Je li gubitak Hersona početak kraja Putinove agresije? Napetosti u ruskom društvu sve veće

Rusi su se povukli iz Hersona, jedinog većeg administrativnog centra koji su u osam mjeseci rata u Ukrajini uspjeli osvojiti i to već prvih dana rata. Napuštanje Hersona, koliko god se to pokušava predstaviti kao taktičko povlačenje i pregrupiranje, ipak znači ne samo vojni poraz na južnom bojištu nego i veliki politički poraz za Putina.

Gubitak Hersona mogao bi biti početak kraja ruske agresije, isto onako kako je njemačka soldateska, otprilike u isto ovo vrijeme 1941. godine, prije točno 81 godinu, zapela na prilazima Moskve. I dok stanovništvo Hersona slavi s ukrajinskim vojnicima oslobođenje svoga grada nakon osmomjesečne okupacije, ruska armija, prema svim analizama, sada se nastoji koncentrirati na "obranu" Krima i osvojenog područja koje predstavlja kopnenu vezu Rusije s Krimom - grade se obrambeni nasipi i rovovi, neka vrsta krimske "Maginotove linije", vojska se iz Hersona prebacuje na Krim, a tamo se dovlače i dodatne snage iz Rusije.

I britanski ministar obrane Ben Wallace kaže da je napuštanje Hersona "još jedan strateški poraz Rusije". On smatra da će se Rusi sad možda ipak zapitati: čemu sve ovo!? Wallace kaže da su Rusi izgubili strašno puno vojnika na bojištu te da im je agresija na Ukrajinu donijela samo "međunarodnu izolaciju i poniženje".

‘Herson je ruski‘

I dok svi smatraju da je ovo pravi knockdown za Rusiju i Putina, možda i veći od povlačenja s kijevskog pravca, tamošnja propagandna mašinerija ima zadatak da pred svojom javnošću ublaži poraz i smiri napetosti koje se teško mogu sakriti.

Jedan od vodećih proputinovskih ratnohuškačkih trbuhozboraca Pjotr Akopov priznaje da je u dijelu javnosti "povlačenje iz Hersona" izazvalo depresivnu reakciju - "sve je propalo", ali baš sada treba, kaže on, biti jedinstven i okupiti se oko Putina da ne dođe do raskola u društvu i politici.

Akopov, zapravo, upozorava Kremlj i samog Putina kad kaže kako smatra da "Rusija nikada neće prihvatiti poraz ni kapitulantske pregovore" te umiruje nervoznu rusku javnost. "Treba znati da Rusiji ne prijeti izdaja - državni poglavar Vladimir Putin nikada neće prihvatiti ‘sramotni mir‘ s Ukrajinom i Zapadom." I na kraju Akopov rezimira da bi u slučaju poraza ili sramotnih pregovora došlo do napetosti ne samo u vojsci nego i u društvu u cjelini, a to, kaže on, "treba spriječiti".

U Kremlju govore da u napuštanju Hersona "nema ničeg ponižavajućeg ni gubitničkog", a Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov ističe kako - bez obzira na "trenutno stanje na bojištu" - Herson i Hersonska oblast ostaju i jesu dio Ruske Federacije.

Podsjetimo da je, niti prije mjesec dana, nakon bizarnog referenduma, taj dio Ukrajine Putin pripojio Rusiji te tada kazao kako je "Herson od sada ruski za vječna vremena". Prorežimska novinska agencija RIA novosti objavila je da je "novi administrativni centar hersonske oblasti" postao grad Geničesk, turističko mjestašce na obali Azovskog mora. Zanimljivo da ruski mediji javljaju kako su prilikom povlačenje iz Hersona odvezeni i "mošti" vojskovođe Grigorija Potemkina, koji je krajem 18. stoljeća u ratu s Turcima osvojio Herson i Krim.

No, kada smo već kod povijesti - neki ruski vojni analitičari i blogeri tješe neugodno iznenađenu rusku javnost usporedbom povlačenja iz Hersona s Borodinskom bitkom u Napoleonskim ratovima između Rusa i Francuza 1812. godine, kada je Napoleonu prepuštena Moskva, ali je to značilo i njegov potpuni vojni krah. Neki pak uspoređuju to s Drugim svjetskim ratom, kada je sovjetska armija napustila Herson, ali su ga 1944. vratili.

‘Rusija nije spremna za pregovore‘

- Hersonska oblast subjekt je Ruske Federacije, a to znači da se u nekom trenutku treba vratiti matici zemlji, piše vojni analitičar Ilja Kramnik u listu Moskovski komsomolac, koji kaže da treba nastaviti rat do pada Kijeva i Dnjepropetrovska.

Prisjetimo se da su početkom mobilizacije neki analitičari to uspoređivali s Finskim ratom 1939-40., kada je SSSR na bojište poslao pet puta više vojnika od Finske te tek tako uspio slomiti njezin otpor. No, pokazalo se da ni mobilizacija nije uspjela donijeti prevagu u Ukrajini, ali je pojačala nezadovoljstvo u ruskom društvu.

Neki analitičari se pak pitaju - što zapravo Rusija sada hoće i može, pogotovo kada i sam Putin, nakon svega, još inzistira na tome da "se specijalna operacija odvija po planu" te da se nije odustalo od prvotnih planova!? Pojavile su se informacije da bi Rusija bila spremna na pregovore, prema kojima bi Ukrajina morala pristati da Krim "ostane" ruski ali posve demilitariziran (to znači da bi se Crnomorska flota morala izmjestiti, što se čini, u ovom trenutku, nemogućom misijom, pogotovo jer je zbog toga Krim i anketiran 2014. godine), ipak, u ovom trenutku, teško je povjerovati da bi Putin pristao na takvo što, pogotovo da bi on osobno takvo što politički, ali i fizički preživio. Naime, to bi bio njegov kraj i krah nakon kojeg teško da bi opstao.

Što se tiče mogućih pregovora, ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba smatra da "trenutno nema ni jedne naznake da je Rusija spremna na pregovore", a i njemački kancelar Olaf Scholz na skupu u Leipzigu koji je organizirao Redaktionsnetzwerk Deutschland (RND) kazao je kako se protivi "prekidu vatre u Ukrajini prema ruskim uvjetima": "Rusija mora shvatiti da nema mira po nečijem diktatu jer to neće dovesti ni do čega te da ne može flomasterom na karti zaokružiti nešto i reći sada je ovo moje."

Šojguova popularnost pada

No, s oslobođenjem Hesrona priča o mogućim mirovnim pregovorima se zakotrljala jer Rusija sve teže i ekonomski i moralno podnosi rat i sankcije koje polako ali sigurno nagrizaju rusko gospodarstvo i standard društva, a Rusija se suočila i s tim da gubi politički utjecaj na međunarodnom planu, poglavito u državama koje je smatrala svojim atarom - u srednjoj Aziji, odnosno ostatku postsovjetskog prostranstva. Istodobno, ponovno se razbuktavaju antiratni prosvjedi diljem Rusije, a predvode ih majke, bake i supruge mobiliziranih vojnika.

Kako piše portal Meduza, za sada su to prosvjedi uglavnom po manjim provincijskim gradovima, odakle se najviše i mobilizira, ali pitanje je trenutka kad bi se on mogao "omasoviti" i proširiti do Moskve. No, primjetno je da se zbog Hersona sve više javno kritizira ministar obrane Sergej Šojgu, dok izvan dometa napada, za sada, ostaje zapovjednik ruskih snaga u Ukrajini general Sergej Surovikin. Šojgu je taj koji je izložen napadima zbog Hersona, kako bi se, između ostalog, zaštitio i Putin od mogućih kritika. Prema ruskim istraživanjima javnog mišljenja (doduše, tu treba biti oprezan), Šojguova popularnost naglo pada, a Putin je i dalje neupitan. S druge strane, Kijev nastoji ublažiti euforiju oko Hersona, pa ministar vanjskih poslova Kuleba kaže da je "dobivena jedna bitka, ali rat i dalje traje".

Ukrajinski analitičari pak, piše Ukrajinska pravda, smatraju da bi Putin nakon Hersona mogao biti dodatno bezobziran te nastaviti ne samo s uništavanjem energetske infrastrukture nego može krenuti po onoj "pretvoriti Ukrajinu u prah i pepeo" ako je već ne mogu osvojiti. Za to, kažu u Kijevu, on ima podršku kremaljskih jastrebova koji trenutno "kolo vode".