Reichstag su zapalili nacisti. Ne, Reichstag su zapalili komunisti. Ovaj prijepor o pozadini jednog od ključnih događaja u povijesti Njemačke, pa onda i Europe i svijeta 30-ih godina prošlog stoljeća i dalje je snažan i izaziva veliki interes istraživača i javnosti. I danas, 81 godinu od tog događaja, koji bi trebao biti predmetom hladne, tacitovske analize (sine ira et studio), rasprave o toj temi karaketerizira snažna ideološka obojenost i uporno poticanje teorija zavjere s jedne i druge strane: onih koji nastoje utvrditi da su nacisti bili odgovorni i da su potvorili komuniste i onih koji smatraju da su nacisti samo iskoristili priliku koja im se pružila, ali da nisu planirali zapaliti Reichstag.
Priču je opet u fokus interesa ubacila knjiga “Palež Reichstaga: Istraga neprekinutog misterija Trećeg Reicha”, koju je napisao Benjamin Carter Hett, a čiji je prikaz za London Review of Books napravio Richard J. Evans, profesor povijesti na Cambridgeu koji se i sam intenzivno bavi problematikom nacizma.
Sve počinje oko 9 sati navečer, 27. veljače 1933. godine. kad su slučajni prolaznici u blizini zgrade parlamenta tadašnje Weimarske Republike, poznatog Reichstaga koji i danas stoji u samom centru Berlina, čuli razbijanje prozorskog stakla.
Nedugo nakon toga u zgradi je buknuo požar koji nije samo izazvao štetu unutar nje nego je otvorio vrata zbivanjima koja će svijet odvesti u kaos Drugog svjetskog rata i holokausta.
Naime, nacionalsocijalistička stranka tada je već bila došla na vlast budući da su Njemačku još od kraja Prvog svjetskog rata potresale krize i definirala politička nestabilnost, ali još uvijek nisu imali željene ovlasti i njihova je vladavina bila ograničena institucionalnim okvirima uobičajenim za tadašnje demokracije, uključujući i postojanje opozicije, predsjednika i slično.
Spreman plan
Upravo to će zagovaratelji teorije o nacističkom planu za palež Reichstaga uzimati kao krucijalni motiv: Hitler i njegova kamarila organizirali su požar da bi nakon toga mogli uvesti političke mjere koje će im dati u ruke apsolutnu vlast i ukloniti ta, kako su ih oni vidjeli, nepotrebna demokratska ograničenja.
Prema toj teoriji, nacisti su organizirali i proveli palež, a zatim pobjegli ostavljajući na poprištu labilnog anarhosindikalista, mladog Nizozemca Marinusa van der Lubbea, koji je trebao postati krunski dokaz da iza zlodjela stoje komunisti. Nacisti su, prema toj teoriji, imali unaprijed spreman plan prema kojem će, nakon što se sve obznani, odmah moći krenuti u pogrom komunista i ostalih ljevičara, uključujući i socijaldemokrate. Naime, komunisti su na izborima 1932. godine u Njemačkoj osvojili 17 posto glasova i zabilježili rast, za razliku od nacista, a nisu krili da planiraju instalirati komunističku državu. Hitler i njegovi kamaradi su ih stoga vidjeli kao glavnu prijetnju i planirali ih što prije ukloniti, politički i fizički.
Dan nakon požara nacistički je propagandni stroj počeo raditi punom parom i javnost je prihvatila njihovu argumentaciju pa je Hitler mirno mogao donijeti izvanredni dekret kojim se ukidaju civilna prava diljem Njemačke. Taj je dokument potpisao osobno predsjednik Paul von Hindenburg već sljedeći dan.
Krunski argument
Mjesec dana kasnije Reichstag donosi novi akt kojim se Hitleru daju zakonodavna prava kojima može zaobići predsjednika i parlament. I tako su udareni temelji nastanka Trećeg Reicha, Hitler će postati Führer, a ostatak priče je, na žalost, bolno poznat.
Ta je teorija iznesena u “Smeđoj knjizi” (prema boji odore koju su nosili pripadnici nacističkih paramilitarnih jedinica SA), tiskanoj u Londonu, koja se dugo vremena smatrala krunskim argumentom nacističke zavjere.
Njima u prilog svakako ide činjenica da uz sav propagandni trud nacisti nisu uspjeli na sudskom procesu dokazati krivnju nikoga od optuženih komunista - ključnim je organizatorom bio imenovan Georgi Dimitrov, tadašnji aktivist Kominterne koji će nakon rata biti prvim čelnikom Bugarske da bi zatim zaglavio u Staljinovim čistkama. Jedina je žrtva bio van der Lubbe, koji je osuđen na smrt giljotinom.
No početkom 60-ih godina javlja se novo tumačenje koje iznosi tezu da nacisti nisu planirali palež već da su se samo uspješno okoristili tim događajem. To je pak izazvalo burnu reakciju zagovaratelja nacističke teorije među kojima je u prvi plan iskočio hrvatski novinar i povjesničar Eduard Čalić, koji je pred Drugi svjetski rat stigao u Berlin kao dopisnik i ostao ondje nastavljajući doktorski studij.
Čalić, rodom iz Istre, bio je tvrdi zagovornik te teze pa je objavio knjigu u njezinu obranu, a zatim i formirao odbor koji se trebao baviti istraživanjem tog i ostalih nacističkih zlodjela.
I njemu je glavni izvor podataka “Smeđa knjiga”, ali profesor J. Evans ističe kako se u Čalićevu djelu nalazi značajan broj izvora koji su neprovjereni i neprovjerljivi, kako svjesno izbjegava dokaze koji mu ne idu u prilog i konačno, kako je Čalić i kao osoba upitne vjerodostojnosti jer nije govorio istinu o trenutku kad je bačen u logor, a pojavile su se i informacije da je nakon rata radio kao informator za istočnonjemačku zloglasnu tajnu službu Stasi.
Ova pak druga publicističko-povijesna struja - u kojoj je bio i poznati povjesničar Hans Mommsen - pokušava prikazati događaje u svjetlu postojećih dokaza te je stala braniti stajalište da su nacisti samo iskoristili pruženu priliku.
Nije dakle riječ o internacionalističkom, već funkcionalističkom djelovanju, što je posebno smetalo Čaliću i njegovim sljedbenicima.
Prema toj struji mišljenja Hitler i nacistički vrh države, čim su obaviješteni o požaru, dolaze do same zgrade i gotovo odmah, ondje, shvaćaju kakva im se prilika ukazala.
Velika operacija
Ondje su bili ključni ljudi, Göring, Goebbels i odlučuju optužiti komuniste te pokreću veliku operaciju njihova uhićenja. Sve kulminira sudskim procesom čijim ishodom Hitler nije bio zadovoljan pa će ubrzo pokrenuti projekt novih, “narodnih” sudova kako bi uspio zaobići pravosudni sustav koji je tada još uvijek funkcionirao u skladu sa zakonima i dobrom pravosudnom praksom. I tako je palež nacistima omogućio i da se obračunaju s pravosuđem.
U cijelom ovom slučaju zanimljivo je da se mogu izlučiti dvije ključne točke na kojima se nastoji potvrditi vlastita ili pobiti oponentska tvrdnja.
Zagovornici nacističkog plana tako ističu da su pravi podmetači požara bili nacistički aktivisti: oni su u Reichstag ušli kroz tajni prolaz koji je vodio od Göringova ureda te su istim putem i pobjegli ostavivši jadnog van der Lubbea samog. Njihovi su pak oponenti tu tvrdnju odbacivali navodeći da je riječ o tunelu koji je napravljen za potrebe kotlovnice, zaštićen nizom vrata i pregrada, te prepun cijevi i druge infrastrukture koja naprosto onemogućava kretanje pojedincu, a kamoli većoj skupini ljudi koja bi nosila kerozin i brojna druga sredstva potrebna za izazivanje požara.
Također, zagovornici tvrde i kako se u tako velikoj zgradi vatra nije mogla tako brzo proširiti ako nije bila podmetnuta na više mjesta u isto vrijeme.
No ta je teza pala u vodu budući da policija, koja tada još uvijek nije bila pod jačim nacističkim utjecajem, nije pronašla nikakve materijalne dokaze koji bi je potkrijepili. Van der Lubbe je pak, kako je sam priznao, prvo zapalio zastore koji su brzo gorjeli i stvorili dovoljnu snagu plamena da se proširi po zgradi.
Osim toga, dokazalo se i da od dvojice navodnih podmetača požara, koji su trebali biti s van der Lubbeom, jedan toga dana nije bio u Berlinu, a drugi je bio u zatvoru.
Profesor J. Evans se ne slaže ni s mišljenjem da su komunisti stajali iza cijelog slučaja te da su imali unaprijed pripremljen plan kako bi optužili naciste i zatim se oni dokopali vlasti.
Psihički problemi
Zagovaratelji te teze naime ističu kako su van der Lubbea dan prije požara posjetila dvojica navodnih članova komunističke partije i nagovorila ga da zapali Reichstag.
Taj je stav izuzetno labilan prije svega jer je brzo dokazano da navedena dvojica nisu bili članovi komunističke partije, a vrlo je upitno bi li dva čovjeka, samo za jednu večer, uspjela na takvo nešto nagovoriti čak i tako psihički krhkog van der Lubbea. Kad se dakle uzmu u obzir tako posloženi argumenti i gorljivo neprihvaćanje ili drukčije tumačenje postojećih povijesnih dokaza koji jednoj od teorija ne idu u prilog - a na mnoge je istraživače, ne samo Čalića, pala sumnja da su neke od dokaza kojima su kasnije mahali kao krunskima u opravdanju svoje teze zapravo falsificirali - nije se teško prikloniti sljedećoj tezi koja odbacuje zavjereništvo, bilo nacista bilo komunista.
Ključna je osoba Marinus van der Lubbe, nizozemski proleter velike tjelesne snage ali, čini se, bitno manje mentalne.
Komunisti?
Dijete rastavljenih roditelja, živi kod sestre, radi u ciglani i ondje se oduševi idejama radničkog pokreta.
Pokazivao je velike skolonosti piromanstvu - i ranije je bio kažnjavan za podmetanje požara - a silno je želio predstaviti se kao mučenik radničkog pokreta pa je tijekom jednog štrajka tražio da se kazni samo njega kao jedinog organizatora.
Potom mu stradaju oči pa gotovo oslijepi da bi se na kraju, početkom 30-ih godina, nakon svađe sa sestrom, zaputio u Njemačku da bi pomogao braći radnicima da sruše naciste.
Van der Lubbe, poluslijep, bez igdje ikoga svoga, odlazi u Berlin nošen idejom da će neki njegov snažan čin srušiti naciste: i zapali Reichstag.
Ključnu potvrdu ovog mišljenja J. Evans nalazi i u činjenici da van der Lubbe, iako je bio svjestan da mu prijeti smrtna kazna, ni jednog trenutka tijekom ispitivanja - a bio je mučen - niti sudskog procesa nije promijenio ni detalj svoje priče (što u konačnici nije išlo na ruku Hitleru jer van der Lubbe nije krivnju prebacivao na komuniste).
Dakle, zaključak, koji bi možda doveo do pomirenja zaraćenih struja, mogao bi biti vrlo jednostavan kao i u većini drugih teorija zavjere.
Činjenice su jednostavne, ali tu jednostavnost zbog dalekoseženih posljedica tog događaja ljudi naprosto ne žele prihvatiti vjerujući da iza svega “mora” postojati neka skrivena sila koja je svim tim upravljala: van der Lubbe, jedan nesretan i očajan čovjek, odlučio je zapaliti Reichstag vjerujući da će srušiti naciste.
Oni su pak iskoristili pruženu priliku i okrenuli događaj u svoju korist i zatim na tom valu ostvarili svoje planove, potpuno suprotne od onog što je van der Lubbe, koji je aboliran tek 2007. godine, htio.
KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Teorije zavjere su besmislene, ali i opasne
Nacisti su razglasili da je spaljivanje Reichstaga smišljeni, zavjernički komunistički akt protiv njemačke države i naroda, pa su taj događaj iskoristili kao povod za ukidanje dijela političkih i građanskih prava, i za progon komunista. Brojni protunacisti, osobito komunisti, smatrali su da iza spaljivanja Reichstaga zapravo stoji nacistička zavjera: nacisti su, prema toj tezi, sami bili organizirali palež parlamenta, kako bi mogli optužiti svoje političke protivnike, opravdati nadolazeće političke progone i ukidanje formalne demokracije.
Smeđa knjiga o Reichstagu, objavljena 1933. godine u Parizu, trebala bi dokazati da su Reischstag spalili nacisti: ta je teorija oborena tek početkom šezdesetih godina. Obje teze o “stvarnim” uzrocima paleža Reichstaga ne samo da nisu povijesno točne - danas se najvjerojatnijim čini da je počinitelj, 24-godišnji Nizozemac Marinus van der Lubbe djelovao samostalno - nego snažno svjedoče o pogrešnosti zavjereničkih teorija, kojima je globalna javnost izloženija nego ikada prije. Naime, nesporno je da bi Adolf Hitler i nacistička stranka, i bez spaljivanja njemačkog parlamenta, uveli najbrutalniju moguću diktaturu.
Smatrati da bi bez toga događaja povijest nacističke Njemačke krenula drugim tijekom puno je gore nego biti naivan. Nacisti, uistinu, nisu imali nikakav razlog da spale Reichstag.
Isto tako, malo je vjerojatno da bi Kominterna organizirala napad na Reichstag: ne samo zato što je te 1933. godine bila preslaba, nego i stoga što Kominterni nije moglo biti u interesu da inicira progon njemačkih komunista. Spaljivanje Reichstaga - bez obzira na strahoviti simbolički značaj tog događaja - nije promijenilo njemačku i svjetsku povijest. Spaljivanje Reichstaga značajno je, međutim, kao primjer teorije grešnog jarca, dakle, društvene grupe koju se na temelju određenog događaja proglašava krivom za sve nedaće zajednice.
U nacističkoj su Njemačkoj ulogu grešnog jarca imali Židovi i komunisti, u Jugoslaviji hrvatski nacionalisti, kao i proruski orijentirani Srbi i Crnogorci, u Tuđmanovoj Hrvatskoj brojni Srbi, koji glasno nisu izrazili lojalnost Republici Hrvatskoj. Teorije zavjere često su potpuno besmislene, ali one koje proizvode učinak žrtvenog jarca mogu potaknuti strahovito opasne uništavateljske prakse. ( Davor Butković)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....