ISPOVIJEST OCA ČOVJEKA KOJI JE AMERIKU ZAVIO U CRNO 'Bilo bi bolje da se nikada nije rodio'

'Svog sina sanjam svaku noć. Ponekad pomislim da bi za sve bilo bolje da se nikada nije rodio', kazao je u potresnoj ispovijesti za tjednik The New Yorker Petar Lanza, otac Adama Lanze, 20-godišnjaka koji je odgovoran za jedan od najstravičnijih masakara u povijesti SAD-a.

On je 14.prosinca 2012. u osnovnoj školi Sandy Hook u mjestu Newtown u Connecticut ubio ukupno 26 ljudi od čega dvadesetero djece. Preostalih šestero bili su djelatnici škole. No, prije luđačkog pohoda pištoljem je ubio i vlastitu majku Nancy i to sa četiri hitca. Nakon masakra u školi pucao je i sebi u glavu.

'Svaki taj metak bio je upućen nekome od nas. Jedan njegovoj majci, drugi meni, treći njegovom bratu Ryanu, a četvrti njemu samome. Uopće ne sumnjam, da sam bio u blizini bez puno premišljanja presudio bi i meni', kazao je Adamov otac koji svog sina nije vidio dvije godine.

U intervjuu je dao uvid u zastrašujući život i djetinjstvo svog sina. Kazao je kako je oduvijek vjerovao da njegov sin boluje od nedijagnosticirane shizofrenije. Iako mu je još kao djetetu dijagnosticiran Aspergerov sindrom, rijedak i težak oblik autizma, njegov je otac vjerovao kako se iza toga skrivalo nešto mnogo strašnije.

'U početku, bio je neobično, ali ustvari normalno dijete. U dobi od tri godine prvi je puta progovorio, ali pričao je minimalno. To mu je išlo izuzetno teško pa smo ga slali na posebne vježbe. Kasnije smo shvatili da se bori sa stvarima koje su drugima nešto o čemu uopće ne razmišljaju. Primjerice, nije bio sposoban licem ništa izraziti, nije bilo nikakve facijalne ekspresije. To smo također morali vježbati', kazao je Petar.

Njegovi učitelji u osnovnoj školi opisivali su ga kao inteligentnog, ali socijalno zakinutog dječaka. U nekoliko je navrata pisao priče koje su obilovale nasiljem pa su učiteljice zvale roditelje na razgovor. Ipak, tada je još pokazivao i zdravu stranu ličnosti, no dolaskom u srednju školu stanje mu se radikalno pogoršalo.

'Izolacija, napadaji tjeskobe, nesanica, loša koncentracija, sklanjanje pogleda, čudan hod – sa svime time borio se moj sin i bilo je jasno da je stanje sve gore iz dana u dan', priča Peter i dodaje kako su ga nakon toga ispisali iz škole, a obrazovanje je nastavio kod kuće.

No, 2009. godine pojavili su se problemi koji će kasnije rezultirati jednim od najgorih masakara u povijesti SAD-a. Tada je Adam počeo proučavati masovne ubojice, svaki dan je na internetu provodio sate čitajući o njima.

Te su se godine njegovi roditelji razveli, a Adam je u nekoliko navrata odbio vidjeti svoga oca. Majka ga je pokušala urazumiti, ali uzalud. Adam svome ocu nije odgovara na uporne mailove koje mu je slao, a Peter je u jednom trenutku iz potpunog očaja i brige za sina unajmio privatnog detektiva da ga prati kako bi sredio slučajan susret s njim.

'Mislim da njegova majka nije bila do kraja svjesna koliko je on zapravo opasan. No, moj sin od početka nije bio normalan. Kada su na CNN-u spomenuli da bi za masakr mogao biti odgovoran moj sin Ryan odmah sam znao da se radi o grešci. Znao sam da je Adam kriv. Razgovarao sam s roditeljima žrtava, s jednom sam majkom tri sata plakao. No, što reći nekome tko je izgubio jedino dijete, kako to opravdati', kazao je na kraju nesretni Peter Lanza.