Može li Dijana Hrka, majka mladića koji je poginuo u padu kolodvorske nadstrešnice u Novom Sadu, svojim štrajkom glađu učiniti ili dovršiti ono što studentima i oporbi ne uspijeva već godinu dana - srušiti Aleksandra Vučića? Hoće li jedna krhka žena svojom životnom mukom presuditi bezobzirnom srbijanskom despotu?
Naime, Dijana Hrka podigla je svoj šator nedaleko od režimskog šatorskog naselja, tzv. Ćacilenda, pokraj Skupštine i nedaleko od Vučićeva ureda te počela štrajk glađu tražeći pravdu za svog sina Stefana, ali zapravo je otpočela novu fazu antivučićevske pobune. Krenula je sama u očajničku borbu protiv Vučićevih obijesnih vjetrenjača jer sve ovo što se dosad događalo nije dalo rezultate. Na beogradskim su ulicama zbog poteza Dijane Hrke počeli kaotični sukobi protivnika i simpatizera Aleksandra Vučića.
To više nisu ni prosvjedi, nego više nalikuju na pijane sukobe na seoskim svadbama, barem se tako čini prema brojnim snimkama koje kruže društvenim mrežama. Srbija je u potpunom metežu. Hrka ne želi studente, oni ne žele oporbu, oporba ne želi zajedno, a Vučić neće otići mirno, niti to namjerava.
Ne preza se ni pred čim, razina nasilja i nestrpljenja kod obje strane je u porastu, a reakcije "ćacija" prema Dijani Hrki prelaze apsolutno sve razine dobrog ukusa i ljudskosti. Među ostalim, pjevaju joj "Pošla majka sina da potraži".
No, grčeviti i samoubilački potez Dijane Hrke nije ostavio Vučića ravnodušnim. Otkazao je svoj najavljeni protuskup u Novom Sadu za ovaj vikend jer mu trebaju ljudi da kontrolira Beograd. Stalno priželjkuje pobjedonosni dolazak u Novi Sad, ali ga tamo nije bilo već godinu dana, a i sad je to, eto, odgodio. Ipak nema toliko stranačke logistike i ne može prikupiti toliko sljedbenika da ih može rasporediti na više skupova, a sada su mu u Beogradu ipak potrebniji, pa je i on pribjegao onim istim Miloševićevim "adutima" - Srbima s Kosova, kao posljednjoj šansi za očuvanje režima, odnosno sebe. Srbi s Kosova dovedeni su pred Skupštinu da pomute račune Dijani Hrki, ženi koja više nema što izgubiti, i onima koji u njoj vide novi simbol otpora i zamašnjak za nove prosvjede.
No, pitanje je je li Srbija ušla u kulminaciju bunta ili će i ovo završiti kao svi dosadašnji velebni antivučićevski skupovi - samo najavom novih okupljanja. Svi u Srbiji gube živce. I Vučić i antivučićevci. Situacija bi mogla izmaknuti kontroli, ali kako smo već puno puta ponovili, prošlo je nekoliko kulminacija bez rezultata, pa bi mogla i ova, iako se čini da su se događaji radikalizirali.
Studenti su svjesni da je prošla cijela godina, a Vučić je još tamo gdje je bio i prije, premda svi uvjeravaju da je nagrizen. Stoga Vučić traži eskalaciju, uvjeren da će ga policija i vojska podržati (u njih se ufao i Slobodan Milošević, pa su ga u sudbonosnom trenutku ostavili) jer valjda misli da tada može srediti stvar, a i iz radikalnih srbijanskih prorežimskih krugova stižu mu i takve "preporuke".
Tako i jedan od notornih velikosrpskih ekstremista Miša Vacić poručuje da "treba spriječiti srpski Majdan svim sredstvima, pa makar imali i Tiananmen na djelu", kako je napisao na svom X profilu. Režim je potpuno spreman na to. Vučić teško da će prezati od bilo kakvog nasilja i represije kako bi očuvao sebe na vlasti.
Poziva se na uhićenja, a ratni zločinac Vojislav Šešelj, jedan od glavnih ljudi Vučićeva režima, u elementu je, nikad življi i agilniji. Čini se kao da se može dogoditi ili Tiananmen ili juriš na Andrićev venac ili opet - ćorak.
No, tu se opet postavlja ono važno pitanje - što ako Vučić i padne, a ništa se ne promijeni? To je glavna tema ovog novog vala pobune. Srbija bi se trebala "moldavizirati" ili svoje prosvjede jasno usmjeriti prema europskim vrijednostima kao što se događa u Gruziji, odnosno trebala bi jasno pokazati da rušenje i pad samog Vučića nije i ne može biti rješenje za sve probleme koji su se nagomilali u posljednjih četrdesetak godina, nego da se treba suočiti s tom prošlošću, ponuditi alternativu i promijeniti ideologiju "srpskog svijeta" kojom plaše regiju.
Imaju iskustvo s padom Slobodana Miloševića kojemu, čini se, mnogi u Srbiji ni danas ne zamjeraju ratove, nego poraze u njima. Zato im se dogodio i događa Vučić. Studenti - dobar ili nemali dio njih jer su ipak heterogena skupina - govorili su da ne izlaze sa zastavama EU na prosvjede jer iz Bruxellesa nisu dobili nikakvu podršku niti su oni osudili Vučića.
No, sada je stiglo, u nizu, nekoliko vrlo oštrih i odlučnih briselskih odluka i rezolucija o stanju u Srbiji i osuda Vučića, ali studenti i dalje ne ističu proeuropske stavove, nego viču provučićevcima "Šiptari" i "Kosovo je srce Srbije", a ovi njih časte da su "ustaše".
Kako piše bosanskohercegovački analitičar Dragan Bursać, sve dok Srbija pokušava demokraciju upakirati u ćirilicom izvezenu mitru, ništa se neće promijeniti. Vučić će ostati jer nije on samo predsjednik - on je simptom. On je metastaza jedne moralne bolesti koja traje predugo, odavno prije njega.
On je proizvod ideologije koja se nije pokajala, koja i danas, u 2025. godini, sanja pobjedu u izgubljenim ratovima. Ne može se mijenjati režim, a ne mijenjati ideologija. Ne može se tražiti Vučićeva smjena, a njegovati četništvo i svetosavlje. Ne ide to! A najavljeni izbori toliko su daleko i imaginarni da ih više malo tko ozbiljno i spominje.
Tako se žrtva i tegoba koju podnosi Dijana Hrka može izgubiti u košmaru i bezidejnosti koja je zahvatila Srbiju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....