Hamasov napad na Izrael u listopadu 2023. i rušenje Asadova režima u Siriji pokazali su koliko su nedržavni oružani akteri - militanti, milicije i kriminalne skupine - sposobni djelovati neovisno o državnoj vlasti, pa čak i tu vlast zbaciti. Te skupine, koje često imaju podršku vanjskih sila, provode vlastite ideološke i političke ciljeve, što dovodi do vojnih sukoba i odmazdi. U zemljama poput Iraka, Sirije i Libanona, koje su se našle u središtu regionalnih sukoba nakon Hamasova napada na Izrael, vlade žele ograničiti moć oružanih frakcija, no borba je možda osuđena na neuspjeh jer te skupine ne samo što uživaju podršku jakih vanjskih sila, nego ih često podržava i lokalno stanovništvo.
Najzanimljivija od te tri zemlje je Sirija jer je najnepredvidljivija. Tamo jedna od takvih militantnih grupa pokušava sastaviti kakvu-takvu stabilnu vlast, nakon što je predvodila napad na režim Bašara al-Asada. Hajat Tahrir al-Šam (HTŠ) postavio je svog bivšeg vođu Ahmeda al-Šaru (nekad poznatog, dok je bio pripadnik ISIL-a, kao Mohamed al-Golani) za predsjednika u narednom "tranzicijskom razdoblju". No, nitko ne zna koliko će to razdoblje trajati pa zbog toga postoji opasnost da će HTŠ, nekoć ogranak al-Qa‘ide koji se još uvijek formalno smatra terorističkom grupom, pokušati poput svojeg prethodnika voditi zemlju željeznom rukom te represijom i zastrašivanjem postati dominantna sila u regiji.
Zasad se al-Šara pokušava ponašati kao demokratski izabran vođa, putuje u zemlje u koje ga pozivaju i diskutira sa zapadnim i istočnim liderima. Značajan je njegov susret s Mohamedom bin-Salmanom i Recepom Tayyipom Erdoğanom. Saudijska Arabija želi se postaviti kao alternativa Iranu i već se nagađa da bi mogla zamijeniti Iran kao primarni opskrbljivač Sirije naftom. Turska, pak, nastoji zadržati prisutnost u Siriji zbog Kurda te, prema Reutersovim izvorima, uspostavlja zračne baze u središnjoj Siriji i obučava novu sirijsku vojsku. Američki i europski lideri su također požurili uspostaviti kontakt s novom sirijskom vladom, svaki vođen vlastitim interesima u toj zemlji.
PROČITAJTE VIŠE > U Siriji se događaju nevjerojatne promjene, čak su i građani u šoku
Čini se kako zasad zapadne zemlje podržavaju odluku nove sirijske vlade da raspusti sve pobunjeničke skupine koje su se suprotstavile Asadu u 13-godišnjem građanskom ratu te ih integrira u državne institucije, posebice u Ministarstvo obrane. Ovaj napor da se razbiju milicije dio je dugotrajnih američkih napora, koje također podupire nova Trumpova administracija, da strateški oslabi Iran.
Ali, želje su jedno, a stvarnost nešto potpuno drugo. Mnoge milicije koje podupiru Teheran povukle su se iz Sirije u Libanon ili su pobjegle u Irak. No, i dalje je ostao značajan broj drugih aktera koji neće samo tako spustiti svoje kalašnjikove i makarove te preko noći postati dio nove sirijske administracije. Turci uz HTŠ vrše pritisak da se što prije raspuste Sirijske demokratske snage (SDF) predvođene Kurdima, ali pitanje je hoće li na to pristati Amerikanci koji ih smatraju ključnim saveznicima protiv Islamske države. Zatim je tu Sirijska nacionalna armija (SNA) koja, suprotno svom imenu, nije nikakva nacionalna vojska, nego skupina pobunjenika stvorena 2017. uz potporu Turske. Oni se na sjeveroistoku zemlje bore protiv SDF-a. Turska svakako ima svoju ulogu u održavanju frakcionaštva u sjevernoj Siriji i zasigurno neće pristati da se SNA raspusti dok ne dobije dokaz da su isto učinile kurdske militantne skupine i one povezane s njima.
Američka analitička tvrtka The Soufan Center u svom redovitom obavještajnom brifingu ističe da HTŠ želi razbiti sve milicije jer vjeruje da je samo takva postasadovska Sirija moguća. Ali, za izgradnju jedinstvene Sirije morat će imati takta i sposobnosti pregovarati s brojnim vanjskim silama te uspostaviti ravnotežu između vanjske podrške i potrebe za obnovom povjerenja unutar stanovništva.
Vlada u Bagdadu također pokušava na krilima oslabljenih iranskih proxyja pokušati razoružati milicije u svojoj zemlji kako bi osigurala stabilnost i suverenitet iračke države. Pregovori o predaji oružja su u tijeku, ali napredak je spor. Neki vođe milicija naglasili su da bi njihovo raspuštanje zahtijevalo vjersku odluku (fetvu) ajatolaha Alija al-Sistanija, najvišeg iračkog šijitskog vjerodostojnika. Ipak, budući da mnogi šijitski Iračani smatraju proiranske skupine zaštitnicima i legitimnim protivnicima Izraela, Sistani se vjerojatno neće javno izjasniti o ovom pitanju.
PROČITAJTE VIŠE > Počela je velika borba za kontrolu najvećeg arsenala oružja za masovno uništenje, svi se boje da ne padne u ruke terorista!
Razoružati milicije i konsolidirati sigurnosnu kontrolu pod državom bit će vjerojatno najteže Libanonu. Iako je Hezbolah značajno oslabljen nakon izraelskih napada i Asadova pada, on vjerojatno još uvijek ostaje najjača vojna sila u zemlji. Libanonske oružane snage (LAF) su, usprkos američkoj i drugoj vanjskoj pomoći, i dalje premale, nedovoljno financirane i preslabo naoružane da bi se suprotstavile Hezbolahu. Iran također traži nove rute financiranja Hezbolaa nakon što je kopnena ruta prekinuta padom Asadova režima.
Novoizabrani predsjednik Joseph Aoun i premijer Najib Mikati, veliki kritičari Hezbolaha, imat će golemu zadaću pred sobom. Još niti jedna libanonska vlada nije naredila LAF-u da krene protiv Hezbolaha jer se u Libanonu općenito smatra da bi takav korak mogao izazvati građanski rat. Hezbolah zadržava odanost velike većine libanonskih šijita, najveće zajednice u zemlji. Kako ističe dugogodišnji dopisnik iz Bejruta Nicholas Blanford za Atlantic Council, Hezbolah nije entitet odvojen od ostatka Libanona koji se može izolirati i neutralizirati, nego je duboko utkan u društveno i političko tkivo zemlje. Napominje da su LAF i Hezbolah u biti dvije vojske stisnute na relativno malom geografskom prostoru, koje su naučile živjeti jedni s drugima. Sve dok se LAF smatra jednako jakim ili čak slabijim od Hezbolaha, male su šanse da će pokušati krenuti u razoružavanje svog protivnika.
U konačnici, ključni problem za ove bliskoistočne vlade, koje pokušavaju raspustiti oružane skupine, bit će dobiti povjerenje stanovnika da im mogu pružiti usluge koje su dosad dobivali od nedržavnih aktera, poput sigurnosti, identiteta, političkog glasa, pa čak i materijalne pomoći. Jo Joseph, suradnik Sveučilišta u Granadi, u nedavno objavljenom radu "Trendovi i implikacije utjecaja unutarnjih čimbenika na Bliskom istoku" objašnjava kako javnost podržava nedržavne aktere zbog nezadovoljstva vlastitim vođama i njihovim politikama. Iako ih Zapad naziva teroristima, mnogi ih stanovnici Bliskog istoka vide kao borce za slobodu i zaštitu prava muslimana. On ističe da je postojanje oružanih frakcija ukorijenjeno u regiju i zbog dubokih ideoloških i etničkih razlika, navodeći podjelu između Arapa i Kurda te ideološki raskol između šijita i sunita. "Nedržavni akteri nastavit će jačati sve dok bliskoistočni vladari budu uskraćivali javnosti političku zastupljenost, a zapadne sile nastavit će nametati svoje agende", zaključuje Joseph.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....