ANALIZA

GEOPOLITIČKI INTERESI U POZADINI OSUĐUJUĆE PRESUDE U SLUČAJU 'HRVATSKE ŠESTORKE' IZ BiH 'Ovo će postati glavna poluga za kampanju difamacije RH'

U Strategiji Nacionalne sigurnosti RH, usvojenoj u Hrvatskom saboru 14. srpnja 2017., posebno se ističe da će hrvatska državna politika raditi na jačanju svog međunarodnog ugleda i utjecaja u svijetu te da će aktivno raditi na promicanju znanstveno utemeljene istine o Domovinskom ratu.

U skladu s time Republika Hrvatska sustavno će se suprotstavljati pokušajima difamacije hrvatskog naroda i hrvatske države kao punopravne članice NATO-a i EU. Jednako tako naglašava se potreba očuvanja suvereniteta i opstanka hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, zaštita njegova identiteta i političkog subjektiviteta. Hrvati u Bosni i Hercegovini su domicilni, konstitutivni i ustavnopravni narod.

Međutim, nakon promjena u izbornom zakonodavstvu BiH 2000. godine dolazi do narušavanja njegove konstitutivnosti, suverenosti i jednakopravnosti. Iz tog razloga Republika Hrvatska koristit će se svim diplomatskim, političkim, gospodarskim, obrazovnim, komunikacijskim i drugim raspoloživim mehanizmima kako bi zaštitila njegov konstitutivan status, jednakopravan i suveren položaj sukladno svojoj ustavnoj obvezi, kao i obvezama koje proizlaze iz potpisanih međunarodnih sporazuma. I, na kraju, isto se tako ističe da Republika Hrvatska u potpunosti poštuje državnost, suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine kao države triju konstitutivnih naroda.

Međutim, u našem susjedstvu već je godinama vidljiva trajna i dobro osmišljena difamacijska kampanja usmjerena protiv Republike Hrvatske sa svim obilježjima hibridnog i specijalnog djelovanja, odnosno planske, trajne i sustavne aktivnosti koje podržavaju državna tijela nekih susjednih država.

Na žalost, ovakve haške presude uskoro će postati glavna poluga njihove političke strategije, kojom će se na sve moguće načine nastojati oslabiti međunarodna pozicija RH kao punopravne članice EU i NATO-a te ojačati politički pritisak na ionako malobrojne Hrvate preostale u BiH.

Kako, dakle, u kontekstu aktualnih i budućih hibridnih sukoba sagledavati pravomoćnu presudu Žalbenog vijeća Haaškog suda, prema kojoj su prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko proglašeni su vođama udruženog zločinačkog pothvata?

Iako nije postojao nikakav plan, niti namjera ili cilj haaškim presudama zaključeno je da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-1994. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem su sudjelovali predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko.

Cilj udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava hrvatskog entiteta u BiH i njegovo pripajanje Hrvatskoj. Takvoj tezi, na žalost, nije dovoljno argumentirano suprotstavljana kontrateza da su upravo u to vrijeme Muslimani protjerivali Hrvate sa svojih stoljetnih prostora u srednjoj Bosni kako bi nakon toga preko Metkovića i Ploča izašli na Jadran.

Na to jasno ukazuju vojne operacije ABiH prema hrvatskim prostorima 1992. te posebno 1993. godine. Te njihove ciljeve prenio mi je za slučajnog susreta u Zagrebu na ljeto 1992. jedan visoki dužnosnik SDA kojega sam dobro poznavao, a koji mi je, doslovno, rekao: “Krešo, mi moramo izaći na more!” U kontekstu tih i takvih bošnjačkih ciljeva ništa se nije promijenilo sve do danas, niti će se tako lako promijeniti u budućnosti. To će biti i ostati glavni politički prijepor i u budućnosti s bošnjačkim vodstvom. U tom kontekstu treba sagledavati i današnje nesporazume oko gradnje Pelješkog mosta, koji se u tom, širem povijesnom rakursu nikako ne mogu zanemarivati i pojednostavljivati.

Što očekivati nakon ovakvih haških optužnica?

Masovne kaznene postupke pred državnim sudovima BiH protiv zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske kao dio organiziranog političkog pritiska i psihološkog rata protiv hrvatskog naroda u BiH. Podizanjem masovnih optužnica protiv zapovjednika HVO-a na svim razinama, Sarajevo danas nastoji mijenjati kontekst povijesnih događaja minoriziranjem optužnica protiv pripadnika ABiH te marginaliziranjem najtežih ratnih zločina i ritualnih odsijecanja glava koja je počinila postrojba “El Mudžahidin”.

Sukladno takvoj doktrini, Bakir Izetbegović nedavno izjavljuje: “Za razliku od ostalih dvaju naroda, bošnjački zločini koji su počinjeni pod slavnom zastavom Armije BiH bili su sporadični incidenti!”

Istodobno, Sarajevo prešućuje, zaboravlja i ne priznaje bošnjačke zločine koje je počinila ABiH nad Hrvatima srednje Bosne. S druge strane, kriminaliziraju se najviši državni dužnosnici Republike Hrvatske tog vremena, na čelu s predsjednikom Tuđmanom, a masovnim optužnicama protiv gotovo svih ratnih zapovjednika HVO-a, na svim razinama, Sarajevo jasno pokazuje svoje nove/stare geopolitičke i geostrateške ciljeve usmjerene na masovni progon hrvatskog stanovništva. Razumljivo je da za zločine oni koji su ih počinili trebaju odgovarati, ali ta odgovornost mora biti utemeljena na dokazima i činjenicama, a ne na političkim pritiscima na pravosudna tijela kako bi se dokazalo da su svi hrvatski branitelji bili pripadnici udruženog zločinačkog pothvata.

Takve presude, koje će imati preambulu etničkog čišćenja i progona muslimana pod vodstvom Tuđmana i Šuška, koje se dosljedno primjenjuju u Državnom tužiteljstvu BiH imat će dugoročno izuzetno štetne političke posljedice za hrvatski narod i hrvatsku državu. Kako vrijeme bude prolazilo, takvi napadi i agresija na našu nedavnu povijest, Domovinski rat i Republiku Hrvatsku bit će sve snažniji i organiziraniji.

Kako izgledaju povijesne činjenice u odnosu na haške presude?

Legitimno je bilo pravo svakog naroda u BiH, pa tako i hrvatskog naroda, da sudjeluje u razgovorima i raspravama o teritorijalnom ustroju BiH. Takve rasprave isključivo hrvatskog državnog vodstva ne mogu se karakterizirati kao teritorijalne težnje za etnički čistim hrvatskim prostorima. Ako bi to bilo točno, onda bi sudionici podjele BiH bili i svi drugi, te posebno visoki međunarodni predstavnici koji su u tome sudjelovali, od Cutiliera, Vancea, Owena i ostalih, kao i cijela međunarodna zajednica.

Dobro su poznate činjenice da su upravo Hrvati u BiH, na poziv predsjednika Tuđmana, na referendumu u veljači i ožujku 1992. glasali za samostalnost BiH. Nadalje, za vrijeme rata sve naoružanje za ABiH išlo je preko Republike Hrvatske, a oko 15.000 ranjenika Muslimana - Bošnjaka liječeno je u hrvatskim bolnicama. Republika Hrvatska primila je za vrijeme ratnih sukoba gotovo 600.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.

Ambasador SAD-a u Republici Hrvatskoj Peter Galbright 13. rujna 2006. na raspravi pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju izjavljuje: “ … bez Hrvatske BiH ne bi preživjela”.

U svojoj knjizi Margaret Thatcher objašnjava razloge sukoba između Hrvata i Bošnjaka u BiH 1993. te navodi: “Teret zbrinjavanja tako velikog broja ljudi, pogotovo u Hrvatskoj, bio je nepodnošljiv. Dolazak tisuća muslimanskih izbjeglica u srednju Bosnu, čime se poremetila etnička ravnoteža između Muslimana i Hrvata, važan je čimbenik koji je pridonio otvorenom ratu što je između njih izbio u ožujku 1993.”.

JNA i Vojska Republike Srpske stvorili su potpuno novu demografsku sliku u Središnjoj Bosni, Prozoru, Mostaru, Konjicu, Jablanici, pa je nasilna i brza promjena demografske slike bila okidač Bošnjacima za napade na HVO i sustavno protjerivanje Hrvata. Hrvatski je narod etnički očišćen iz srednje Bosne: samo u Travniku populacija Hrvata smanjena je za 20.000, u Kaknju za 15.000, u Bugojnu za 15.000, a civilne i vojne žrtve bile su ogromne. Napadi ABiH na Hrvate tih prostora, na kojima su živjeli, nisu nikad procesuirani. Počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud, nitko nije pozvan na odgovornost po zapovjednoj odgovornosti iako postoje dokazi za odgovornost vojnih i političkih dužnosnika Bošnjaka.

Nisu procesuirani zločini nad Hrvatima u općini Konjic počinjeni u ožujku 1993., znatno prije Ahmića, zločin u Uzdolu, Stipića livade, Buhine kuće, Križančevo selo, Guča Gora, zločini na području općina Čapljina i Stolac u srpnju i rujnu 1993. i mnogim drugim mjestima, poput Travnika, Bugojna, Kaknja, Vareša, Zenice, Usore, Lašvanske doline, Fojnice i ubojstva fratara, ubojstva generala Šantića u Bihaću, ubojstva Joze Leutara u Sarajevu itd. Za sve njih još nitko nije odgovarao.

I na kraju, radi povijesne istine i konzistentnosti hrvatske državne politike tog vremena, prisjetimo se pisma Alije Izetbegovića koje je bilo upućeno predsjedniku Tuđmanu 18. srpnja 1995. o vojnoj pomoći i suradnji u borbi protiv nove srpske agresije na BiH.

Jednako tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.”

Komanda 5. korpusa Armije BiH istog je dana izvijestila Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorija”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa” te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najdulje dva do tri dana”. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji 23. srpnja 1995., upućenoj načelniku glavnog stožera HV-a generalu Červenku, navodi: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se izmijenila, situacija je izmaknula kontroli i prijeti da do večeri teritorij bude rasječen na dva dijela, a 5. korpus razbijen” te da je “među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava”, kao i da su zatražili “poduzimanje hitnih i radikalnih mjera u cilju spašavanja stanovništva i teritorija Unsko-sanskog kantona”.

U tako dramatičnim okolnostima, 25. srpnja hrvatske snage započele su operaciju Ljeto 95, čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin - Grahovo - Drvar te spasiti Bihać.

Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja zaustavljena je druga velikosrpska agresija na Bihać jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina. Sličnu ulogu u sprečavanju pada Bihaća imale su postrojbe HV-a i HVO-a u studenom 1994., kada general Milovanović poziva snage 5. korpusa ABiH koje su se nalazile u potpunom okruženju na predaju, kako ne bi došlo do stradavanja velikog broja civilnog muslimanskog stanovništva u gradu.

Tada se predsjednik Tuđman obratio i predsjednici Vijeća sigurnosti UN-a Madeleine Albright, upozoravajući na napade pobunjenih hrvatskih Srba na Bihać. U takvoj situaciji snage HV-a i HVO-a operacijom Zima 94 duž Livanjskog polja, približavajući se Kninu, zauzimanjem Crnog Luga zaustavljaju prvu srpsku ofenzivu na Bihać i masakr nad nedužnim civilnim stanovništvom u zimi 1994. Iz ovih povijesnih činjenica jasno se vidi uloga predsjednika Tuđmana i HV-a u potpori BiH u i osiguranju njezine cjelovitosti i opstojnosti.

Zaključak

Zbog svega toga današnje haške presude o zločinačkom pothvatu na kojem je stajao predsjednik Tuđman apsolutno ne odgovaraju povijesnim činjenicama te se mogu sagledavati i u kontekstu nekih novih geopolitičkih i geostrateških ciljeva i previranja na ovom prostoru.

Ovakvim haškim presudama namjerno se maskiraju povijesne činjenice te se zaboravlja da je upravo 1991. iz BiH krenula agresija na RH. Površnim promatračima za desetak, dvadesetak ili više godina ostat će samo u pamćenju sjećanja na hašku presudu od 29. studenog 2017. Tuđmanu, Šušku i Bobetku za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, a kroz solunske čitanke gradit će se neke nove istine i neka nova povijest ovih prostora. Stvarat će se neke nove slike o tome kako je do rata na ovim prostorima dovela utakmice Dinama i Zvezde 1991., zaboravit će se Vukovar, pričat će se o haškim presudama gotovo svim hrvatskim generalima, a sve snažnije pokušavat će se stvarati slika Republike Hrvatske kao države stvorene na zločinima.

Konačni cilj ovakvih presuda nije, dakle, utvrđivanje nečije individualne kaznene odgovornosti za počinjene zločine, nego prije svega politička optužba Republike Hrvatske na međunarodnoj sceni. Mnogobrojne su naznake organiziranog i sustavnog djelovanja različitih interesnih skupina, kako u RH tako i na široj međunarodnoj sceni, usmjerenog na preoblikovanje naše povijesti, kako oni kažu, zbog oblikovanja neke nove budućnosti.

Fragmentiraju se i izoliraju pojedini povijesni događaji, izvlače se izvan konteksta, prostora i vremena u kojima su se dogodili te se ocjenjuju sukladno najrazličitijim interesima i na način koji je sa šireg povijesnog gledišta potpuno neprihvatljiv. Pritom bošnjačka politika ovakvim presudama nastoji namjerno prikriti svoje zločine i neopravdane hrvatske zločine pretvoriti u “genocid” nad bošnjačkim narodom.

I, na kraju, svakom razumnom komu je stalo do normalizacije hrvatsko-srpskih i hrvatsko-bošnjačkih odnosa, dobre regionalne suradnje i pune integracije ove regije u širi europski gospodarski, geopolitički i geostrateški prostor, ovakva politička presuda o udruženom zločinačkom pothvatu ne samo da je povijesno neutemeljena nego nije donesena zbog utvrđivanja nečije kaznene odgovornosti, nego isključivo i jedino zbog različitih geopolitičkih interesa.

Ovakva pravosudno-politička agresija na hrvatsku državnu politiku, hrvatske branitelje i Domovinski rat zahtijeva zajednički vanjskopolitički napor i koordinaciju svih hrvatskih političkih stranaka, usmjerene na očuvanje integriteta i međunarodnog ugleda RH kao članice EU i NATO-a sukladno nedavno usvojenoj Strategiji nacionalne sigurnosti RH.

Autor je umirovljeni general Hrvatske vojske i bivši zamjenik ministra obrane. Redovni je profesor na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Član je Nadzornog odbora Hanza Medije, izdavača Jutarnjeg lista.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 09:57