BUNKERSKI MENTALITET

ČOVJEK KOJI JE 20 GODINA RADIO NA TAJNOM PODZEMNOM PROJEKTU ZA PARANOIČNOG DIKTATORA 'Bilo je to na granici s Jugoslavijom, na dubini od 30 metara...'

 
 AFP

Gotovo dva desetljeća Feti Gjici je radio na projektu tako tajnovitom da je prije odlaska iz ureda sve svoje planove zaključavao u sef. Nikada o tome nije pričao prijateljima ili rodbini, piše Guardian.

Gjici je bio glavni projektant grada Kukësa u sjevernoj Albaniji i radio je za vladavine komunističkog diktatora Envera Hoxhe. Paranoični i izolacionistički vođa bio je prestravljen mogućnošću rata pa je diljem zemlje dao izgraditi na tisuće podzemnih bunkera kako bi zaštitio stanovništvo od mogućeg napada.

U Kukësu, gradu nedaleko granice s tadašnjom Jugoslavijom, stvari su otišle i korak dalje. Gjicijev zadatak, koji je počeo ranih sedamdesetih godina i završio tek kolapsom komunističkog režima 1991. godine, bio je da sagradi podzemnu repliku čitavog Kukësa 30 metara ispod grada.

Prvi planovi načinjeni ranih sedamdesetih, uključivali su seriju skloništa od granatiranja. No, u osamdesetim godinama, po naređenju vojnih čelnika, planovima su dodani dodatni tuneli i prostorije koje su uključivale i mjesto gdje bi se tiskale novine, podzemnu bolnicu i pekaru. Nakon toga su dodane električne i vodovodne mreže, ondje se trebao nalaziti i vojni komandni centar, policijska stanica i sudnica. Ideja je bila da se izgradi podzemni grad koji bi mogao primiti 10.000 ljudi koji bi u njemu mogli preživjeti do šest mjeseci.

- Naravno, da je stvarno došlo do rata, ti bi bunkeri bili nešto manjeg kapaciteta, ali ideja je bila napraviti čitav grad - ispod zemlje, rekao je Gjici, kojemu su sad 72 godine.

U ranim sedamdesetima, komunističke vlasti su potopile čitav grad Kukës tijekom izgradnje umjetnog jezera za potrebe konstrukcije hidroelektrane. Urbanisti su tada dobili zadatak izgraditi posve nov grad na obalama tog jezera i preseliti svo stanovništvo. Gjici je pomagao izgraditi taj novi Kukës kad su mu se obratili iz vrha vojske.

- Dobro sam obavljao svoj posao pa su mi povjerili da napravim planove za još jedan grad ispod zemlje, kaže Gjici.

Na pitanje što bi rekao kolegama koji su ga možda mogli pitati što zapravo radi, Gjici se samo nasmijao: - Nije to bilo takvo vrijeme niti kultura u kojoj bi te itko pitao što radiš.

I njegova supruga je tek okvirno znala da on radi na nekom podzemnom projektu, no nikad nije tražila detalje. - Znala je da ne treba postavljati pitanja, objasnio je Gjici.

S obzirom na to da su ta skloništa bila tako tajna, Gjici je na raspolaganju imao tim od samo 30 radnika koji su svi prošli strogu sigurnosnu provjeru. - Što je manje ljudi za to znalo, to bolje, kaže Gjici.

Tih 30 ljudi bilo je dodatno raspoređeno u manje timove i poslano da rade na različitim dijelovima tunela ne shvaćajući da zapravo rade na istom grandioznom međusobno povezanom sustavu.

Tijekom osamdesetih, vlasti su redovito provodile vježbe: kad bi se oglasila sirena, čitavo stanovništvo Kukësa spustilo bi se u podzemlje u samo nekoliko minuta kroz tridesetak ulaza. No kad su ušli, bilo im je zabranjeno kretati se uokolo jer je podatak da se zapravo radi o istoj mreži tunela koja se protezala kilometrima ispod grada, bio tajan.

Konstrukcija podzemnog zdanja dovršena je 1989. godine kad su uvedeni struja i voda. No prije nego je čitav sustav tunela opremljen kako je predviđeno, režim je pao.

Ovih dana, silazak u tunele nije za one slabijeg srca. Guardianove reportere putem vodi još uvijek vrlo vitalan Gjici te se vlažnim stubištem punim paučine spuštaju sve dublje i dublje pod zemlju. Pristup većini tunela nije moguć zbog velikih hrpa pijeska i blata.

No nakon 30 godina nemara, novi gradonačelnik Kukësa, Safet Gjici, inače Fetijev rođak, želi dovršiti što su komunističke vlasti započele i tunele otvoriti za javnost.

Za projekt se zainteresirao u devedesetim godinama slušajući priče svoga rođaka te se spustio u tunele sa skupinom prijatelja. - Da budem iskren, nisam vjerovao da je tako duboko. Došli smo do jednog dijela i onda se prepali i brže-bolje vratili natrag. Postoje glasine o ljudima koji su se spustili i nikad se nisu vratili, priča Safet Gjici.

Tunele je kasnije ponovno posjetio, no ovaj put opremljen svjetiljkama, i ostao u čudu koliko su veliki. Kad je prije par mjeseci izabran za gradonačelnika odlučio je da je vrijeme da nešto poduzme. - Željeli bismo te bunkere pretvoriti u podzemni grad za naše stanovnike ali i za turiste, kaže Safet Gjici priznajući kako je čitava ideja još maglovita, ali misli da bi se dolje mogli otvoriti restorani, trgovine i razne druge atrakcije, a ljudi koji bi posjetili tunele mogli bi izaći direktno na obalu umjetnog jezera i onda se po njemu voziti čamcima.

Nada se da će do ožujka dobiti sredstva iz Europske unije u iznosu od 2,6 milijuna eura za obnovu bunkera. No, bez dodatnog izvora financiranja, ovi bi planovi mogli biti preambiciozni, baš kao i oni komunističke Albanije.

Postoje i oni koji se pitaju treba li uopće komunističko naslijeđe Albanije pretvarati u turističke atrakcije. Veliki podzemni kompleks bunkera izgrađen za komunistički elitu u predgrađu Tirane već je pretvoren u muzej. Postoje planovi i da se javnosti otvori Hoxhina kuća te da se ostavi upravo onakvom kakva je bila u trenutku diktatorove smrti 1985. godine.

- U većini komunističkih zemalja represija je prestala šezdesetih godina, no ovdje se nastavila do samoga kraja, kaže Enriketa Papa, povjesničarka sa Sveučilišta Tirana. - Ljudi su gladovali, a oni su gradili bunkere. Što će nam muzeji bunkera sad kad nema muzeja žrtava komunizma?

Safet Gjici kaže kako njegov podzemni muzej ne bi počivao na tamnoj strani komunizma. - To je bilo grozno vrijeme. Pola zemlje su bili doušnici i postojala su ograničenja za sve. Više nikad ne želimo vidjeti tako nešto, ni mi, ni itko drugi na svijetu!

No, njegov rođak pokazuje i dozu nostalgije za starim režimom, koja je česta među starijom populacijom, pogotovo onima koji su imali privilegiran status.

- Ja sam bio iz seljačke obitelji i dobio sam priliku studirati inženjerstvo zajedno s Hoxhinim zetom. U to vrijeme nije bilo diskriminacije, kaže Gjici stariji, zaboravljajući sve egzekucije, radne logore i političke zatvorenike.

Što se, pak, podzemnog grada tiče, odbacuje ideju da je njegova izgradnja bila odraz paranoidnog razmišljanja i tvrdi da je to bio 'apsolutni minimun' koji je vlada trebala učiniti za sigurnost svojih građana. - Sad to trebamo više nego ikad prije! Bunkere treba održavati i naučiti mlađe generacije da je prijetnja rata uvijek prisutna, kaže Feti Gjici.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 12:00