Izvještaj s najsigurnijeg aerodroma na svijetu: 'Jeste li Židov, poznajete li kojeg Arapa?

Sigurnosne mjere na aerodromima odvraćaju danas mnoge ljude od letenja avionom. Mnogi moji prijatelji po Americi radije putuju automobilom. Spremni su se voziti i po deset sati samo da ne moraju doći na aerodrom dva sata prije polijetanja, nakon čega ih onda čeka sat i pol vremena leta i onda još sat vremena dok stignu s tog drugog aerodroma do svoje konačne destinacije, gdje će se onda odjednom naći bez automobila, osim ako ga tamo ne unajme. Da ne govorimo o tijesnim avionskim sjedalima, o tome da u avionima više nema ni hrane ni pića, da svi stalno moraju disati reciklirani zrak pun kojekakvih klica, a mogli bi se nabrojati i mnogi drugi razlozi. Ipak, usprkos svemu tome, mnogi od nas još uvijek lete. Štoviše, ja nikad u životu nisam letio tako često kao u zadnje vrijeme.

Daleke 1981. godine oduševila me kompanija Algier Airlines. Letio sam s njima od Annabe do Alžira. Ta naša grupica putnica jednostavno je odšetala u avion, nismo prošli ni kroz kakve skenere, nitko nas nije ni pogledao, čak ni policija, svatko od nas je sjeo gdje je htio i sletjeli smo na vrijeme, po planu. Nisam požurio po prtljagu, uvjeren da će im trebati više od pet minuta koliko je meni trebalo da iziđem iz aviona. Tako sam poslije na terminalu čekao svoju prtljagu skoro sat vremena i tek onda pitao službenike, što se događa.

“Vaša prtljaga je tamo, u spremištu”, rekli su mi. “Odmah je stigla, ali smo je sklonili jer je nitko nije podigao.” Bili su brži nego što sam mogao sanjati. Dobro, bila su to stara dobra vremena. Pitam se je li u svemu tako, je li u svemu nekada bilo bolje? (Osim možda u doba kuge, iako u to vrijeme ljude sigurno nije mučilo samo to koliko imaju novca!)

U nekim zemljama, zahvaljujući budalašima kao što je bio Zvonko Bušić (Vive la Croatie! Uz Teslinu električnu energiju, mi smo svijetu podarili i zračni terorizam), skeneri su se koristili godinama prije 11. rujna, svi smo morali prolaziti kroz detektore za metal i naša se prtljaga skenirala. No ipak, bilo je dovoljno na aerodrom doći dvadesetak minuta prije leta pa su se neki ljudi gotovo umjetnički izvještili u tim vremenskim procjenama. Nakon 11. rujna za međunarodne letove očekuje se da putnici dođu na aerodrom barem dva sata ranije. A nakon onog bombaša koji je eksploziv sakrio u cipele, sve je to zaista postalo teška tlaka. Sada moramo prije leta skidati i cipele i opasače pa debelim ljudima često ispadnu stražnjice jer ne uspiju rukama pridržati hlače. Na avionu više nema oštrog alkohola pa možete vidjeti čovjeka koji u smeće baca gotovo cijelu bocu skupog burbon viskija prije nego što će proći kroz sigurnosnu provjeru. Onaj bombaš koji je eksploziv sakrio u cipele nije uspio s tom svojom bombom, ali ipak nakon toga na avione više ne smijemo nositi ni paste za zube, ni bilo kakve tekućine. Ne smijemo kod sebe imati ni predmete od metala, čak ni grickalicu za nokte. Kao da bi netko mogao baciti komadić nokta na pilota koji bi u tom slučaju mogao umrijeti od straha. Prije skenera morate se riješiti i svog sitnog novca. Metalne zakovice na hlačama često znaju aktivirati skener, nakon čega vam slijedi besplatna analna masaža, prepipavanje od glave do pete, što bi čak moglo biti i ugodno kad bi to radile neke zgodne policajke, ali nikad nisam bio te sreće.

No problema nema samo kad na put avionom krećete izvan zemlje, problema sada bude i u povratku. Jednom sam prilikom letio u Meksiko i nazad, iz Cincinnatija.

“Zašto ste bili u Meksiku?” upitao me carinski službenik.

“Na konferenciji.”

“Ma nemojte, na konferenciji?”

“Da, platili su mi put, da dođem.”

“Koliko novca imate uza se? Imate li kakve lijekove ili drogu kod sebe?”

“Samo lijekove za visoki tlak. (Doduše kupio sam si tamo veću količinu beta blokatora, dovoljno za dvije godine, bez uputnice, za samo pedeset dolara, za što sam mislio da mi ne može štetiti. Spušta mi krvi tlak i smiruje me. Doista, osim što sam zbog toga nabacio još kila, to je pridonijelo smirenju mog organizma. S druge strane, nije loše biti i malo napet i nervozan - i to je neka vrsta tjelovježbe. Nakon pola godine pobacao sam sve te lijekove. Da, mogao sam ih i prodati, ali nisam diler.)

Sljedeći je na carinu došao moj prijatelj Steven. Čekao sam ga pa sam čuo cijeli njegov razgovor s carinikom.

“Gospodine, nosite li vi kakvu drogu ili lijekove?” upita carinik.

“Zašto? Mislite li da sam ovisnik zato što imam dugu kosu?”

“Ne, gospodine, to je rutinsko pitanje.”

“Da, imam kod sebe lijekova, prilično mnogo. Ja sam prilično bolestan i za svaku od tih svojih boleština imam po dva, tri lijeka. Ja sam više kao neka putujuća ljekarna.”

“Koje vrste lijekova imate, gospodine?”

Zbog svih tih lijekova koje uzima Steve je malo spor pa je počeo gubiti tempo.

“Tri za krvni tlak, amlodopin, neke beta blokere, oprostite, zaista ne znam koje marke. I lijek za razrjeđivanje krvi.”

“Je li to sve, gospodine?”

“Ne, nije sve. Hoćete li da vam ih pokažem? Znate, ja imam uza sebe i antipsihotike, zato jer sam shizofreničar.” Steven mu je rekao i o kojem se točno lijeku radi.

“Zanimljivo. Jedan je drugi čovjek prije par minuta također imao uza sebe isti taj lijek, samo što to nije htio priznati, pa smo ga pretražili i našli mu ga. Je li i on bio shizofreničar?”

“Da”, odgovorio mu je Steven. “Ali on je paranoidni shizofreničar, ja sam samo shizofreničar. Ja nemam razloga išta skrivati. Štoviše, ne stidim se svojim mentalnih smetnji i sretan sam što usprkos njima, evo, mogu putovati, sretan sam što sam bio u stanju napisati dva romana i što trenutno radim na trećem.”

“Kako se zove vaš novi roman, gospodine?”

“Jack Acid. Znate, ja sam nekoć uzimao LSD s Timothyjem Learyjem i Merry Pranksters, na Harvardu, pa mi je to malo spalilo mozak, no bit će dovoljno zanimljivo za roman. Zar ne?”

“Doista ne bih znao, gospodine. Nije moj posao da procjenjujem koliko će to biti zanimljivo. Dobrodošli kući, gospodine i čuvajte se! (Ispalo je da Steve nije paranoidni shizofreničar nego shizofreničar ekshibicionist).

“Dobrodošli kući, gospodine”, zafrkavao sam kasnije Stevena.

“Užas”, reče on. “Grozno se osjećam.”

“Da, zato postoji policija. Da bismo se tako osjećali.”

“Daj mi nemoj sada još i ti prodavati paranoju”, uzvratio mi je.

Sa strojevima nekako izlazimo na kraj, no s ljudima ide znatno teže. Najbolji u tim pograničnim razgovorima su izraelski policajci, koji znaju biti i izrazito iritantni. Oni vas čekaju na aerodromima s kojih tek krećete na let u Izrael i onda još jednom, kad stignete tamo. Tako su prvi put sa mnom razgovarali na londonskom aerodromu Heathrow, prije leta za Tel Aviv. Moja karta za El Al dovela me na pokrajnji dio aerodroma, gdje sam prošao sve one uobičajene detektore, kompjutorske skenere, provjeru da li nosim kakvu tekućinu itd. Nakon toga me, prije samog izlaska prema avionu, dočekao mladi izraelski policajac, u civilu, kako bi me usmeno ispitao i provjerio.

“Kamo ste krenuli?”

“U Jeruzalem.”

“Je li ovo vaš prvi posjet tom gradu?”

“Ne, četvrti.”

“Zašto idete tamo tako često?”

“Nije često. Sada sam tamo već četiri mjeseca - predajem na Hebrejskom sveučilištu.”

“Što predajete?”

“Kreativno pisanje.”

“Na engleskom ili na hebrejskom?”

“Na engleskom.”

“Znate li hebrejski?”

“Ne. Nekoć sam mogao malo čitati, polako, određene dijelove Biblije, ali nevjerojatno je kako sam gotovo sve to uspio zaboraviti.”

“Koliko riječi hebrejskog sada znate?”

“Nisam siguran, možda osamdeset.”

“Jeste li vi Židov?”

“Kakve to sada ima veze?”

“Sve ima veze.”

“Ne, nisam, barem ne po vjeroispovijesti. Moj prapradjed bio je mađarski Židov, no ni to nije sasvim sigurno, moja obitelj nije baš voljela o tome govoriti.”

“Imate li kakvih prijatelja Arapa?”

“Da, naravno, zar ne bih trebao imati?”

“Imate li prijatelja na okupiranim teritorijima?”

“Ne.”

“Jeste li ikad bili na Zapadnoj obali? Ili možda planirate tamo ići?”

“Samo ako budem morao, možda radi nekog novinarskog zadatka.”

“Jeste li posjećivali neke muslimanske zemlje?”

“U zadnjih dvadeset godina nisam. Samo sam bio na istanbulskom aerodromu.”

“Što imate u ovoj torbi?”

“Knjige.”

“Koje knjige?”

Nabrojao sam mu naslove.

Policajac je želio sam pogledati pa sam ih izvadio iz torbe. Onda me pitao zašto imam baš te knjige. Nakon toga je pročitao odlomak iz jedne. “Pa ovo je jako smiješno”, reče.

“Da, zato i čitam tu knjigu, jer je smiješna.”

Na kraju je nalijepio plavu oznaku na moju putovnicu. “Hvala vam”, reče mi, “što idete u posjete Izraelu”.

A kad sam stigao u Izrael, što je bilo, kako rekoh, četvrti put da ulazim u tu zemlju, ulazak je tekao sporije nego ranije. Zapravo je ranije to bilo zaista puno brže. Prvi put sam ih skoro zamolio da mi ne udaraju izraelski žig u putovnicu jer mi tako moja američka putovnica postaje beskorisna ako želim otići u barem petnaestak muslimanskih zemalja koje službeno ne priznaju Izrael. Srećom, sada se viza izdaje kao mali papir na kojemu pišu sve generalije osobe koja putuje, sa slikom koja vas iznenadi, jer niste bili ni svjesni da su vas slikali. Izraelci su prvi primijenili tu tehnologiju, a sada su nedavno uveli i identifikaciju bioptrijom pa su vaše oči, odnosno šarenice, vaša identifikacija gdje god da se nađete. Više nema nepotrebne papirologije - barem godinu ili dvije dana. Dakako da su te mjere razvili zbog drugih, važnijih sigurnosnih razloga, kao i za praćenje palestinske populacije. Zahvaljujući svemu tome izraelske sigurnosne tvrtke zarađuju milijarde prodajući te nove tehnologije ostatku svijeta. Prvi put sve to isprobaju na Zapadnoj obali, na kontrolnim točkama koji služe kao veliki laboratoriji sigurnosnih tehnika, a ta je metoda dovela do golemih profita.

Pri ranijim dolascima u Tel Aviv ja bih pokazao poziv s Hebrejskog sveučilišta, kao i imena ljudi koji su me čekali i taj razgovor na granici potrajao bi pola minute. I moji izlasci iz Izraela bili su brzi i lagani. Nikad sa sobom nisam nosio puno stvari. Jednom sam na aerodromu bio u društvu neke arhitektice, inače ortodoksne Židovke. Nju su zadržali i ispitivali više od sat vremena, zato jer je sa sobom nosila neku staru vazu. Posumnjali su da se možda radi o nacionalnoj baštini. To ispitivanje ju je potpuno rastrojilo.

Poslije sam jednom svom prijatelju, inače novinaru u Bejrutu, ispričao da na izraelskoj granici nisam nikad imao nikakvih problema, ni na ulasku, ni na izlasku iz zemlje i da su policajci uglavnom bili vrlo ugodni. On mi je tada rekao da to nije nešto čime bi se trebao pretjerano hvaliti. “Ljudi bi mogli pomisliti da nešto s tobom nije u redu.”

Međutim na jednom od odlazaka iz Tel Aviva skoro sam propustio avion, samo zato što su trojicu Pakistanaca, u redu ispred mene, ispitavala punih sat vremena. To me iznenadilo. Pa, ako su im bili sumnjivi, mogli su ih odvojiti u stranu, ali to nisu učinili. Tek kad su tu trojicu konačno propustili, nakon puno telefonskih razgovora i tko zna čega još, propustili su i nas koji smo čekali. Požalio sam se nekom putniku pokraj sebe koji je također morao čekati.

“Ovo kašnjenje je grozno”, rekoh.

“Nije. Naši su dobro utrenirani i u stanju su prepoznati znakove za koje i znate da postoje. Da, točno je da vas gledaju ravno u oči, no pri tome vas i kamere skeniraju, a gledaju vas još neki drugi policajci iza paravana.”

Kad sam bio u Jeruzalemu, otišao sam do Vrata od Damaska sa svojim prijateljem Davidom. “Sada si postao filmska zvijezda”, reče mi on.

“Kako to misliš?” pitao sam.

“Ovo je mjesto s najviše nadzornih kamera i skenera (Josip Novaković)

...

Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!