POTRESNO OBITELJSKO SVJEDOČANSTVO

INTERVJU S GORINGOVOM PRANEĆAKINJOM 'Na televiziji smo gledali dokumentarac o Auschwitzu, tek tada sam sve shvatila'

Bettina se nikada nije sramila svoga praujaka. Susretala se s djecom preživjelih žrtava holokausta i javno govorila o povijesti svoje obitelji
 Wikipedia

Američki časopis Atlantic Monthly objavio je intervju s 56-godišnjom akupunkturisticom Bettinom i iz Santa Fea, pranećakinjom nacističkog vođe Hermanna Göringa. Kako Bettina danas nosi prezime svoga bivšeg supruga, većina ljudi koja je poznaje dugo nije znala da dolazi iz obitelji koja je dala drugog čovjeka Trećeg Reicha, Hitlerova vicekralja i jednog od najvećih zločinaca u povijesti.

S drugim suprugom Adijem Pieperom danas živi na mirnom imanju daleko od grada i sjeća se obiteljskih priča. Odrastala je u Njemačkoj s prezimenom Göring ali kaže da to nije bila stigma.

“To je zaista čudno. Odrastala sam 50-ih i početkom 60-ih, bilo je to vrijeme totalnog poricanja. Nijemci su se tek bili iskopali iz prošlosti i počeli se ponovno bogatiti. Kasnije je bilo par ljudi koji su se namrštili kad bih rekla da je Hermann bio dobar.” Ali Adijeva majka, kad je upoznavala Bettinu kao novu ženu svoga sina, htjela je biti ljubazna pa je rekla “Oh, svi smo ga voljeli. Bio je najomiljeniji, najpopularniji nacist. Izgledao je tako lijepo, kao kralj.”

Bettina se nikada nije sramila svoga praujaka. Susretala se s djecom preživjelih žrtava holokausta i javno govorila o povijesti svoje obitelji, misli da treba prihvatiti identitet potomka Hermanna Göringa. “Zapravo, nikad nisam imala izbora, pa sam odlučila na ovaj način riješiti se konflikta” kaže. Ali nisu svi u obitelji Göring bili tako odvažni.

“Imali smo puno problema kod kuće. Moji roditelji nikad se nisu najbolje slagali, ali kad mi je bilo 10 ili 11 godina baka s očeve strane, Göringove strane, uselila se kod nas jer je bila jako bolesna. To je izazvalo još veću dramu. Ona je bila nacist u obitelji i bilo je jako teško s njom. Imala je sifilis u završnoj fazi što znači da je bila neuračunljiva, mislim da je joj je bolest doslovno izjela mozak.”

Baka prema svima odnosila svisoka, mislila je da je bolja od svih, tvrdila da holokausta nikad nije bilo, lagala bez prestanka. “Jednom smo na televiziji gledali dokumentarac o Auschwitzu, bila mi je to jedna od prvih spoznaja o svemu tome. Ionako mi je bilo užasno, a kad je ona počela sve poricati postalo mi je nepodnošljivo. Ona, koja je sudjelovala u holokaustu! Ako je itko sudjelovao, bila je to ona”, priča Bettina.

“Naš ionako napet obiteljski život zbog nje je postao grozna. Tako da sam ja otišla od kuće kad mi je bilo 13 godina, nakon jedne svađe s ocem.”

Bettinina baka bila je vrlo bliska s Hermannom Göringom. Bila je šefica Crvenoga križa. “Mislim, za Crveni križ su izgradili Theresienstadt.” Lažni radni logor koji su nacisti koristili za propagandu podignut je kao kulisa, lažni centar Crvenog križa u kojemu su se sklanjali civili, nastupale kazališne trupe i slično, kako bi nacisti pokazali da su humanitarci. “Naravno, više od pola zarobljenika poslali su u Auschwitz prije nego su dolazili gosti, da ne izgleda pretrpano.” kaže Bettina. “Možda je baka vjerovala u fantazije, ali kasnije smo otkrili da je sudjelovalu vrlo mračnim poslovima, prodavala je Židovima izlazak iz Njemačke, znamo i da se Hermann tako domogao prilično vrijednih umjetnina i zemljišta.”

Bettina je prvo zbog bake a kasnije zbog svega što je učila o nacizmu, očevu stranu obitelji doživljavala vrlo negativno. “Pokušavam sada to promijeniti, jer sad vidim da je slika o toj obitelji kompleksnija, čak i život moje bake je složeniji nego što sam mislila, puno toga danas jasnije vidim.” kaže. Bettina je, naime, godinama istraživala povijest obitelji Göring. Otkrila je da joj je baka odgojena u obitelji u kojoj su muškarci stalno umirali. “SVi su bili vojnici. Njezin otac poginuo je kad joj je bilo pet godina, bilo je toliko ratova u to vrijeme. tako da mogu shvatiti da je kod tolikih gubitaka u životu morala pronaći nešto za što vrijedi živjeti.” Bettina je pokušala i najteže, pronaći dobrotu u Hermannu Göringu: “Teško je reći jesam li uspjela. Je li itko apsolutno dobar ili zao? Nadam se da nije. Mislim da okolnosti stvaraju psihopate. Kad gledam Hermanna kao obiteljskog čovjeka, mislim da je dobar, drag i nevjerojatno brižan i teško mi je vidjeti njegove mane. Ali onda vidite što je radio u politici i kako je ubijao ljude, čak i one koje je zvao prijateljima.” kaže Bettina. Noć dugih noževa, masakr nacističkih političkih protivnika i konkurenata 1934. ju je, tvrdi, šokirao više nego mnoge stvari koje je Göring radio kasnije. “Bili su to njegovi prijatelji, nije se libio ubiti nikoga.” Bettina ponekad strahuje da je možda naslijedila nešto od Göringove naravi. “Vidjela sam se rođakom s kojim nisam bila u kontaktu skoro 50 godina i zaključili smo kako smo se oboje cijeli život klonili svega velikoga, moćnih pozicija, bilo kakve vlasti ili moći, jer smo negdje u podsvijesti strahovali da bismo mogli napraviti nešto loše.”

Srećom, kaže, nikad nije imala ni želju za moći. “Ali ipak se dogodilo. U prirodi mi je da se brinem za druge, tako da bih lako mogla upravljati ljudima ali to me istovremeno i plaši, mogućnost da zloupotrijebim moć kao što je on činio. To je pitanje kolektivne svijesti, možda dio moje genetike. Znanost je počela dokazivati da se sva iskustva naših predaka odražavaju u našoj DNK.” tvrdi Bettina.

“Nekad imam osjećaje koje ne mogu objasniti, kao da je holokaust. Prije nekoliko godina bili smo u Weimaru, kraj Buchenwalda. Osjećala sam se kao da se duhovi lijepe za mene, nisam mogla jesti, nisam bila svoja. Pala sam u depresiju, jako sam se bojala. Odjednom sam se vidjela kako sjedim u maloj tavanskoj sobi, negdje u Njemačkoj, i umirem od straha za svoj život. Kao da sam Židov, ili bilo koja druga progonjena osoba, pripadnik pokreta otpora. Ne znam odakle dolaze te vizije. Imamo li prošle živote? Osobno vjerujem da imamo.” objašnjava Bettina.

U mladosti je otišla na zahvat za sterilizaciju, novinara je zanimalo je li to učinila zato što ju opterećivalo naslijeđe obitelji Göring.

“To je kompleksno pitanje. Bila sam u 30-ima i živjela sam u komuni Osho u Puneu u Indiji. Mnogi su se članovi te komune sterilizirali. Smatrali smo da je na svijetu previše djece i nismo ih htjeli još. I moj brat se sterilizirao. Nismo to učinili baš zbog Göringa brat je nakon zahvata komentirao da je sada presjekao tu vezu. On je inače dramatičan, ali kad je to rekao bilo mi je jasno da je taj aspekt sigurno utjecao na moju odluku o sterilizaciji. U komuni Osho bilo je puno Nijemaca, Židova i Japanaca. Bile su 70te i bili smo kao djeca Drugoga svjetskog rata koja sada žive u miru. Zajedno smo proživljavali neka stara iskustva.” priča Bettina.

“Adi je, recimo, govorio da sam Pruskinja zato što sam iz Berlina. Morala sam stajati mirno ili marširati a oni su me gađali jastucima i vikali Jebeni naci! Zvali su me Obersturmbannführer i morala sam to prihvatiti. Pitali su me kako se osjećam kad mi to rade, jer da su isto radili moji roditelji a ja sam ista kao oni jer sam njihovo dijete. Osjećala sam strahovitu kolektivnu krivnju koje nisam bila ni svjesna. Nitko u mojo obitelji nije napravio zločin a osjećala sam se kao da jest i nisam to ni znala. Bila sam jako iznenađena.” Nikad to, kaže, nije uspjela skroz prevazići, samo je osvijestila svoje duboke probleme i oni više nemaju toliku vlast nad njom. dio rješenja bio je odlazak iz Njemačke, u Ameriku.

S domovinom komunicira kroz kulturu. Ali Wagnera ne sluša. “To je sjajna glazba, ali Wagner je bio antisemit.” kaže Bettina, čak i note u njoj još uvijek bude krivnju. Od obiteljskih uspomena ima samo fotografije koje je skupila dok je istraživala povijest obitelji, na jednoj od njih su Bettinini otac i djed s Hermannom Göringom. Čuva prsten s Göringovim grbom, ponekad ga čak i nosi, naslijedila ga je od majke. Dok lista albume s fotografijama, kaže da misli na mnoge stvari. “To su moji ujaci, braća moga oca koja u umrla tako mlada. Ovo je Peter Göring, umro je sa samo 19 godina. Razvila sam neki odnos s njima. Zanimljivo, kao da sam ih poznavala. Imam osjećaj da me mole da ih pamtim. Kad gledam Hermanna s njima, osjećam da je ponosan na njih. I oni na njega.Strašno su se voljeli.” kaže. Kako stari, sve više od Göringa vidi i u svom licu: jagodične kosti, nos, osmijeh. “Bila sam tinejdžerka kad sam vidjela njegovu prvu fotografiju, prije nego se udebljao, kad je bio mlad. Duboko sam udahnula. Bila sam šokirana. POderala sam je, mislila sam jebote, ovo kao da sam ja.” priča. Ipak, sve češće razmišlja kako bi se riješila obiteljskog albuma. “Ja sam jedina koja još ima neki odnos s tim ljudima, nitko drugi. Mog brata to ne zanima a nas smo dvoje zadnji Görinzi.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 18:44