećen u napadu dronova te zatvoren bez ikakvog najavljenog roka popravka, dok rezerve u izvoznoj luci Janbu na Crvenom moru iznose još samo 5 do 7 dana. Brent je zbog toga skočio na 108,4 dolara za barel, a dizel na poljskim crpkama približio se devet zlota po litri.
Ministar koji se hvali da bi "vrlo brzo" riješio Rusiju istog tjedna „diplomatski“ zastupa državu koja broji dane do prekida uvoza goriva. O tome koliko poljske kompanije moraju petljati da bi došle do energenata govori senzacionalna priča Financial Timesa kako je Orlen 2023. i 2024. unaprijed platio dubajskim posrednicima, tvrtkama Hannon International i Horizon Global, oko 230 do 330 milijuna dolara za venezuelansku naftu koja - nikad nije stigla. Skandal je strašan: novac je, prema istražiteljima, zbog bizarne dobave čak pretvaran u kriptovalute, a ukupna šteta - uključujući troškove tankera koji su stajali prazni - procjenjuje se na oko 440 milijuna dolara. Optužnice protiv troje bivših Orlenovih rukovoditelja, s mogućih do 25 godina zatvora, podignute su tek u kolovozu ove godine. Poljski ministar koji bi u odlučni rat s Rusijom smatra, najvjerojatnije, da sve to za Orlen, Poljsku i Poljake nije problem, kao ni provociranje nuklearnog odgovora Rusije.
Trump najavio veliki zaokret u ratu: ‘Pristale su i Ukrajina i Rusija!‘
A situacija u Poljskoj ekonomski je sjajna u odnosu na to kakva je u većoj i, objektivno, i dalje važnijoj članici EU - Njemačkoj; glavnoj europskoj sili čiji lider bez karizme, Merz, uporno, iz dana u dan, inzistira da Njemačku i Europu čeka neviđena bijeda ako se Rusiji dopusti pobjeda, pri čemu ne definira što je ruska pobjeda ili poraz. Istovremeno njemački građani i poduzetnici plaćaju 2,40 eura po litri dizela i 2,28 eura za benzin, što je otprilike 10 dolara po galonu. U Sjedinjenim Državama već je krenula drama jer su ekonomski i politički analitičari sasvim realno procijenili rekordnu cijenu dizela od 6,23 dolara za galon kao ogromni problem koji Trump mora riješiti. Nijemci plaćaju 60-ak posto više za gorivo, ali im to nije problem kao Amerikancima? Bolje je pitanje što je s glavama europskih salonskih ratnika.
Ukrajina je, podsjetimo, krajem kolovoza zatražila dodatnih 27 milijardi dolara da "preguraju godinu" - plaće vojnika, naknade obiteljima poginulih, oružje - povrh zajma od 100 milijardi koji je EU ranije te godine već odobrila, a europski dužnosnici, prema izvještajima, mjesecima ispituju otkud je manjak uopće nastao, dok pojedini diplomati privatno sumnjaju da su procjene potreba napuhane. Taj se račun plaća povrh, ne umjesto, više cijene energije koju ista politika izravno proizvodi: europski potrošač financira i ukrajinsku obranu i vlastiti energetski šok, dok se javno slavi upravo ona kampanja - udari na ruske rafinerije - koja taj šok dodatno produbljuje.
Rijetko je koja politika u novijoj europskoj povijesti tako nalikovala na ideološki mazohizam kao ova nova Ursule von der Leyen, osim možda dok su zelene i woke deluzije bile u punom zamahu. Ako poljski ministar vanjskih poslova na javnom skupu hrabro o 2500 zrakoplova i “overwhelming superiority” Europe nad Rusijom, čak i bez SAD-a, misli li netko doista da ne pokreće pravi namjesto hibridnog rata, koji je već – proglašen?
