ZAGREB - Politički analitičari s raznih instituta i katedri dan nakon pada Hosnija Mubaraka bili su izuzetno oprezni u davanju procjena mogućeg razvoja događaja.
Naime, kao što se velik broj uglednih ekonomista neugodno iznenadio kad je izbila globalna financijska kriza koju nisu očekivali, tako je velik broj stručnjaka za Bliski istok i arapski svijet nakon izbijanja revolucije jasmina u Tunisu tvrdio uglavnom sljedeće: teško je očekivati domino-efekt u arapskom svijetu jer postoje velike razlike među režimima, Tunis se prije može usporediti s pokretom Solidarnost koji je bio pretekst pada komunizma nego s padom Berlinskog zida, a gotovo svi do jednoga su tvrdili da bi revolucija mogla izbiti u nekim arapskim zemljama, ali ne i u Egiptu i sigurno ne po tuniskom scenariju.
Tuniski scenarij
I onda, 11 dana nakon što je Ben Ali pobjegao iz Tunisa, 25. siječnja počinju prosvjedi u Kairu da bi 11. veljače Mubarak, “posljednji egipatski faraon”, sišao s vlasti i vrlo vjerojatno, kako navodi Al-Jazeera, pobjegao u Emirate.
A upravo se u Egiptu sve dogodilo prema tuniskom scenariju. Naime, prosvjedi su u obje zemlje počeli mladi, koristeći društvene mreže, potaknuti nezaposlenošću, porastom cijena i željom za slobodom i demokracijom. Krah vladara se događa kad odluči pucati u svoj narod. Ben Ali je u četvrtak 13. siječnja pozvao načelnika glavnog stožera Rachida Ammara i naredio da se puca u prosvjednike.
Po uzoru na suprugu
Ben Ali nije bio svjestan da je tog trenutka ostao bez vlasti: Ammar je to odbio, Ben Ali ga je smijenio i na njegovo mjesto postavio šefa svog osiguranja da bi se Ammar pojavio u Ben Alijevu uredu drugi dan te mu naredio da napusti zemlju (Ben Ali se nećakao, a kad je vidio da je njegova žena dala petama vjetra, i on se zaputio u Saudijsku Arabiju). Robert Fisk, novinar The Independenta i jedan od najboljih poznavatelja stanja na Bliskom istoku, prije dva dana je objavio da je sličnu naredbu izdao i Mubarak 30. siječnja - tog su dana ratni zrakoplovi nadlijetali prosvjednike na Tahriru. No, vojska je odbila pucati na ljude i Mubarakovi su dani bili odbrojani. Vojska mu je okrenula leđa, ali i dopustila častan izlazak političkim epitafom kojim je pokazao da je izgubio svaki kontakt s realnošću.
Problemi tranzicije
I sada kada se svi pitaju što će se dogoditi u Egiptu dobro je pogledati što se zbiva u Tunisu. Vojska i dalje jamči stabilnost, ali tranzicija nailazi na probleme jer ljudi žele što više i što brže. A institucije su i dalje kontaminirane bivšim sustavom pa se jedan od opzicijskih lidera pribojava otklizavanja u kaos. To je ključni problem i u Egiptu. Raznorodne opozicijske skupine do sada je objedinjavao samo zajednički cilj: rušenje Mubaraka. Sada, kad je vojska preuzela vlast, svi će oni nastojati ostvariti svoje interese. No, tu nikako ne treba zaboraviti da je najsnažnija politička organizacija u zemlji i dalje Mubarakova Nacionalna demokratska stranka.
Mržnja i osveta
Ona pak kontrolira državne institucije koje bi mogle postati preprekom u provedbi tranzicije. Tu je još i pitanje policije i tajne policije koja je imala gotovo neograničene ovlasti: svakome od njih je jasno da ih ljudi mrze te da bi moglo doći i do osvete. S druge strane pak stoji vojska koja je odigrala ključnu ulogu u stabiliziranju zemlje, no pitanje je može li suvereno voditi proces tranzicije. Konačno, ako javnost ne bude zadovoljna brzinom i dubinom reformi i koraka koje će vojska provoditi, nije isključeno da se prosvjednici opet pojave na ulicama (kao u Tunisu). Muslimansko bratstvo, druga politička snaga po organizaciji cijelo vrijeme mudro stoji u drugom ešalonu i do sada nije napravilo ni jednu taktičku pogrešku. Naime, oni su jedina politička organizacija koja je sigurna da će na izborima, kad budu raspisani, dobiti najmanje 20 posto glasova (toliko su naime dobili na izborima 2005.).
Bivši mubarakovac
Njihovi su lideri poznati u javnosti, socijalne aktivnosti organizacije su cijenjene, a i oni će biti birači. Jedan od problema s kojima se suočava ostatak opozicije je slaba organizacija stranaka ili njihovo nepostojanje, te slaba prepoznatljivost u javnosti. Muhamed ElBaradei bi po mnogima mogao biti lider te skupine, ali njemu velik broj Egipćana zamjera što je 2010. napustio Egipat vrlo brzo nakon povratka, čim mu je Mubarak zaprijetio. Tu je jasno i Amr Moussa, glavni tajnik Arapske lige i bivši egipatski ministar vanjskih poslova. No, on je sam, bez organizacije iza sebe i ipak bivši mubarakovac.
Tu je i pitanje slabog građanskog društva koje se nije moglo razvijati pod diktaturom u kojoj je na snazi (još uvijek) zakon o izvanrednom stanju iz 1981. Jedno je od ključnih pitanja hoće li postojati dobri korektivi i sadašnje, vojne vlasti, i kasnije izabrane. Jedan od modela koji bi mogao pomoći u tranziciji moglo bi biti preuzimanje turskog modela sekularnog uređenja u islamskoj državi. No, za to je potrebna temeljna izmjena ustava - što pak traži parlament.
Najbolji scenarij
Ukratko, pred Egiptom je puno više pitanja nego mogućih odgovora. Ono bi se moglo tumačiti kao jednadžba s nebrojenim nepoznanicama, što znači da je gotovo nemoguće izraditi algoritam koji bi vodio pozitivnom rješenju. Jer, sigurno je da će zemlji nastojati “pomoći” i pomoći i mnogi iz regije, svijeta. Iran bi rado vidio islamizaciju zemlje, SAD želi stabilnost, tu je pitanje Sueskog kanala... Stoga se treba nadati da će sve strane uključene u krizu biti svjesne svih prijetnji i raditi u smjeru najboljeg scenarija: mirna tranzicija vlasti, izbori, pa stabilizacija zemlje kako bi se izbjegao onaj najgori, kaos i bezvlašće.
Izrael drhti od straha zbog Egipta
JERUZALEM - Izrael, koji je nakon potpisivanja mirovnog sporazuma s Egiptom 1979. sve do danas imao zajamčen mir na toj granici, sa zabrinutošću promatra zbivanja u Egiptu. U pitanju je ključni nacionalni interes zemlje - ako neka nova vlada dokine mirovni sporazum. Stoga je razumljivo da je premijer Benjamin Netanyahu zabranio komentirati krizu, a Zapad pozivao da podrže Mubaraka.
No, saveznik je pao, ali dobra je vijest da je na vlasti vojska koja želi mir s Izraelom. Dan nakon odlaska Mubaraka oglasio se neimenovani izraelski dužnosnik te izjavio da se vlada “nada mirnoj tranziciji demokraciju”. No, to znači i dolazak Muslimanskog bratstva blizu vlasti - a oni se protive sporazumu.
Muk iz Jeruzalema znak je da se ondje prerađuju strategije nacionalne sigurnosti. Prije dvije godine Izraelu je leđa okrenula Turska, tu je Sirija s kojom je formalno u ratu, Hezbolah u Libanonu koji samo čeka da zaskoči Izrael, Jordan u kojem je sve glasnije Muslimansko bratstvo. Jedino čemu seIzrael može nadati je da Kairo ostane predan mirovnom sporazumu.
Tantawi i Enan - najvažniji igrači nove vojne vlasti
ZAGREB - Egipatska je vojska, to treba posebno napomenuti, s jedne strane omiljena u narodu iako je od puča 1952. sljubljena s vlašću, a s druge je važan ekonomski čimbenik u zemlji jer kontrolira oko 15 posto privrede. Dobro je ustrojena, do dolaska na vlast Anvara el Sadata bila je pod sovjetskim utjecajem da bi je on okrenuo Americi.
Sve su oči sada uprte u dva čelna čovjeka koji personificiraju tu dihotomiju: ministar obrane feldmaršal Mohammed Hussein Tantawi (75) Mubarakov je ratni drug obučavan u Moskvi i načelnik glavnog stožera general pukovnik Sami Hafez Enan (63), obučavan u SAD-u. Tantawi je na čelu Vrhovnog vijeća oružanih snaga koje je preuzelo vođenje zemlje, ali vrlo je vjerojatno da je stvarna moć u rukama Enana.
Prvo zato što je mlađi, a zatim i zato što ga se ne povezuje s Mubarakom u mjeri u kojoj se povezuje Tantawi. No, jasno je da na obojicu snažan utjecaj ima SAD. Ono pak što je za ovu fazu razvoja stanja u Egiptu važno je spoznaja da je vojska jedinstvena, što se dobro vidjelo iz ponašanja prema prosvjednicima i Mubaraku te da nema vidljivih frakcijskih borbi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....