Situacija u Sjedinjenim Državama iz dana u dan postaje sve više nadrealna. Ponašanje i stavovi američkog predsjednika, reakcije stare partijske nomenklature Demokrata i kontradiktorne poruke vodećih medija nadilaze granice politički zamislivog u najvažnijoj liberalnoj demokraciji svijeta. Istraživanja otkrivaju da 74 posto Amerikanaca smatra da Joe Biden ne zaslužuje još jedan mandat te se prednost Donalda Trumpa povećala na 49 prema 43 posto.
Šokantno je da se nakon objave takvih podataka grupa guvernera iz Demokratske obratila javnosti s zaključkom da je Biden i dalje najbolji mogući kandidat uz obrazloženje da im je „uvijek štitio leđa“. Dotok novca za Bidenovu kampanju nije zaustavljen, upravo suprotno. Dotiče istom brzinom iako slavni donatori gunđaju da su prevareni. Biden je pak jučer bizarnom izjavom još jednom potvrdio da njegove reakcije više ne korespondiraju s realnošću: „Trčim. Ja sam kandidat Demokratske stranke. Nitko me ne tjera van. Ne odlazim.“ Postaje sve jasnije da dvije stvari nekim čudom uporno drže u igri starca krajnje upitnih rezultata: 1) novac za kampanju (interesi), 2) okoštali odnosi s ostarjelim stranačkim elitama. Stoga kao brzi vlak dolazi trenutak kad će se otvoriti pitanje osobnih odgovornosti za eventualno prikrivanje pravog mentalnog stanja američkog predsjednika.
Situacija je, inače, toliko groteskna da najugledniji liberalni komentatori pokušavaju nagovoriti Bidena na ostavku obraćajući mu se kao osobnom intimusu te kao da se radi o političkom neimaru ovog i prošlog stoljeća, da bi nakon tog ritualnog panegiričkog glorificiranja usput predložili odlazak. Najoriginalniji pristup u dodvoravanju „svom“ predsjedniku imao je komentator NYT-a, Thomas L. Friedman, koji je predložio da Biden režira abdikaciju kao najveličanstveniji napad na Donalda Trumpa.
Friedman ima dobru zamisao: Biden bi mogao organizirati mudru demokratsku tranziciju tako što bi oslobodio delegate koji su mu dali podršku na nacionalnoj konvenciju u Chicagu kako bi stranka mogla proći proces suvislih demokratskih izbora kroz sučeljavanje više novih kandidata na novoj stranačkoj konvenciji. Istina, bilo bi jako dobro za Demokrate i doista politički mudro kad Biden ne bi ponudio svog nasljednika (npr. neuvjerljivu Kamalu Harris), nego se probudio iz starosti (to se ne događa) i pretvorio u moćnog lava koji nadmoćno javno verbalno progoni Donalda Trumpa kroz američke političke šikare kao zločestog praščića.
Problem s tim naivnim scenarijem gospodina Friedmana u tome je da se u osnovi također radi o političkoj fantazmagoriji jer polazi od pretpostavke da je Biden doista fascinantni lider u naponu snage, sposoban izvesti neviđeni preokret, čak i odlaskom. Biden u stvarnosti, naravno, i dalje čini sve da nastavi s kampanjom uz poruke njegovog tima da je „svjestan situacije“ te traži još malo strpljenja kako bi u sljedećih nekoliko javnih nastupa (npr. režiranih TV intervjua) demonstrirao da je veliki lider. Biden je u osnovi nepristojan prema 74 posto građana koje ga više ne vide kao budućeg predsjednika, prema medijima koji su ga gorljivo podržavali, ali sada traže odlazak, a najviše prema desecima racionalnih zastupnika Demokratske stranke koji su potpisali zahtjev za njegovom eliminacijom iz kampanje.
Friedmanova ideja veličanstvenog političkog odlaska Joe Bidena neukusna je jer se također bazira na distorziranju elementarnih činjenica. Gospodin Friedman inače je vanjskopolitički komentator koji je podsjetio da je osobno Izraelu nakon terorističkog listopada 7. listopada preporučio neka naprave suprotno od onoga što njihovi neprijatelji očekuju, pa sada isto poručuje Bidenu – bit ćeš najveći ako sada izađeš iz utrke jer je upravo to ono što Trump ne želi. Zašto misli da će ga Biden poslušati, ako nije njegov drugi prijatelj Bibi Netanyahu?
Tužna je činjenica da se uz Bidenovu politiku zdušne podrške Netanyahuu broj mrtvih u Gazi približava 40.000, a Friedman glorificira Bidena, predsjednika koji je zbunjenošću u međunarodnoj politici omogućio Netanyahuu da se ponaša kao anđeo smrti koji će nasiljem u Gazi proizvesti novu armiju međunarodnih terorista. CIA oficijelno očekuje opasnije valove terorizma nakon izraelske „intervencije“. Ovo je samo primjer da čak i ljudi poput Friedmana, svjesni krupnih političkih grešaka Bidenove administracije, pišu o 82-godišnjaku kao modernom Aleksandru Makedonskom. Kako je moguće da se u naprednoj liberalnoj demokraciji prvo moraš dodvoravati državniku, da bi ga neprimjereno srdačno zamolio da se kani posla za koji više nije sposoban?
Zbog čega bi Biden napustio kampanju ako Friedman naglašava da je politički heroj spreman za velika djela – uništenje Trumpa činom veličanstvenog odlaska. Objektivno, odlazak bi bio brži i upečatljiviji ako bi Friedman lijepo opisao regionalne sigurnosne posljedice američke suradnje s cionističkim režimom Bibija Netanyahua. Prema analizi glasila Foreign Affairs, Sjedinjene Države trpe enormnu političko-interesnu štetu jer im je reputacija u svim državama sjeverne Afrike i Bliskog Istoka kolabirala, i to vjerojatno nepovratno. Je li to za aplauz uz prijedlog „veličanstvenog odlaska“? Ili za poruku neka ode jer ionako svijet uz njega nije postao bolje mjesto za život?
Teško je pronaći izraz koji je žestok, ali nije uvredljiv kako bi se opisalo mentalno stanje svih onih koji misle da najednom postoji nekakav nepravedni medijski tretman Joea Bidena, čovjeka kojeg vole krupni financijeri američke politike, ali i mediji. Prekjučer je New York Times, novina koja se godinama ponašala kao Bidenov propagandni bilten, objavio informacije koje su prikupili njihovi vrsni istraživački novinari prema kojima više postojećih i bivših dužnosnika, kao i osoba koje su se imale priliku sastajati s Bidenom iza zatvorenih vrata, primijetilo bezvoljnost i zbunjenost predsjednika, kao i to da gubi nit razgovora.
„Poput mnogih ljudi njegove dobi, gospodin Biden, 81, dugo je iskusio slučajeve u kojima je pokvario rečenicu, zaboravio ime ili pobrkao nekoliko činjenica, iako je znao biti oštar i angažiran većinu vremena. Međutim, ljudi koji su imali u zadnje vrijeme priliku boraviti u istoj prostoriji s Bidenom svjedočili su da se čini kako su mu propusti sve češći, izraženiji i zabrinjavajući“, opisao je NYT.
Globalni auditorij svjedočio je u zadnjih nekoliko godina nizu Bidenovih javnih „smrzavanja“, izgubljenim okretanjima oko vertikalne osi, posrtanjima i bolnim padovima. Informacije o Bidenovim performansima sa zatvorenih sastanaka su škrte. Vjerojatno se radi o diplomatskoj pristojnosti. Međutim, detalji otkrivaju da je i na važnim sastancima Biden ono što jest – zaboravljivi 81-godišnjak. Na važnom sastanku sa saveznicima, prenosi NYT, nije se mogao sjetiti imena vlastitog ministra za nacionalnu sigurnost Alejandra Mayorkasa.
Treba podsjetiti na bijesne napade lijevo-liberalnih medija na objektivnog i vrlo profesionalnog specijalnog istražitelja Roberta Hura, koji je ispitivao kako su povjerljivi dokumenti završili zaboravljeni u privatnom posjedu. Pristojni istražitelj Hur de facto je pomogao Bidenu konstatacijom da nema njegove odgovornosti, uz napomenu da se očigledno radi o starijem čovjeku s umanjenim memorijskim kapacitetima. Eksplodirao je politički bijes svih bjesova jer se netko važan usudio javno reći da predsjednik loše pamti. Mediji skloni Demokratima praktično su linčovali Hura zbog tobožnje pristranosti. Joe Biden nije sporio da je zaboravio važne nacionalne dokumente, ali je bijesno poručivao da nema problema s memoriranjem. Cirkus nedosljednosti.
Više velikih medija još prije nekoliko mjeseci objavilo je priču prema kojoj je unutar Bijele kuće nakon niza predsjedničkih gafova, karakterističnih za vremešnost, formiran specijalni savjetnički tim s ciljem da se spriječe buduća Bidenova proklizavanja. Te priče prezentirane su kao znak dovitljivosti, tj. kao alat koji će omogućiti da unatoč Bidenovim mentalnim i fizičkim problemima Demokrati pobijede Trumpa tako što će koristiti tijelo Joea Bidena kao stranački alat.
Dojam je da je kompletna američka javnost pretežito nesvjesna da formiranje tima specijalnih savjetnika za ‘peglanje‘ Bidenovih gafova druga strana može protumačiti kao akciju prikrivanja pravog mentalnog stanja američkog predsjednika. Hoće li Republikanci prikupiti dovoljno dokaza protiv niza osoba za prikrivanje informacija o pravom stanju Joea Bidena nije samo političko pitanje, nego vrlo ozbiljno sigurnosno i pravno pitanje Sjedinjenih država: Ako imate tim specijalaca koji mora skrbiti o mentalnom i fizičkom zdravlju predsjednika, tko je zapravo predsjednik – gorljiva Joeova supruga Jill, utjecajni članovi savjetničkog tima, liječnik koji predsjedniku propisuje terapije…?
Opsceno je da cijeli niz uglednih analitičara te viđenijih, starijih lidera Demokratske stranke i dalje tvrde da su predsjednički izbori podložni političkoj inerciji te da bi izlazak Bidena iz kampanje bila glupa strateška greška. Tu neshvatljivu tezu – da je greška zamijeniti kandidata koji je sam po sebi razvidna sistemska greška zato što je uopće postao kandidat – lideri Demokrata potkrepljuju tvrdnjama da, uostalom, u Demokratskoj stranci ne čuči nekakav novi JFK koji bi mogao zamijeniti vremešnog Bidena, iako su guverneri koji su podržali Bidena svi redom pred TV kamerama izgledali kao ono što jesu – mlađi, elokventniji te vizualno neusporedivo uvjerljiviji od osobe kojoj se ritualno politički klanjaju.
U medijskim analizama Bidenova psihološka anamneza čak je dobila stručno ime u članku koji je napisao Adam Grant, organizacijski psiholog sa Sveučilišta Pennsylvania (Wharton School). Grant Bidenovo tvrdokorno ostajanje u utrci sljedećim riječima:
„Postoji službeni naziv za ovu zamku: eskalacija predanosti gubitničkom smjeru djelovanja. Suočeni s nadolazećim neuspjehom, opsežni dokazi pokazuju da umjesto da preispitamo svoje planove, često udvostručimo svoje odluke. Bolji je osjećaj biti borac nego onaj koji odustaje. Jedna od tragedija ljudskog stanja je da koristimo svoje velike mozgove ne za donošenje racionalnih odluka, već za racionalizaciju odluka koje smo već donijeli. Predugo se zadržavamo na bezizlaznim poslovima. Ostajemo u nesretnim brakovima čak i nakon što su nas prijatelji savjetovali da odemo. Stojimo uz kandidate čak i nakon što prekrše naša načela…“