HANGARI S BLAGOM KOJIMA POREZNICI NE SMIJU PRIĆI Najskupocjenije umjetnine se prodaju i kupuju u zmajskim spiljama bogataša

Bogataši ulažu u umjetnine, pravilo je koje se potvrđuje u svakoj krizi i razlog zašto onaj 1 posto populacije koji i u krizi ima razlog za osmijeh, i dalje uživa. Trajni problem, gdje sakriti umjetnine i kako neometano povećavati vrijednost uloženog, sada dobiva i novu formu. Bankovni sefovi najbogatijima nisu dovoljni. Skulpture se ne mogu pohraniti u bankovnim sefovima. Bankovni sefovi su dovoljno veliki za ono što se ponese na put, a ako je to sva vrijedna pokretna imovina, onda i nije riječ o bogatstvu. Za bogatstvo je potrebna soba ili cijela dvorana, najbolje hangar. Točnije, freeporti, aerodromski hangari izuzeti iz lokalnih poreznih zakona.

Tajne iz skladišta

Nalik Kajmanskim otocima ali za bogate sa Starog kontinenta puno bliže, freeport je na ženevskom aerodromu. Ili u Luxemburgu. Freeporti su puni umjetnina basnoslovne vrijednosti.

Pojam basnoslovno u brojkama možda približi podatak da je tijekom 2011. u prometu umjetninama potrošeno oko 64,1 milijarda dolara. Usporedi li se pak ovaj iznos sa 39,4 milijardi dolara koliko je potrošeno dvije godine ranije, u trgovini umjetninama, 2009., nije teško zaključiti u kojem se smjeru kreću cijene umjetnina, predstavljaju li dobru investiciju i gdje svijet pravih bogataša ostavlja novac kako bi sutra imali još više.

Simon Studer, danas vlasnik galerije, svoju je karijeru u svijetu umjetnina počeo na naizgled neobičan način. Svakoga bi ga radnog dana, po dolasku na posao, puštali u podrumsku grobnicu velikog hangara. U podne bi se vrata otključavala, a Studer odlazio na ručak.

Poslije pauze bi opet u hangaru bio zaključan do kraja radnog dana.

Studerov je posao bio popisati umjetnička djela, zabilježiti njihove mjere, opisati ih, potražiti potpise autora, izvesti sve potrebno za propisnu evidenciju umjetnina. Četiri je mjeseca bilježio razne crteže, slike i skulpture, tisuće djela koja su ostala iza Picassa i drugih velikana umjetnosti.

A onda je jednog dana shvatio da tip u drugom hangaru broji - zlatne poluge.

Nitko ne zna što se točno nalazi u freeportima pored Ženeve, ali svi znaju da kriju bogatstva neslućenih vrijednosti, od umjetnina, zlatnih poluga do nakita, dragog kamenja, kolekcija skupocjenih automobila ili vina. Osiguravajuće kuće su ludovale zbog toga, a onda se pomirile sa situacijom. Vlasnici umjetnina uživaju jer su pronašli mjesta gdje neometani od nadzora poreznih vlasti mogu čuvati svoje vrijednosti, prodavati ih i zarađivati a da ne plaćaju 5 do 15 posto koliko iznosi raspon nameta u transakcijama te vrste po raznim državama u svijetu. Uostalom, trgovina umjetninama i danas se samo djelomično odvija pod svjetlima aukcijskih kuća, a umnogome u direktnim kontaktima između vlasnika i potencijalnog kupca pa je stoga shopping u freeportima idealno okruženje.

Freeporti kao porezne oaze, gotovo eksteritorijalni prostori pod nadzorom isključivo carinskih službi koje ljubazno ne uznemiravaju vlasnike služe isključivo tome.

Stoga, kada se neka umjetnina preseli iz jednog hangara u drugi ili čak bude izvezena iz Švicarske, a bogatstvo i vlasnika i trgovca bude veće, zadovoljstvo ostane samo među onima koji uživaju u blagodatima dobrog posla, prodavaču i prodavatelju. Država pritom izvisi, ali Švicarska je ta država koja je odlučila ne naplaćivati dodatnu vrijednost na umjetnine koje se izvoze.

Umjetnine i ostale vrijedne stvari koje se nalaze u freeportima na ženevskom aerodromu, a među kojima su luksuzni superautomobili, ogromne količine alkohola među kojima je jednom prilikom ustanovljena količina od tri milijuna boca vina, cigare i razna luksuzna roba, formalno nisu ni ušle u Švicarsku, pa im se vrijednost u svakoj trgovačkoj transakciji može nesmetano promijeniti.

Vino, cigare, auti

Dinastija sakupljača umjetnina Nahmad u Geneva Free Ports & Warehouses Ltd. ima više od 300 Picassa, nebrojene Monete, Degase i druge autore. Procjene su da samo njihova imovina vrijedi nekoliko milijardi eura, vrijednost koju će teško skupiti bilo koji muzej, a koliko je od toga u freeportu, nitko ne zna.

Američke su vlasti dugo vrebale na transakcije u kojima je sudjelovala obitelj Nahmad jer trgovina umjetninama spada u one u kojima se često plaća u kešu pa je idealna za pranje novca. Prije godinu dana je baš zbog pranja novca i ilegalnog kockanja pokrenut postupak u kojem se našao i član obitelji Nahmad da bi sada, posljednjeg dana travnja, osudili 36-godišnjeg Hillela zbog njegove uloge u organizaciji ilegalnog pokera. Iako obiteljski ‘težak’ nekoliko milijardi dolara samo u umjetninama, to ga pred američkim pravosuđem nije učinilo dovoljno nedodirljivim pa je bogati nasljednik i galerist, magazinski model zvijezde, upravo osuđen na godinu i jedan dan zatvora nakon što je s američkim tužiteljstvom sklopio nagodbu. Na sudu je priznao krivnju, ispričao se javnosti i rekao kako je na grozan, ponižavajući način shvatio svoju grešku.

Pao zbog pokera

Najviše je, rekao je, povrijedio svoju obitelj, a sudac mu je izričući presudu poručio kako nema druge nego poslati ga u zatvor da shvati težinu svojih postupaka. Financijski element od 6,4 milijuna dolara kao konfiskacija te 30.000 dolaza kazne je naravno bilo uključeno u presudu, kao i rad za društveno dobro, no tek nakon što Hillel izađe iz zatvora. Ali, sve to neće ugroziti imidž koji obitelj ima u ženevskom hangaru. - Sumnjam da postoji dovoljno širok komad papira da se ispišu nule potrebne za iskaz vrijednosti koje se nalaze na ženevskom freeportu - rekao je zaposlenik jedne osiguravajuće kuće.

Na redu je Azija

Freeport kraj ženevskog aerodroma proteže se na 40.000 četvornih metara. Novi, na 20.000 četvornih metara otvoren je u Luksemburgu, a počela je i gradnja na pekinškom aerodromu, posebno dizajniran za nove azijske milijardere. U svijetu je danas oko 12 milijuna bogataša - koji se definiraju kao ljudi s više od milijun dolara slobodnih za investiranje. Od 46,2 bilijuna dolara koliko imaju svi svjetski bogataši, u umjetnine je pohranjeno nešto više od deset posto. To je više od 4,6 bilijuna dolara. Zahvaljujući freeportima dobar dio tog novca izmiče bankama, koje su sada primorane ozbiljnim klijentima slati zavodljivo zabrinuta pisma u kojima ih nagovaraju da ne povlače novac i vrijednosti iz sefova.

Švicarska je još uvijek zemlja u čijim bankama je najpodesnije skrivati bogatstvo i procjenjuje se da samo Nijemci u švicarskim bankama drže do 200 milijardi neprijavljenih eura, mnogi u sefovima, a švicarska nacionalna banka ne stiže odgovoriti na zahtjeve klijenata za najvećom novčanicom, 1000 švicarskih franaka, najomiljenijom novčanicom onih što izbjegavaju plaćanje poreza.

Na kraju su se uključilei banke, ne samo kao vlasnici umjetnina nego i kao vlasnici skladišta pa Deutsche Bank gradi hangar na londonskom aerodromu, a na singapurskom su aerodromu unajmili prostor za 200 tona zlata! Jednostavno, nisu si mogli dopustiti da propuste biznis.

- Uplašeni klijenti prebacuju vrijednosti iz sefova banaka u freeporte - kazala je jedna djelatnica opisujući kako u freeportima više nema mjesta za velike kolekcije. Ponegdje se tek može naći prostor veličine sobe od 100 kvadratnih metara za koju je potrebno platiti 17.800 eura na godinu. U stvari, cijela stvar sa hangarima i ne djeluje nelogično jer predstavlja rješenje za ogromne količine umjetnina i drugih vrijednosti koje treba negdje pohraniti.

Čuvari vrijednosti

Stoga su freeporti gotovo idealni iako je, u odnosu na ono na što smo se navikli, možda neobično gledati izložbu slika umjesto u MoMi ili Tateu, u hangaru. Uostalom, svake godine se sredinom lipnja na baselski aerodrom spusti i do 300 privatnih aviona s kupcima koji dolaze na sajam umjetnina. I plaćaju milijunske iznose, kao što je svaka od pet skulptura njemačkog umjetnika Georga Baselitza bila plaćena nešto manje od milijun eura dok je za sliku Gerharda Richtera traženo i plaćeno 3,5 milijuna eura.

Doda li se tome i informacija da je ‘Blue Star’, djelo Joana Miroa 2012. godine prodana za 37 milijuna dolara, a svega pet godina prije toga bila je duplo jeftinija, tada je jasno da umjetnine dobro čuvaju vrijednost. Jedan od četiri Munchova ‘krika’ prije dvije godine je plaćen 120 milijuna dolara, no 250 milijuna dolara su plaćeni Cezanneovi ‘kartaši’ a kupio ih je netko vrlo blizak kraljevskoj obitelji iz Katara.

Stoga onaj tko je brzom odlukom postao vlasnikom takvih umjetnina može imati samo jedan problem, ako uopće ima probleme koji se mogu riješiti novcem - gdje sve to spremiti? U freeport. Tamo ima mjesta i dovoljno je sigurno. Valjda. To je detalj koji nitko ne zna. A sve što znaju u osiguravajućim kućama ukazuje da ne znaju dovoljno da bi bili mirni. - Aerodromska uprava ne daje te podatke i to užasava - objasnio je jednom prilikom zaposlenik osiguravajuće kuće koja se bavi umjetninama. - Što ako ih zadesi požar ili nešto slično i sve bude uništeno, a mi nemamo pojma što se sve od umjetnina koje smo osigurali nalazi u freeportu, pa dakle ne znamo ni koliko nam novca treba da platimo kao odštetu - zorno predočava patnju osiguravajućih kuća.

Biznis i moć

Umjetnici su danas ono što su nekad bile rock zvijezde - govori se u svijetu umjetnina, a bogataši nesmiljeno investiraju iako su vrijednosti na najvišim pozicijama.

Prije pet godina nitko nije zvao konzultante za umjetnine, a danas ih zovu umjetnici čija djela nisu za muzeje, ali najednom postoji lista kupaca koji žele njihova djela. Umjetnici pitaju koliko da traže za svoja djela. Andreas Gursky je fotograf koji ne spada u tu kategoriju, svjetski je poznat i njegova su djela u Tate galeriji, a kupac, osim što mu mora platiti milijun dolara, mora i pismeno objasniti zašto želi baš njegovo djelo i što s njime namjerava.

Umjetnine tako nisu u reprezentativnom prostoru nego u hangaru jer je tamo biznis, a on je puno više simbol moći, pa mu ne smeta grubo i prazno okruženje kakvo nudi freeport.