‘Iran je u mjesec dana dobio 6 milijardi dolara u kešu, a pazite i što se sada zapravo događa u Hormuzu‘

Prije malo više od tri tjedna Iran i SAD potpisali su memorandum o razumijevanju, čime je de facto započelo primirje u ratu na Bliskom istoku. No, proteklog vikenda krenula je nova eskalacija, koja ovaj put nije ograničena samo na povremenu razmjenu vatre nižeg intenziteta, već na ozbiljne napade. Iranska revolucionarna garda napala je niz brodova u Hormuškom tjesnacu, a potom i mete u više zemalja Zaljeva, dok je SAD izveo više od 300 napada na ciljeve u Iranu.

Znači li to da je primirje gotovo? Kako stoje uključene strane s raspoloživim resursima, vojnim i ekonomskim? Kakvo je zapravo stanje u Hormuškom tjesnacu i tko ga kontrolira? I, konačno, koja je strana sada u prednosti i postoji li prijetnja za puno žešćom eskalacijom sukoba? Na sva ova pitanja u novoj epizodi podcasta Prva linija odgovara vojni analitičar s portala Obris.org, Igor Tabak.

Sve ovo možete pogledati u videu ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlisti Prva linija.

Video snimku podcasta pogledajte ispod

- Jednostavno rečeno, vratili smo se na početak travnja. Ovo je treća noć uzastopnih borbenih djelovanja Amerikanaca po Iranu i iranskih odgovora. To više nisu sporadični napadi i sitni odgovori, već je ovo stanje u kojem primirje ne postoji. Neki se razgovori i dalje vode iza zavjesa, ali vrlo je upitno s kojim učinkom. Od potpisivanja memoranduma pregovori zapravo nisu još ni počeli, a tu se trebalo razgovarati o nizu pitanja, počevši s nuklearnim programom, kaže Tabak i dodaje da "jedino što se promijenilo su manje zalihe strateških naftnih derivata".

Blokade luka i Hormuza

Pitali smo našeg sugovornika koje bi mogle biti posljedice najavljene blokade iranskih luka, a koju je u ponedjeljak spomenuo Donald Trump. Prema pisanju The New York Timesa, taj je potez zadnji put navodno nagnao iranskog predsjednika Pezeškijana da moli vrhovnog vođu Modžtabu Hamneija da ipak potpišu memorandum o razumijevanju s Amerikancima.

- Američke tvrdnje o tome da Iranci mole za pregovore dosad su se pokazale prazne. Taj režim trpi velike štete, ali sad se i na pogrebu Alija Hamneija vidjelo koliku podršku uživaju, na ulice su izvukli milijune ljudi. Drugo, Iran je ovih mjesec dana primirja jako dobro iskoristio, gurali su kroz Hormuz i više nafte nego što je to slučaj i tijekom normalnih razdoblja. Navodno su riješili 80 milijuna barela iz svojih zaliha, na čemu su, opet navodno, zaradili 6 milijardi dolara u kešu. A pritom nisu prolazili samo tankeri, nego i teretni brodovi koji su vjerojatno Iranu donijeli nešto od onoga što mu je trebalo. Na kraju, Iranci su otkapali i raketne baze i popravljali što god su mogli, očito se spremajući na idući napad SAD-a. Dakle, te priče da su na rubu su američki optimizam, kaže naš sugovornik.

Što je pak s osiguranjem prometa u Hormuškom tjesnacu, može li itko jamčiti slobodan prolaz tamo i može li Trump održati obećanje da će SAD biti "zaštitnik Hormuza"? Što je zvučalo neobično s obzirom na njegovu inicijalnu najavu da će prolaz Amerikanci naplaćivati u vrijednosti od 20 posto dobara na brodovima, što bi nekim od njih izbilo, prema procjenama, i do 20 milijuna dolara. U međuvremenu je američki predsjednik od te ideje odustao.

- Prvo treba sagledati stanje u Hormuzu. Prije 28. veljače kroz tjesnac se plovilo kroz dvije rute na sredini, u režimu slobodne međunarodne plovidbe, kroz prostor na kojem se preklapaju omanske i iranske teritorijalne vode. Iran je tijekom rata navodno minirao središnji dio i pokušao sav promet preusmjeriti uz svoju obalu. Amerikanci su pak krenuli uspostavljati još jedan koridor na jugu tjesnaca, uz omansku obalu, što je vjerojatno otvorilo prolaz nekim brodovima. Dakle, imali smo dva konkurentska prometna pravca. A i ono što su Iranci naplaćivali, kad su naplaćivali, bilo je 1,5 do 2 posto vrijednosti tereta. Koja je sad situacija? Iranska ruta čini se i dalje prohodna, ali američka blokada kreće tek u 22 sata po hrvatskom vremenu. S druge strane, omanski pravac je navodno slobodan, ali Iranci napadaju brodove koji njime plove. Ukratko, trenutno jeftiniji i sigurniji pravac ide uz iransku obalu, a nesigurniji uz omansku obalu, pod uvjetom da SAD provede Trumpove najave.

Kapaciteti za nastavak rata

Dobar dio emisije posvetili smo i vojnim kapacitetima SAD-a i Irana da nastave ovaj rat, naročito u kontekstu toga da su prvi potrošili skupa i rijetka ubojita sredstva za djelovanje na daljinu (stand-off oružje), a drugi su pretrpjeli golemu štetu na svojim vojnim postrojenjima i resursima, iako nije jasno u kojem opsegu.

- Oružja za daleko djelovanje su američko usko grlo. Potrošeno je jako puno sredstava, oko trećine Tomahawka, četvrtina ili trećina JASM-a, puno ATACMS-a ili PrSM balističkih raketa, THAAD je pri kraju, Patriota je otišlo gotovo polovica... Ali to znači da Amerika još uvijek ima velike zalihe, dovoljne za najmanje još jednu rundu kao ona u ožujku i travnju. No, Iran nije jedino žarište na koje SAD treba misliti, a oni puno godina nisu bili u situaciji da sve svoje karte, do pražnjenja zaliha, stave na samo jednu situaciju, sukob ili žarište. A da bi se sve zalihe ozbiljno popunile, možda treba od 5 do 7 godina, prema nekim izvorima, kaže Tabak pa nastavlja.

- Iran je dokazao da je sposoban izdržati takav udar i da nakon njega može borbeno djelovati i vraćati udarce. Što znači novi, ogroman trošak za SAD – sam ministar rata Pete Hegseth je rekao da bi im trebalo još 200 milijardi dolara, a to ne računa još ni vraćanje predratnih zaliha. Što se pak Izraela tiče, njihovo stanje zaliha nitko ne može procijeniti.

Neke procjene govore da su Amerikanci dosad već potrošili oko 114 milijardi dolara na ovaj sukob (Moody‘s ukupni trošak stavlja na 132 milijarde, Watson institut sa Sveučilišta Brown kaže 69 milijardi), dok su Iranci još u travnju štetu od rata procijenili na 270 milijardi dolara.

- Svi ti troškovi su jako fleksibilni, sjetite se da su Amerikanci tražili i povećanje vojnog proračuna za iduću godinu na 1,5 bilijuna dolara s bilijuna dolara koliko sad iznosi. Velik dio toga navodno zbog Irana. S druge strane, u memorandumu potpisanom s Iranom spominje se fond od 300 milijardi dolara za obnovu zemlje (iako bi te novce navodno dali samo američki saveznici iz Zaljeva, koji isto trpe ogromne štete), što otprilike odgovara onoj procjeni Iranaca, smatra Tabak.

Konačno, na kraju smo pitali vojnog analitičara tko je trenutno u prednosti, Iran ili SAD?

- Bojim se da je Iran čitavo vrijeme u prednosti, oni su se na ovo pripremali desetljećima, ukopavali svoje bunkere te vojne i nuklearne komplekse. Pričalo se i ranije da bi Hormuz mogao biti njihov adut i to se sad i potvrdilo. Ako se tome pridoda i zatvaranje Bab el-Mandeba (na ulazu u Crveno more, što bi blokiralo i Suez, op. a.) u nekoj koordiniranoj akciji s Hutijima, to onda radikalno pogoršava situaciju. A čini se da Amerikanci nemaju stvarne snage otvoriti Hormuz, a pitanje je bi li to mogli učiniti i u Bab el-Mandebu. Iran treba učiniti znatno manje – preživjeti, tu i tamo napasti neki brod, dok SAD mora uspostaviti kompletnu kontrolu i mir, što je jako teško, zaključuje Tabak.

Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.