VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Dok Ukrajinci gomilaju snage oko Bahmuta, Amerika se crveni zbog stanovite Sarah Bils

Stanje u samom gradu Bahmutu i dalje nastavlja obilježavati razmimoilaženje službenih izvora

Igor Tabak; ispaljivanje projektila Brimstone negdje u Ukrajini

 Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/

Utorak 18. travnja ujedno je i 419. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Vrijeme na bojištima je i dalje proljetno sa svakodnevnim periodičnim oborinama koje itekako ograničavaju kretanje izvan uređenih cesta i urbanih prostora. Dapače, ove iznimno tople i vlažne godine padalina je u Ukrajini bilježeno toliko da oblasti uz tok Dnjepra i niz njegovih pritoka bilježe iznimno visoke stope rizika od poplava, usprkos činjenici da se riječna voda pojačano propušta do Kahovskog rezervoara – kojeg su proteklih mjeseci agresori bitno ispraznili kroz oštećene ustave brana kod Nove Kahovke. Posljednjih dana, iako se i u Ukrajini i Ruskoj Federaciji slavio Uskrs po julijanskome kalendaru – borbena djelovanja nisu ni na trenutak prestala. Uzduž čitave bojišnice bilježeni su topnički dueli i raketiranja, a kopneni sukobi su bili pretežito ograničeni na prostor sjeveroistočno od Kupjanska (Sinjkivka), zapadno od Kremine (Dibrova), južno od rijeke Siverski Donjec prema Bahmutu (Bilogorivka, Spirne), prostor Bahmuta, te oko okupiranog Donjecka (od Avdiivke sjeverozapadno od grada pa do Marinke, oko 22 km jugozapadno od grada). Iako se na svim tim lokalitetima zadnjih dana bilježilo kopnena djelovanja – do određenih pomaka borbenih linija je zapravo izgleda došlo samo u gradu Bahmutu i njegovoj neposrednoj okolici. Dok se oko grada bilježi ukrajinsko gomilanje snaga (od kojih je dio navodno upućen i u njegov zapadni dio koji još drže ukrajinske snage) – treba napomenuti da su navodno u tijeku pokušaji ukrajinskih napada sjeverno i južno od grada. Niz izvora tu spominje navodne manje pomake bojišnice južno od Bahmuta pa prema istoku, u predjelima između Klišćivke, Kurdjumivke i Ozarjanivke, gdje branitelji nastoje na pojedinim potezima ponovo stići do trase kanala Siverski Donjec – Donjeck kao prirodne prepreke te branjivog poteza.

Stanje u samom gradu Bahmutu i dalje nastavlja obilježavati razmimoilaženje službenih izvora – gdje s ukrajinske strane general Sirski poručuje da je „situacija trenutno pod kontrolom“, dok se s ruske strane čuje o praktično svakodnevnom nastavku postupnih pomaka na sjeveru i jugu ovog urbanog bojišta. Izgleda da ukrajinska strana ipak i dalje drži jezgro gušće urbaniziranih četvrti na krajnjem zapadu Bahmuta, od sjevernih i istočnih rubova matičnog vojnog kompleksa 54. mehanizirane brigade, pa uz željezničku prugu južno oko kilometar, te na zapad do Industrijskog učilišta na ulici Čajkovski. Osim toga, po svemu sudeći, ukrajinske snage i dalje drže pravac ove ulice na jugozapad sve do izlaza iz grada, gdje ta prometnica prerasta u magistralnu cestu T-0504 prema Kostjantinivki. Naravno, sve ove prostorne odrednice su načelne, budući da se uz njih govori o određenim pojasevima „ničije zemlje“ u kojima bjesne borbe. Osim toga, dio tih razgraničenja je i teško točnije ustanoviti izvana – čemu je dobar primjer prostor sjeverozapadno od spomenute ukrajinske zone, oko bahmutske Aleje ruža.

image

Ukrajinski vojnici kod Bahmuta

Aa/abaca/Abaca Press/Profime/Aa/abaca/abaca Press/profime

Iako su ruski izvori taj dio grada već 13. travnja spominjali kao osvojen, da bi danas bojišnicu postavljali oko 600 metara južnije (kod stare gradske bolnice na ulici Krainia) – tek je jučerašnje ukrajinsko dizanje u zrak tamošnjeg Doma kulture zapravo dodatno posvjedočilo vjerojatnoj promjeni na tom prostoru. Naime, iako se iz ruskih izvora već danima spominju bombardiranja pojedinih točki bojišta izuzetno teškim zrakoplovnim bombama – što se spominjalo i za tu zgradu Doma kulture – ovdje je vjerojatnije da se stvarno radilo o taktici ukrajinskih snaga da pojedine istaknute objekte unaprijed miniraju, te ih onda dižu u zrak nakon povlačenja, kada se u njima okupe brojnije snage agresora. Time se postiže da napadači imaju zadršku pri masovnijem ulasku u osvojene objekte, što se onda ponekad može i iskoristiti za protunapade na njihove malobrojnije suzdržane prethodnice. Također, treba napomenuti i još jedno razmimoilaženje izvora – gdje ruske priče o sve češćem borbenom korištenju zrakoplovnih bombi s dodatnim sustavima vođenja na ukrajinskoj strani prate navodi o sve intenzivnijem ruskom korištenju protuzračnih raketa sustava S-300 u modu napada na kopnene ciljeve – čemu se zadnjih dana pripisivalo i brojne civilne žrtve u Slovjansku, Kramatorsku i Kostjantinivki.

No dok istodobno bjesni i informacijski rat – čiji su dio i ustrajna ponavljanja priča o ratnom zamoru država NATO i EU – bilježi se kako ruska strana sjeverno od rijeke Siverski Donjec pretežito djeluje regularnim postrojbama mobiliziranog ljudstva, uz masovnije korištenje topništva i mehanizacije, dok Bahmut obilježava rusko korištenje privatnog poduzeća „Wagner“, sada usklađenog s regularnim postrojbama na krilima svog djelovanja, te uz novost korištenja bivših (razmijenjenih) ratnih zarobljenika kao ljudstva za popunu potrošnih jurišnih postrojbi. Posebno je takav odnos prema razmijenjenim i oslobođenim ratnim zarobljenicima bilježen među Čečenima famoznog Ramzana Kadirova – koji je zapaženo izjavio kako njegovo ljudstvo ne zarobljavaju, pa oni koji su nehotice završili u zarobljeničkome statusu i bili nedavno kao Muslimani oslobođeni u okviru ukrajinske geste povodom mjeseca Ramazana svoju slobodu mogu opravdati samo momentalnim povratkom na bojišnicu.

image

Ramzan Kadirov

Yelena Afonina/Tass/Profimedia/Yelena Afonina/Tass/Profimedia

No kako sve takve ratne informacije mogu varirati dobro pokazuju i navodi da usprkos donedavnim ruskim tvrdnjama da je u okupiranom Mariupolju ostalo oko 280.000 ljudi – sada se nove ruske dokumente izdalo za oko 40.000 ljudi, uz tvrdnju da je time obuhvaćeno gotovo svo stanovništvo grada. Ipak, ponešto su jasnije situacije kada blizu bojištu budu bilježene posjete visokih delegacija ili pojedinih političara – gdje bi boljem stanju ukrajinskih položaja u Avdiivki trebao svjedočiti i današnji tamošnji posjet Volodimira Zelenskog – dok se gotovo istodobno bilježilo i nagli dolazak Vladimira Putina u Hersonsku oblast, samo ne tek na koji kilometar od neprijateljskih linija kako je to radio predsjednik Ukrajine, već oko 20 km južno od Heničeska na samom jugoistoku oblasti i oko 140 km od najbliže linije fronte.

Ruska posla

Što se ruske strane tiče, treba zapaziti da paralelno s prividnim smirivanjem loših odnosa Jevgenija Prigožina i ruskog Ministarstva obrane – istodobno eskalira njegov sukob s Igorom Girkinom/Strelkovom, još jednim prominentnim predstavnikom ruske krajnje desnice. No, kako izgleda, to bi za samog Strelkova lako mogao biti manji problem, budući da izgleda kako je njegovo ustrajno te prilično argumentirano kritiziranje ruske vojne politike na ratištima Ukrajine dovelo do toga da se njega sada spominje i kao objekta istrage po pitanju kaznenog djela „diskreditacije Oružanih snaga Ruske Federacije“, koje sa sobom lako nosi drakonske zatvorske kazne.

image

Jevgenij Prigožin

Afp/Afp/Profimedia/Afp/afp/profimedia

Osim toga, zanimljiv je i gotovo odmah vidljiv učinak prije tjedan dana izmijenjenih propisa o dostavi sudskih te mobilizacijskih poziva, kojima se neodazivanje povezalo s nizom teških sankcija za građane koji bi se oglušili. Ne samo da se najednom bilježe gužve u ruskim vojnim komesarijatima, već je – usprkos često ponavljanim navodima kako nema novog vala mobilizacije u Rusiji - bila zabilježena i službena izjava Glavnog stožera OS RF o uspješnom tijeku „proljetne kampanje novačenja“ – koja je, iako traje do 15. srpnja, već na 52 tisuće poziva okupila oko 50 tisuća obveznika, da bi od njih onda bilo odabrano njih oko 21 tisuća sposobnih za službu. Prve otpreme takvog ljudstva trebale bi početi oko 20. travnja, a još nije jasan udio ljudstva koje će biti odmah slano prema Ukrajini nasuprot kvoti za prethodno osvježavanje obuke u Rusiji ili Bjelorusiji.

Dok se vanjskoposlovni resor Ruske Federacije zadnje vrijeme borio da u New York na sjednice Vijeća sigurnosti UN uspije dovesti ministra Sergeja Lavrova, i dalje je neizvjesna budućnost „Žitne inicijative“, pomorskog izvoznog režima Crnim morem kojeg je UN pomogao dogovoriti sredinom lanjskoga ljeta. Iako je taj dogovor do sada doživio nekoliko produljenja – 18. svibnja ističe zadnje dogovorenih 60 dana njegova trajanja. Usprkos nastojanjima UN i Turske, ruski su zahtjevi tu sada prilično čvrsti: povratak ruske Rosselkhozbanke u međunarodni sustav plaćanja SWIFT, nastavak isporuke poljoprivredne mehanizacije Rusiji, te deblokada inozemne imovine ruskih tvrtki vezanih uz takvu proizvodnju. Do postizanja takvog novog dogovora izgleda da je Ruska Federacija praktično blokirala funkcioniranje postojećeg transportnog režima – zaustavljanjem zajedničkog mehanizma za preglede brodova na Bosporu – a baš je danas o tom problemu u Turskoj razgovarao i zamjenik premijera Ukrajine Oleksandr Kubrakov, dok za rješavanje ruskih ultimatuma ostaje tek mjesec dana trajanja postojećeg izvoznog dogovora.

Ovakvo žitno pitanje još je i bitnije kada se zna da je aktualno u problemima i ratna alternativa ovom masivnom brodskom izvozu ukrajinskih prehrambenih proizvoda. Naime, već je neko vrijeme jasno da se u vrijeme zastoja pomorskog izvoza – većinu ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda nastojalo izvoziti prema Europi kopnenim putem, od čega je izgleda gotovo trećina ukupnog ukrajinskog poljoprivrednog izvoza u prvom tromjesečju ove godine završila u Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Slovačkoj – te je ondje proizvela i velike poremećaje domaćih tržišta. Dok se tu pojavu već spominjalo kao poseban problem u Poljskoj, gdje je tim povodom došlo i do smjene ministra poljoprivrede, izgleda da se problem nije uspjelo riješiti. Tako je u subotu 15. travnja onda bilo objavljeno kako poljske vlasti kreću jednostrano braniti izvoz ukrajinskih prehrambenih proizvoda u Poljsku, dok je ujedno bio bitno otežan i njihov daljnji tranzit – što je ispalo sasvim suprotno sporazumu o kojem se početkom mjeseca razgovaralo tijekom posjeta predsjednika Zelenskog Poljskoj.

image

Ilustracija, sjetva u Ukrajina

Serhii Liakhevych/Alamy/Alamy/Profimedia/Serhii Liakhevych/alamy/alamy/profimedia

"Dapače, poljske mjere su u brzom ritmu kopirali i Mađari (na veliku radost službene Moskve), da bi se onda na slične mjere jučer odlučili i Slovaci, dok Bugari još razmišljaju. Sama Ukrajina odmah je zakazala niz sastanaka i razgovora na ovu bolnu temu (s Mađarskom 16. travnja, s Poljskom 17. travnja, s Rumunjskom 19. i Slovačkom 20. travnja).

Kasno večeras počeo se nazirati dogovor s Poljskom, koja bi navodno od 21. travnja trebala ponovno dopuštati tranzit ukrajinskih proizvoda svojim teritorijem, ali uz dodatne kontrolne mjere. Međutim, svo to zadiranje pojedinih država EU u područje trgovinske politike pokazalo se dijametralno suprotnim s pravilima funkcioniranja Europske unije, gdje su takve teme u isključivoj nadležnosti Unije."

Do rješavanja ovoga spora ostaje i činjenica da taj nesporazum zapravo pruža malo razloga za rusko veselje, budući je istodobno postalo jasno da se Europa uvelike oslobodila ovisnosti o ruskom plinu (od prijeratnih 40 posto na sadašnjih oko 10 posto), a usprkos odluci organizacije G7 da maksimalna cijena ruske nafte ostane ograničena na 60 UDS po barelu – ipak ozbiljno kreću i razgovori o 11. paketu EU sankcija protiv Ruske Federacije. Usprkos dosadašnjem suzdržavanju od sankcioniranja ruske nuklearne industrije (čemu se žestoko protivila Mađarska i još nekoliko država članica) – izgleda da je tema „nuklearnih sankcija“ sada pojačano došla na dnevni red nakon uspješnog njemačkog gašenja svih svojih preostalih nuklearnih reaktora (Emsland, Neckarwestheim II i Isar II). To je zanimljiv dodatak ovim promišljanjima o daljnjim sankcijama, koji se itekako nadovezuje i na tekući trend postupnog napuštanja ruskog nuklearnog goriva za postojeće elektrane sovjetske tehnologije u nizu EU država. Naravno, otvoreno je pitanje kako će na to reagirati već spomenute EU članice koje su podržavale Rusiju po pitanju nuklearne energije, kao što nije bez utjecaja ni pitanje učinaka koje na svjetsko tržište nafte ima praktično usklađivanje Saudijske Arabije i članica organizacije OPEC+ kontra zapadnih nastojanja (i automatski bliže ruskim željama) po pitanju kontrole proizvodnih kvota za svjetsko crpljenje nafte. Tu se bilježi kako se već duže Zapad zalaže za liberaniju proizvodnju, a OPEC+ te kvote reže – što neki promatrači tumače kao da je utjecaj Zapada na taj naftni kartel na najnižoj razini u mnogo desetljeća.

Vojni odnosi i donacije

Dok se krajem ovoga tjedna očekuje 11. po redu sastanak država saveznica Ukrajine u tzv. „Ramstein formatu“, zanimljivo je uočiti i obilje velikih vojnih vježbi kojima NATO i pojedine države uvježbavaju svoje snage u svjetlu aktualne sigurnosne krize. Dok Francuska sama provodi najveću vježbu u više desetljeća nazvanu „Orion 23“, slične se vijesti čuju i iz Švedske, gdje je ovih dana započela masivna vježba „Aurora 23“ s još više međunarodnih partnera te države na ulaznom pragu NATO saveza. Za to vrijeme i u Poljskoj započinje velika NATO vježba „Anakonda 23“, na sjeveru i istoku te države i kod pojedinih saveznika. Nažalost, usprkos iskustvima proteklih godina, ovoga proljeća izgleda da Republike Hrvatske nema ni u jednom od ovih vježbovnih okvira, usprkos neprekidnome hvalisanju nadležnih o iznimnoj aktivnosti sustava i visokom obrambenom proračunu Lijepe naše.

image
Tom Dubravec/Cropix/Cropix

Do tada treba konstatirati kako je Kanada uz prošlotjedne donacije pješačkog naoružanja i streljiva ovoga tjedna objavila i da je svih njihovih 8 obećanih tenkova Leopard 2 već pred vratima Ukrajine. Ondje bi im se uskoro trebalo pridružiti i 6 takvih tenkova iz Španjolske, zajedno s 20 oklopnih transportera, dok su još 4 tenka Leopard 2 na popravku te će biti poslana čim to bude moguće. Osim još jednog helikoptera Sea King iz Velike Britanije, Njemačka je (usprkos protivljenju Rusije i domaćih rusofila) dopustila i prijenos borbenih zrakoplova MiG-29 iz Poljske – što se onda ovih dana odrađuje, jednako kao što je put Ukrajine transferirano i svih 13 takvih obećanih aviona iz Slovačke. Danska je obećala skori transfer 19 samohodnih topničkih sustava Caesar francuske proizvodnje, a jučer je ukrajinski ministar obrane Oleksij Reznikov potvrdio i pristizanje francuskih oklopnih vozila AMX-10RC – koje se u Ukrajini nazvalo „snajperska puška na brzim kotačima“. Ujedno, uskoro bi trebala krenuti i isporuka prvih danskih tenkova Leopard 1 – gdje je kao prioritet postavljeno oko 80 vozila za dvije oklopne bojne. Zadnjih se dana u kretanju vidjelo željezničke kompozicije talijanskih samohodnih haubica M109L, kojih bi iz te zemlje u Ukrajinu na kraju zahvaljujući američkom financiranju moglo stići i preko 60 komada – a aktivno se nagađa i da bi u sličnom režimu uskoro moglo biti i donirano i još oko 120 komada tenkova Leopard 1, koje je Italija svojedobno nabavila, koristila i otpisala, ali ih zadnjih desetak godina nije uspjela prodati. No dok Sjedinjene Američke Države masovno same pomažu Ukrajini, a ujedno ulažu i sredstva u jačanje industrijskih kapaciteta – kako za proizvodnju tehnike za Ukrajinu, tako i za popunjavanje vlastitih uočenih proizvodnih praznina – treba napomenuti da još uopće nisu započele isporuke na ratište roba prema pravilima sustava o zajmu i najmu (Lend-lease). Naime, iako je to bilo ugovoreno još lani, Washington navodno nastoji ne nametati dodatne (makar iznimno dugoročne) financijske obveze Ukrajini sve dok ima mogućnosti za izravno doniranje opreme i naoružanja. Dakle, spomenuti program „zajma i najma“ zapravo se čuva za buduća vremena i mogućnost da republikanski političari nekim svojim hirom pokušaju prekinuti dotok pomoći iz SAD u ruskom agresijom pogođenu Ukrajinu.

Tajni podaci – javna sramota

No, nije tu problem samo u Republikancima, ili u Ruskoj Federaciji koja svojim partnerima navodno izvozi i zapadno naoružanje zarobljeno u Ukrajini – ujedno ponavljajući da su zapadne donacije krive za širenje takve tehnike i u razne krajeve gdje to njihovi proizvođači ne bi nikada željeli. Naime, posljednjih se dana izvorom posebnih neugodnosti i problema pokazalo i nedovoljno čvrsto upravljanje sustavom čuvanja klasificiranih podataka u samim Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon prošlotjednog uhićenja i početka suđenja osobi koja je niz osjetljivih podataka podijelila na Internetu, praveći se važnom pred prijateljima na servisu za komuniciranje ljubitelja računalnih igara – posljednjih je dana u istom tom kontekstu dodatna pažnja osvanula usmjerena i na dodatni skandal, koji se vezao na svjetsko širenje tako otuđenih i objavljenih tajnih podataka. Naime, nakon što je mladi Jack Teixeira iskopirao i objavio gomilu neugodnih podataka o stanju rata u Ukrajini, te odnosima s Izraelom i Južnom Korejom – nakon nekoliko ruku te je podatke uzela i kod sebe objavila skupina proruskih aktivista skrivena pod pseudonimom „Donbas Devushka“.

image

Donbass Devushka

/Twitter

Posebni su novi problemi osvanuli prije nekoliko dana kada su pro-NATO aktivisti u „zaštitnom znaku“ te grupe, ženskome liku koji se predstavljao kao Ruskinja iz Luhanska – prepoznali Amerikanku, bivšu dočasnicu američke Ratne mornarice koja je tek krajem prošle godine izašla iz obrambenog sustava SAD. Dakle, ne samo da je mjesecima kao djelatna vojna osoba vodila jedan od najpoznatijih ruskih propagandnih kanala na engleskome jeziku, već je i jako dobro morala znati da su ova zadnja „curenja vojnih dokumenata“ itekako ozbiljna te protupravna. Naravno, sasvim je drugo pitanje je li ona svojim ruskim kolegama zadnjih godina dostavila i štogod dokumenata kojima je sama na poslu imala pristupa. Kad se to sve uzme u obzir, ne čudi da je i protiv te osobe imenom Sarah Bils zadnjih dana hitno pokrenuta istraga čitavog američkog sigurnosnog sustava. A dok se stvari ne razjasne, tek su od male utjehe objave američkog ministra obrane Lloyda Austina kako će se sustav upravljanja klasificiranim podacima u domeni Pentagona sada (opet) podvrgnuti detaljnoj reviziji i reformi – o čemu bi unutar idućih 45 dana trebala biti sastavljena i temeljita izvješća te preporuke. Za to vrijeme, zanimljivo je uočiti da sama Ukrajina - kad kod sebe razotkrije „mrežu neprijateljskih internetskih agitatora za podršku Ruskoj Federaciji” – protiv takvih osoba postupa prema Kaznenom zakonu (djelo „suradnička djelatnost u obliku informativnih aktivnosti u suradnji s državom agresorom i njezinom okupacijskom upravom"). Naravno, to je situacija u ratnim okolnostima, dok SAD itekako vodi računa i o slobodi govora svojih građana, koji ipak ne bi kao vojne osobe trebali dijeliti klasificirane podatke na štetu svoje domovine ili voditi ratnu propagandu stranih država.


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 04:16