Je li 75 plus dob prikladna za predsjednika države u kojoj ta funkcija nije pro forma?

Kako se Joe Biden u ranim subotnjim satima bližio pobjedi u najbizarnijoj utrci za američkog predsjednika koju svijet pamti, bizarnoj - ne samo zato što je preko puta njega Donald Trump, kojeg je teško čak i nazvati političarom jer bi takvo obraćanje značilo propast ideje u koju čovječanstvo voli vjerovati - da nas uvijek vode ako ne najbolji od nas, onda barem najbriljantniji, pa makar i okrutni umovi, već i zato što brojanje glasova do trenutka pisanja ovog teksta traje duže nego što bi bilo što pristojno u 21. stoljeću smjelo trajati, iz zapravo javnosti posve nejasnih razloga koji se u medijskom izvještavanju svode na sintagmu "dopisni listići", kao da ih nose golubi pismonoše, a jata u Nevadi su očito sva prilično loše trenirana, ali i zato što na jedan izuzetno vidljiv, gotovo stripovski način pokazuju kako izgleda politička stvarnost bilo kojeg polariziranog društva koje bira protiv svoje najgore noćne more, internetom su počele kolati glasine o Joeu.

O Joe Bidenu znam malo, ali ionako je dovoljno znati da mu je protukandidat Donald Trump, suluda persona koja kao u najluđoj kazališnoj ekspresionističkoj travestiji djeluje kao namjerno parodiran lik napisan pretjerano samo zato da bismo do kraja ogolili suludost obijesnog, perverznog tipa čija čak i boja tena govori o pretjerivanju i nedostatku osjećaja za mjeru i kajanje baš u svemu. Taj lik je namjerno preglasan, histeričan, debeo, djeluje kao klaun na drogama dok na kazališnoj sceni pljuje po svim svojim partnerima u transu igre kroz koju ironizira činjenicu da si netko na vlasti, tko bi trebao biti primjer ponašanja, uzor narodu, osoba u koju plebs ima najviše povjerenja, dopušta sve ono što bi trebalo biti protuzakonito - seksualno predatorstvo, mizoginiju u javnom prostoru, rasizam, šovinizam, prijezir prema radničkoj klasi, otvorene prijetnje, svađu s maloljetnicima putem društvenih mreža, javno vrijeđanje umjetnica i umjetnika, slavlje neznanja i indolentnosti, laž. Takav lik doista živi u mnogim kazališnim predstavama, glumcima je on uvijek najdraži lik jer mogu otići preko svih granica u ekspresiji ludila.

Teško je i dan-danas, četiri dugačke godine nakon što je Donald Trump postao predsjednik Amerike, povjerovati da je to istina. Postoji nešto u mozgu prosječnog čovjeka što odbija tu misao kao logičnu, kao moguću. O čovjeku koji ga pobjeđuje baš u ovim minutama izuzetno sporog brojanja glasačkih listića u Nevadi, Pennsylvaniji i Arizoni, govori se da je pametan demokratski kandidat čija je najveća mrlja na dugačkoj političkoj karijeri Anita Hill, ali, kao što zlostavljanje bilo koje žene često završava, taj je skandal već pomalo na margini jer je svijetu bio potreban demokrat koji može pobijediti Trumpa, da bismo se osjećali kao da ipak nešto vrijedimo i da bismo mogli vjerovati u nastavak ljudske vrste, pa je taj isti svijet žrtvovao ono do čega mu je najmanje stalo - sjećanje na ženski dignitet. Na društvenim je mrežama prisutna česta kritika na račun njegovih godina.

Biden ima sedamdeset i osam, i već sad postoji urbana legenda kojom navodno republikanci plaše malu djecu da je njegov izbor velika prevara, manipulativni potez kojim će Obama, u toj strašnoj bajci valjda mag socijalne misli, a to je, kao što znamo, najgora noćna mora republikanskim strukturama, vrlo brzo na čelo države dovesti trojanskog konja Kamalu Harris, za koju nije sigurno bi li ju igrala glumica afroameričkog ili azijskog podrijetla. Sve gore od goreg. Multirasnost i multirodnost Amerike u tom bi slučaju, za koji vjerujem da je posve neutemeljen jer je bijeli heteroseksualni sedamdesetosmogodišnji muškarac svakako Americi podnošljiviji kao vođa nego žena bez biološke djece s jasnim nebijelim podrijetlom, bile u potpunosti vidljive. Bidenova dob veliki je razlog za nagađanje o ovom scenariju, ali i predmet rasprava o tome je li 75 plus dob koja nije prikladna za kandidaturu za predsjednika države u kojoj ta funkcija nije pro forma.

Prva reakcija svakog suptilnijeg čitatelja takvih statusa trebala bi biti pomisao na diskriminaciju po dobnoj osnovi, no što se zapravo krije iza takvih kritika, koje su mješavina internetske gladi za prostorom dobrih ili manje dobrih pošalica i ozbiljne brige za to može li zlatna životna dob biti dovoljno potentna da razumije tekovine modernog, potrebe svih generacija koje ne samo da imaju pravo glasa, već i stvaraju kritički prostor koji mora biti prijemčiv za razumijevanje političke misli vodstva jedne od najvažnijih država na svijetu? Taj dijalog doista, bez sumnje, pleše po vrlo opasnoj žici diskriminatornog, jer ako duboko vjerujemo u ideju da su godine samo broj, kao što su spol, rod, vjersko opredjeljenje i seksualna orijentacija nebitni za političko djelovanje, onda bi raspravi trebao biti kraj. Ali kad god se Joe Biden pojavi sa svojim savršenim izražavanjem, fantastičnim govorima koji ulijevaju sigurnost i podsjećaju na oca koji se konačno vratio iz rata kao pobjednik, a Americi je tako jako nedostajao jer je baš sad u osjetljivim tinejdžerskim godinama potrage za vlastitim identitetom, čovjek ne može, a da se ne zapita zar smo doista spali, opet, na to da nas tješi patrijarhalna figura osunčanog djeda širokog osmijeha i toplog srca koji će nas primiti u sigurni zagrljaj iskustva i reći nam da je sve staromodno dobro poznato i da će sada biti sve u redu.

Drugog izbora, dakako, nije bilo jer je preko puta njega, isto u osamdesetoj dekadi, bio enfant terrible, ali bez šarma i talenta, energije djeteta s nekom novom vrstom ADHD-a, vragolasti Denis koji podsjeća više na samog vraga, a manje na Denisa. No je li kritika po dobnoj osnovi Bidenu doista isključivo ageizam koji se u progresivnom društvu naprosto mora odmah, pri prvoj pomisli odbaciti? Ili ima istine u strahu od starog narativa koji po prirodi stvari ne može razumjeti kompleksnost potrebe za novim? Među Hrvatima lijeve političke orijentacije obožavani Bernie Sanders godinu je dana stariji, strastvena i beskrajno hrabra feministička ikona Nancy Pelosi ima punih osamdeset, Elizabeth Warren ima sedamdeset i jednu - a to su sve imena koja čine čvrste točke demokrata u Americi.

Ima li onda smisla kritizirati Bidena da izgleda više kao umorni starac bez životne energije, toliko važne za vodeću poziciju? Marketinška stručnjakinja koja me od straha od optužbi za diskriminaciju moli da ju ne imenujem kaže da je problem u tome što je u tim godinama mentorska pozicija mnogo prirodnija, naspram pozicije vođe, a poznati sociolog (iz istih razloga anoniman) tvrdi da je nemoguće da se heteronormativni diskurs promijeni ako je na čelu države osoba koja utjelovljuje isti na sve moguće načine. Meni se, pak, čini da su svijetu trenutno više od svega potrebna dva sretna kraja - Trumpov gubitak moći i utjeha. Biden nam je osigurao obje stvari, uz obećanje da će pokušati razumjeti žene i mladost kroz Kamalu. To mora biti dovoljno dobro za sve nas. To je u ovom trenutku sve što imamo.