Godinama im prigovaraju da glume ‘svjetskog policajca‘, a sada je došlo do zaokreta: ‘Pomozite!‘

Strah svih strahova u Kijevu, ali i u EU, izbio je kad je palestinski militantni pokret Hamas mučki napao Izrael. Sjedinjene Države imaju sigurnosni sporazum s Državom Izrael pa nikoga nije čudilo raspoređivanje dva nosača zrakoplova i njihovih borbenih skupina u široj zoni sukoba na Bliskom istoku. SAD će se, potvrdili su visoki dužnosnici, uključiti u sukob ako u pogibelj dođu američke trupe i civili te sigurnost Izraela bude dovedena u pitanje.

SAD je pružio enormnu pomoć Ukrajini bez koje bi, vrlo vjerojatno, situacija na ratištu izgledala drukčije. Sjetiti se valja koliko je zabrinutosti u Kijevu i EU izazvala odluke američkog Kongresa da izbjegne prekid rada saveznih službi sporazumom iz kojeg je bila isključena nova rata pomoći Ukrajini.

Zabrinutost nije ostala ograničena na Europu. Američki se saveznici u Indo-Pacifiku pitaju hoće li Washington moći nastaviti politiku "okreta prema Aziji" (pivot to Asia) koju je oblikovao predsjednik Barack Obama.

Našli smo se tako u paradoksalnoj situaciji, dok se SAD-u godinama predbacuje da se miješa u politike cijelog svijeta, da se ponaša kao svjetski policajac, u proteklih 20 mjeseci sve je više zemalja koje traže da im SAD jamči sigurnost. Bivša američka državna tajnica Madeleine Albright, koju mnogi i dalje pamte samo zbog izjave da je "smrt stotina tisuća iračke djece bila cijena koju je vrijedilo platiti", rekla je i da je "Amerika prijeko potrebna nacija" (indispensable nation). Obamina administracija je počela povlačenje iz ratova, Trumpova je definirala i odlazak iz Afganistana. Zbog čega su onda kritizirali predsjednika Joea Bidena, kako zbog loših obavještajnih procjena, tako i zbog kaotičnog povlačenja.

Sadašnja američka administracija ojačala je obrambenu poziciju Australije formiranje trilateralne suradnje AUKUS, s Ujedinjenom Kraljevinom. Oživjela je četverostrani sigurnosni dijalog s Australijom, Indijom i Japanom koji dobiva sve jasnije obrise mogućeg budućeg savezništva. Washington je sigurnosno približio Republiku Koreju (južnu) i Japan koji su, zbog sigurnosne prijetnje Demokratske Narodne Republike Koreje (sjeverne), ali i Narodne Republike Kine, po strani ostavili neke od povijesnih sporova koji su destruirali odnose. Ojačana je suradnja s Indonezijom, Indija je postala ekonomski i sigurnosni saveznik, Saudijska Arabija se i dalje nada sporazumu o sigurnosti nakon što normalizira odnose s Izraelom.

Američki državni tajnik Antony Blinken je poručio svima zabrinutima da "Amerika može žvakati kaugumu i istovremeno prelaziti ulicu". Zbog toga se, nakon što je obavio drugi obilazak Bliskog istoka, zaputio u Aziju, u Japanu je bio ministarski sastanak G7, razgovarao je odvojeno s japanskom ministricom jamčeći nastavak sigurnosne suradnje.

"Blinken i južnokorejski šef diplomacije Park Jin su raspravljali o takozvanoj proširenoj strategiji odvraćanja radi odgovora na sjevernokorejske prijetnje, što bi značilo korištenje američke strateške opreme, uključujući nuklearne snage za zaštitu od napada, te jačanje suradnje s Japanom", prenio je Reuters. To je bilo u četvrtak, u petak su Blinken i ministar obrane Lloyd Austin bili u New Delhiju i razgovarali s kolegama.

"Ostvarili smo impresivne uspjehe u izgradnji našeg velikog obrambenog partnerstva tijekom prošle godine, a to će nam pomoći da ostanemo – pomoći će nam da zajedno još više pridonesemo miru i stabilnosti. Integriramo naše industrijske baze, jačamo našu interoperabilnost i dijelimo vrhunsku tehnologiju", rekao je Austin nakon sastanka.

Konačno, ovo je bila godina otvaranja dijalog SAD-a i NR Kine koji ide prema vrhuncu, dva je dana američka državna tajnica Janet Yellen razgovarala s kineskim vicepremijerom He Lifengom u pripremi sastanka dva predsjednika, Bidena i Xi Jinpinga, za četiri dana. Unatoč tome što SAD uredno šalje oružje i planove te obučava vojne snage Republike Kine na Tajvanu, a Beijing/Peking na to bijesno reagira. Ili što daje punu podršku Filipinima u sporu oko grebena koji Beijing želi proglasiti svojim.

Niz je tu poznatih nepoznanica, prvo izbori u Republici Kini na Tajvanu početkom iduće godine, pa američki izbori, ugroza pretjeranog, prije svega vojnog rastezanja SAD-a što bi moglo potaknuti protivnike na akciju. Realno gledano, NR Kina ne planira nikakvu vojnu operaciju u skorije vrijeme, svakako ne prije izbora na RK na Tajvanu, vjerojatno ni poslije. Zbrojena vojna moć Japana i Republike Koreje, uz američku nuklearnu podršku, nadmašuje sve sposobnosti Demokratske Narodne Republike Koreje ako se njezin debeli diktator i njegova zla sestra (vidi joj se to u očima) odluče na bilu kakvu vojnu avanturu. Nepoznanica bi u tom slučaju bila ima li Rusija snage priskočiti joj u pomoć i bi li se NR Kina upustila u obranu sjevernog dijela poluotoka. Jednadžba ima još jednu važnu varijablu, kinesku ekonomiju koja stalno kašljuca.

Administracija Joea Bidena je odmah po preuzimanju vlasti jasno rekla da je cilj obnoviti savezništva. SAD je vratio poziciju jedine globalne supersile - NR Kina ima veću mornaricu, ali o njezinim sposobnostima djelovanja znamo malo - upravo zahvaljujući savezima u Europi, na Bliskom istoku (Jordan, UAE, Egipat, Saudijska Arabija, navodim samo arapske države) te u Indo-Pacifiku. Ne bugare slučajno kineski mediji na engleskom kako je "širenje saveza poput NATO na Aziju prijetnja koju treba suzbiti". Potencijal savezništva vratio je SAD na poziciju jedine globalne sile jer NR Kina i Rusija, realno, mogu računati jedna na drugu i još nekoliko minornih vazala. U fragmentiranom svijetu je tako nemoguće graditi poziciju super sile.

Znam da će na ovaj tekst uslijediti klasične fraze "plaćaju me u Buzinu" - draga Upravo Hanza Medije, primam plaću samo od vas - ali upravo sukob na Bliskom istoku pokazuje dvije stvari. SAD jedini pokušava diplomatskim sredstvima pronaći, zasad, humanitarnu pomoć civilima, a potom i trajno sigurnosno rješenje na temelju dvije države. Ponašanje Izraela pokazuje da utjecaj Washingtona nije apsolutan. To je već ranije potvrdila Turska. Drugo je to obilježje američkog djelovanja, pregovara i traži, ali dobiva koliko važne zemlje poput Indonezije i Indije, Turske i Izraela, žele dopustiti. Katkad i ucjenjuje, vrši pritisak, ali većinu toga radi javno. NR Kina i Rusija nastupaju s pozicija autokracija i to im otežava pregovaračke pozicije. Koliko god zemlje globalnog juga nisu prihvatile zapadnu naraciju o ruskoj agresiji Ukrajine te koliko god arapske zemlje podržavaju Hamas. Glasno, u sebi se nadaju da će konačno nestati što ide protiv interesa samo Islamske Republike Iran. SAD tu vide saveznikom.