BIOGRAFIJA VENEZUELANSKOG POLITIČARA

Hugo Chavez gradio je imidž narodnog vođe, rušitelja 'trulih elita', ali je pravi izvor njegove moći bila nafta

Venezuela je jučer objavila sedmodnevnu žalost zbog smrti predsjednika Huga Chaveza , a tisuće su ljudi izašle na ulice Caracasa i drugih gradova te javno tugovale za kontroverznim političarom koji je zemljom vladao 14 godina.

Tijelo Chaveza, koji je nakon godinu dana izgubio bitku s rakom, bit će prebačeno na Vojnu akademiju u Caracasu i izloženo do petka kada će se održati pogreb. Vojne postrojbe ispalile su jučer diljem zemlje počasne plotune, a svakih sat vremena, sve do Chavezova pokopa, pucat će iz topa u njegovu čast.

Trajna inspiracija

Hugo Rafael Chavez Frias rodio se 28. srpnja 1954. u gradu Sabaneta u venezuelanskoj državi Barinas kao drugo od sedmero djece. Roditelji su mu bili učitelji, a obitelj je živjela u relativnom siromaštvu. Pubertetske godine bile su mu ispunjene ljubavlju prema bejzbolu koji je igrao toliko dobro da je maštao o karijeri u nekom od američkih klubova.

Nakon završene srednje škole upisao se na Vojnu akademiju u Caracasu na kojoj je diplomirao 1975. godine. Kada je izašao s akademije, već je bio politički formiran, i to prije svega pod utjecajem lika i djela Simona Bolivara, nacionalnog vođe iz 19. stoljeća koji je bio presudna ličnost za proglašenje neovisnosti južnoameričkih država od španjolskog kraljevstva. Od početka političke karijere opisivao se kao “baštinik” Bolivara. Često je držao govore pod njegovom slikom, u Caracasu je sagradio i muzej posvećen El Libertadoru (Osloboditelju), a nakon što je postao predsjednik, promijenio je ime države u Bolivarijanska Republika Venezuela. Osim Bolivara, na njega su utjecali i neki ljevičarski teoretičari te Ernesto Che Guevara. Nakon Vojne akademije Chavez je nekoliko godina proveo u antirevolucionarnim postrojbama. Protivnik im je bila marksistička gerila koja je željela svrgnuti predsjednika Carlosa Andresa Pereza. Chavez je rijetko sudjelovao u borbama. U pozadini, nastavio je čitati ljevičarsku literaturu pa kada je poslije počeo predavati na Vojnoj akademiji na kojoj je i diplomirao, nešto od njegovih revolucionarnih stajališta izašlo je na površinu u kontaktu sa studentima. Među njima je i stav da vojska ima pravo “uzeti stvar u ruke” ako politička vlast zakaže u zaštiti najsiromašnijih slojeva društva. To je zabrinulo njegove nadređene pa su ga prebacili u zabačenu pokrajinu računajući da tamo neće biti prijetnja.

Povratak iz zabiti

Chavez je svoju prekomandu u zabit iskoristio, kako je poslije pričao, za stvaranje kontakta s domorodačkim stanovništvom. El Comandante je u veljači 1992. predvodio pokušaj udara na predsjednika Pereza s kojim je oporba pokušala poentirati na valu nezadovoljstva mjerama štednje i antivladinim prosvjedima. Nakon što je 18 ljudi ubijeno, a 60 ih je ranjeno u ustanku Revolucionarnog bolivarijanskog pokreta, pukovnik Chavez se predao, ali se prije odlaska u zatvor uspio pojaviti na televiziji i poručiti da “nije gotovo”. Tom je izjavom ostao u sjećanju građana Venezuele i to mu je olakšalo kasniju političku karijeru. U zatvoru je ostao dvije godine, a iz njega je izašao uz slavlje suboraca.

Nakon puštanja na slobodu utemeljio je stranku Pokret za petu republiku i promijenio strategiju - umjesto oružane pobune, odabrao je izbore. Kandidirao se za predsjednika države 1998., a svoju je kampanju temeljio na obećanjima o borbi protiv korupcije i povlaštene elite koja “pije viski i orgija u svojim vilama”. Chavez se predstavio kao onaj koji to može promijeniti. Pobijedio je sa 56 posto glasova, i to zahvaljujući srednjoj klasi koja je bila nezadovoljna gospodarskim stanjem u državi. Prvu predsjedničku prisegu dao je u siječnju 1999. godine.

Umjereni počeci

Početak njegova prvog mandata bio je politički umjeren, s nekoliko konzervativnih političara koji su imali važne pozicije u njegovoj administraciji i privlačenjem stranih investitora u nacionalnu naftnu industriju. Započeo je i reforme u socijalnom i zdravstvenom sustavu, osiguravajući besplatnu medicinsku skrb i subvencije za najsiromašnije slojeve društva. Dobio je i potporu za ustavne promjene koje su, među ostalim, produljile njegov mandat na šest godina. U to je vrijeme uveo praksu višesatnih govora koje su prenosili državni mediji.

Uskoro je zbog svoje politike počeo gubiti potporu srednje klase. Prva velika kriza izbila je 2002. nakon generalnog štrajka u zemlji. Nakon što je pokušao spriječiti štrajk u državnoj naftnoj kompaniji, bio je primoran odstupiti. Međutim, to je trajalo samo dva dana jer su njegovi pristaše preplavili ulice i vratili ga na vlast. SAD je podržao njegove protivnike, što je zauvijek uništilo njegov odnos s Washingtonom. Chavez je odtad svoju vanjsku politiku temeljio na antiameričkim pozicijama i suradnji sa zemljama poput Gadafijeve Libije, Irana, Kine... U kontaktima sa zapadnim državnicima bio je ekscentrično izravan pa je španjolskog kralja Juana Carlosa iživcirao tako da mu je monarh rekao da zašuti, a kada je 2006. stao na govornicu Opće skupštine UN-a, rekao je kako još uvijek “osjeća miris sumpora jer je nečastivi George W. Bush bio tu”.

Na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima Chavez je pobijedio sa 54 posto glasova. Međutim, otpor protiv njega i njegove politike, kako su je nazvali, “bolivarijanskog socijalizma” jačao je posljednjih godina. Inflacija je pogodila Venezuelu koja je zabilježila i rekordnu stopu kriminala (stopa ubojstava je jedna od najvećih na svijetu), a korupcija je ostala dominantni model ponašanja u državi. Prema političkim oponentima postajao je sve okrutniji i sve češće ih je bacao u zatvor. S druge strane, analitičari tvrde da je Chavezova vladavina potaknula “revival” lijevih politika u Latinskoj Americi.

Iza sebe je ostavio četvero djece: kćeri Mariju i Rosu i sina Huga iz prvoga braka, te kćer Rosines iz drugoga, s novinarkom Marisabel Rodriguez od koje se razveo 2004. godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 02:17