Trump se hvali dogovorom s Iranom, a sjetite se sporazuma koji je poderao 2018.: ‘Imao je jedan ključni zahtjev‘

Dana 14. srpnja 2015. godine Iran, SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Kina i Rusija su, nakon gotovo dvije godine pregovora, postigli dugoročni sporazum o iranskom nuklearnom programu. Sporazum poznat kao Zajednički sveobuhvatni akcijski plan (JCPOA) postavio je značajna ograničenja iranskih nuklearnih aktivnosti u zamjenu za ublažavanje međunarodnih sankcija. U slučaju kršenja odredbi sporazuma, sankcije su se trebale automatski ponovo uvesti.

Prema JCPOA-u, Iran se obvezao demontirati velik dio svojeg nuklearnog programa te omogućiti inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) neograničen pristup nuklearnim postrojenjima i potencijalno neprijavljenim lokacijama. Prema sporazumu, IAEA je provodila redovite i opsežne inspekcije te svaka tri mjeseca podnosila izvješća Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda o iranskom pridržavanju preuzetih obveza.

Teheran se također obvezao da neće proizvoditi visoko obogaćeni uranij ni plutonij koji bi se mogli koristiti za izradu nuklearnog oružja. Nuklearni objekti u Fordowu, Natanzu i Araku trebali su služiti isključivo civilnim svrhama, uključujući medicinska i industrijska istraživanja. Iran je također ograničio razinu obogaćivanja uranija, broj i vrstu centrifuga koje smije koristiti te je drastično smanjio zalihe obogaćenog uranija.

Sankcije ostale

Zauzvrat su Europska unija, UN i SAD pristali ukinuti nuklearne sankcije Iranu. Ipak, brojne američke sankcije ostale su na snazi, uključujući one povezane s iranskim programom balističkih raketa. Premda su Sjedinjene Države ukinule sankcije na izvoz iranske nafte, zadržale su ograničenja financijskih transakcija, što je nastavilo odvraćati međunarodne tvrtke od poslovanja s Iranom. Potpisnice sporazuma također su se složile da će embargo na oružje biti ukinut pet godina nakon potpisivanja sporazuma, pod uvjetom da IAEA potvrdi da Iran svoje nuklearne aktivnosti i dalje provodi isključivo u civilne svrhe.

Tijekom svojega prvog mandata, 2018. je godine Donald Trump odlučio povući SAD iz nuklearnog sporazuma. Kako objašnjava Jake Sullivan, bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost i jedan od sudionika pregovora o JCPOA-u, cilj sporazuma nije bio eliminirati iranski civilni nuklearni program, nego osigurati da svaki pokušaj razvoja nuklearnog oružja bude otkriven dovoljno rano.

Naime, njegova svrha je bila ograničiti nuklearne kapacitete Irana do te mjere da bi Teheranu, u slučaju da se predomisli i odluči početi razvijati nuklearno oružje, bilo potrebno najmanje godinu dana za proizvodnju dovoljne količine fisijskog materijala. Time bi međunarodna zajednica dobila dovoljno vremena za reakciju. Tijekom pregovora, američke obavještajne službe procjenjivale su da bi Iran, bez sporazuma, mogao proizvesti dovoljno nuklearnog materijala za izradu oružja u roku od svega nekoliko mjeseci.

Zašto je Trump poderao dogovor

Trump je, međutim, smatrao da taj dogovor nije dovoljno dobar (u više navrata nazivao ga je "najgorim sporazumom ikad dogovorenim") i tražio je nešto ambicioznije. "Predsjednik Trump u osnovi je zastupao stajalište da Iran ne smije imati nikakve nuklearne kapacitete", izjavio je Sullivan u nedavnom intervjuu koji je objavio Institut za politiku Harvard Kennedy School. "Kada je riječ o obogaćivanju uranija, smatrao je da se ono ne bi smjelo odvijati na teritoriju Irana." Taj je zahtjev ostao jedna od glavnih prepreka u pregovorima.

Prema Sullivanu, Iran i dalje inzistira na tome da, na temelju Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT), koji je ratificirao 1970. godine, ima pravo obogaćivati uranij uz odgovarajuće mehanizme nadzora i verifikacije. "Iran je tvrdio da mu Ugovor o neširenju nuklearnog oružja daje pravo na obogaćivanje uranija, pod uvjetom da postoje ograničenja i sustavi praćenja i verifikacije", istaknuo je Sullivan. Analiza Vijeća za vanjske odnose (CFR) sugerira da će upravo to temeljno neslaganje oblikovati i aktualne pregovore o iranskom nuklearnom programu.