Htjeli su dokazati kako su i dalje poželjni bogatima i uspješnima, a na kraju su doživjeli poniženje

Većina Islanđana glasovala je u subotu na referendumu protiv obnove pristupnih pregovora o članstvu u EU. Ova je vijest neugodan i težak udarac za ugled Europske unije, koja se spremala, u slučaju pozitivnog ishoda referenduma, prikazati to kao dokaz da je EU privlačna i bogatim, razvijenim zemljama, a ne samo onima koje su manje razvijene.

Iako su ankete prije glasovanja davale blagu prednost onima koji su za obnovu pregovora, na kraju je 52,8 posto bilo protiv, a 47,2 posto za. Ovime se bilo kakva ideja o članstvu Islanda u EU stavlja po strani za neko vrijeme. Ionako je ovaj referendum bio samo za obnovu pregovora, dok su ankete i prije njega pokazivale da je većina protiv članstva čak i u slučaju obnove pristupnih pregovora.

Sada EU ostaje s najavom Armenije da bi mogla aplicirati za članstvo kao jedinim dokazom privlačnosti Unije, što ipak pokazuje da samo zemlje koje procjenjuju da mogu imati financijsku korist, dobivati više nego što daju u zajednički proračun, žele u EU.

Prošlo je više od 13 godina otkako je Hrvatska ušla u EU i ona je i dalje „najmlađa članica“. Od tada ne samo da više nije bilo proširenja, već se EU smanjila nakon što ju je napustila Ujedinjena Kraljevina.

Zadnja zemlja koja je bogata i ušla kao neto uplatitelj u EU bila je Austrija, koja je ušla prije više od 30 godina. Od tada se EU proširila s još 13 novih država članica, ali sve su one bile znatno siromašnije od prosjeka EU i dobile su stotine milijardi eura iz kohezijskih fondova Unije.

Kristrun Frostadottir

Jonathan Klein/Afp

Trenutačno su kao kandidati i potencijalni kandidati za članstvo samo šest država Zapadnog Balkana (Crna Gora, Albanija, Srbija, Sjeverna Makedonija, Bosna i Hercegovina i Kosovo), tri zemlje Istočnog partnerstva (Ukrajina, Moldavija i Gruzija); Turska još uvijek ima formalni status kandidata, a zahtjev za članstvo najavila je i Armenija.

Referendum o obnovi pristupnih pregovora o članstvu Islanda u EU tako je bio pravi test za privlačnost Unije. Bruxellesu je bilo jako stalo do toga da građani Islanda zatraže obnovu pregovora koje je jednostrano napustio Island u vrijeme kada je, paralelno s Hrvatskom, vodio pregovore. Čak se očekivalo kako će Island ući u EU zajedno s Hrvatskom.

Da su Islanđani odlučili za obnovu pregovora, EU bi ponudila „brzu tračnicu“, pa bi Island u članstvu mogao biti vjerojatno već za dvije ili tri godine, poželjno zajedno s Crnom Gorom.

Odustajanje Islanda od namjere za članstvo u EU tako postaje dokaz da je EU privlačna samo siromašnim državama.

Norveška, Švicarska i Lihtenstein ionako ne žele u EU. Ove tri zemlje, uz Island, dio su zajedničkog Europskog gospodarskog prostora, dio su schengenskog prostora slobode kretanja i zapravo su dobrim dijelom integrirane i bez formalnog članstva. Godinama su zadovoljne tim statusom i misle da bi formalnim članstvom dobile samo dodatne obveze, prije svega financijske, jer su sve one znatno bogatije i razvijenije od prosjeka Europske unije. One bi morale uplaćivati u zajednički proračun više nego što bi mogle dobiti i financirati kohezijsku politiku kojoj je cilj pomoći razvoju manje razvijenih članica i regija, što bi ih učinilo velikim neto platišama. Sadašnje zemlje u procesu proširenja daleko su od prosjeka EU po razvijenosti te bi „usisale“ veći dio proračuna EU, što zabrinjava sve veći broj zemalja članica.

Zbog toga su stručnjaci upozoravali da treba smanjiti očekivanja od Islanda kada je u pitanju njihova stvarna želja za članstvom u EU.

Islanđani su i u prošlosti dokazali da oni samo kada ih je strah nečega razmišljaju o članstvu u EU, a kada opasnost prođe, onda odustanu.

Za članstvo su aplicirali u EU 2009. godine, nakon što je i ovu državu pogodila velika financijska kriza. U to je vrijeme EU pomagala i spašavala svoje zemlje članice koje su bile pod financijskim kolapsom, kao što je bila Grčka. Islanđani su tada osjetili da bi im udobnije i sigurnije bilo u EU. Ali kada se ova zemlja uspješno oporavila od financijske krize, pala je potpora za članstvo u EU, pa su jednostrano napustili proces, na veliko iznenađenje Bruxellesa. Ti pristupni pregovori s Islandom nisu tada ni za EU bili laki. Kako je govorio jedan visoki dužnosnik EU: „Islanđani su stvarno vjerovali da se može pregovarati.“ Iako se zovu „pregovori o članstvu“, u praksi su to samo razgovori o tome kako i kada zemlja kandidat može ispuniti uvjete koje postavlja EU, što je i logično jer je kandidat taj koji se želi pridružiti klubu, a ne obrnuto. Islanđanima je najveći problem bio tada, a bit će i sada, ribarstvena politika Europske unije. Oni ne žele omogućiti u svojim vodama ravnopravan i slobodan ribolov drugim državama članicama i ne žele ograničiti kvote za svoje ribare.

Prosvjednici na Islandu

Halldor Kolbeins/Afp

Ovaj je referendum sazvan zbog procjene da je sada porasla potpora za obnovu pregovora s EU na Islandu ponovno zbog straha. Ovog puta ne zbog financijske krize, već zbog nepredvidljivih globalnih okolnosti. Island je do sada, kao mala zemlja (mala po broju stanovnika, ali ne i po površini – triput veća od Belgije, a ima 30 puta manje stanovnika), bio siguran pod zaštitom NATO-a. Međutim, prijetnje koje je američki predsjednik Donald Trump upućivao Grenlandu i Kanadi, ponavljanje kako Amerika neće braniti Europu „ako ne plati“, povećale su osjećaj nesigurnosti i među Islanđanima. Kako EU sada jača svoj obrambeno-sigurnosni identitet, Island bi htio biti dio toga.

Ipak, Islanđani su imali druge argumente u glavi; vjerojatno su razmišljali i o tome da će Trump za dvije godine otići iz Bijele kuće, pa taj strah neće biti opravdan.

S druge strane, i sve češći prijedlozi o ograničavanju prava budućim članicama, što će ih pretvoriti u države članice drugog reda, vjerojatno su utjecali na slabljenje potpore Islanđana za pristup njihove zemlje u EU. Island će i dalje uživati koristi od članstva u jedinstvenom tržištu EU. Čak će i izvan članstva imati neka veća prava nego što će sljedeća članica (realno je zasad samo Crna Gora) imati. Island je u schengenskom prostoru, za što novim državama članicama treba desetak godina. Island uživa i slobodu kretanja radnika, za što novim državama članicama mogu biti postavljena ograničenja i prijelazna razdoblja. Island do daljnjega ostaje u klubu s drugim bogatim europskim zemljama, koje su bogatije od prosjeka EU, pa im ona nije toliko privlačna i ne žele formalno članstvo.