Jutarnji u bolnici strave u Tripoliju. 'Pucali su u bolesnike vičući: Ubij štakore!'

TRIPOLI - Moamar Gadafi u blizini svog kompleksa Bab al-Azizia imao je dobro opremljenu kliniku. Bolnica Abu Salim od početka sukoba služila je za prihvat prvenstveno ranjenih lojalista. Nakon pada Gadafijeva kompleksa pobunjenici su nastavili prema jugu Tripolija, a kad su ušli u krug bolnice, dočekao ih je nevjerojatan prizor. Posvuda su bila razbacana tijela. Neka od njih još su bila na bolničkim krevetima.

Doktor Ahmed Savan bio je jedan od trojice liječnika koji su se te noći uspjeli probiti do radnog mjesta.

- Lojalisti su bili potpuno izbezumljeni. I prije su nam prijetili ako bismo prihvatili ranjenog pobunjenika, ali te noći je bilo strašno. Zbog borbi u kompleksu stalno su dovoženi novi ranjenici. Ako bi čuvari prepoznali pobunjenika, jednostavno bi odvukli njegov krevet i gurnuli ga na parkiralište. Kada je ponestalo kreveta, počeli su ubijati pobunjenike pred našim očima i uzvikivati: ‘Smrt štakorima’. Zatim bi tijelo gurnuli na pod i odnijeli krevet. Bili smo potpuno nemoćni. Mrtva tijela su se gomilala nevjerojatnom brzinom. Bio je to pravi masakr”, rekao je doktor Savan.

Sasušena krv na podu

Iako je većina tijela identificirana i pokopana, u krugu bolnice još se nalazi 60-ak leševa. Nesnosan smrad raspadajućih tijela širi se dvorištem. Volonteri nam dodaju gas-maske dok doktor Savan razgovara s ljudima koji traže nestalog člana obitelji.

Poziva nas da krenemo s njima do mrtvačnice. Pokazuje nam prijemnu ambulantu. Sasušena krv gotovo potpuno prekriva pod, dok su krvlju natopljene krpe zgurane u kut iza vrata. Doktor objašnjava da je te noći u ambulanti bilo krvi doslovce do koljena.

Tijela na kolicima

U obližnjem hodniku još je nekoliko tijela na kolicima. Spuštamo se stepenicama u mrtvačnicu. Pod je sklizak, po njemu je posuto vapno. Generatori ne rade, a struja je već nekoliko dana luksuz, pa nastavljamo uz pomoć baterijskih svjetiljki. Scena prikladnija za horor filmove nego za bolnicu. Stigli smo do frižidera koji su izvan funkcije. Stravičan prizor ponavlja se svakim otvaranjem vrata. Dva muškarca odmahuju glavom: “To nije on”. Na nekim su tijelima natpisi, doktor kaže da to nisu libijska imena, a uz neka čak stoji i zemlja iz koje dolaze.

Dok izlazimo na sporedni izlaz, objašnjava nam da ti ljudi već sedam dana traže nestalog 25-godišnjaka. Ovo im je bila zadnja šansa. Znali su da su u hladnjacima tijela lojalista i plaćenika, ali morali su se uvjeriti.

Izlazimo na dnevno svjetlo. Parkiralište. Oko nas je 20-ak kreveta s tijelima u još gorem stanju od onih u mrtvačnici. Stravičan prizor beživotnih, zgrčenih leševa na bolničkim krevetima pod pustinjskim suncem. Doktor nas ostavlja jer se mora vratiti na dužnost, u sljedećim danima pokušat će bolnicu vratiti u funkciju. Odlazim i ja dok dvojica Libijaca nastavljaju svoju bezuspješnu potragu. Nakon 20-ak metara pokušavam skinuti masku, ali smrad je tako nepodnošljiv da je istoga časa vraćam i dodatno stežem. Ne znam kojim će sredstvima vratiti bolnicu u funkciju, ali to će svakako biti težak posao.

Moj prijatelj Libijac Feras studira medicinu u Americi i tužno vrti glavom. Nije mu jasno kako je moguće da postoje takvi ljudi koji su spremni ubiti bespomoćno ljudsko biće. Napokon skidam masku. Sjedamo u auto i krećemo natrag u centar. Glavna bolnica u Tripoliju pruža sasvim drugačiju sliku. Feras me vodi u bolesničke sobe, tu se nalazi Bašir, njegov 10-godišnji susjed. Auto u kojem se vozio s tetkom i bratićem pogođen je iz ručnog bacača. On je jedini preživio. Pukim čudom, s obzirom na to da mu je izvađen geler iz glave. Stanje mu je sada dobro i ima velike šanse da se potpuno oporavi. Podiže dva prsta i slabašnim se glasom, pomalo sramežljivo, obraća Ferasu: “Free Libija”.

Borac ustrijeljen u glavu

Kraj njega leži Msalem, 13-godišnjak koji se igrao čahurom protuavionskog metka. Mislio je da je prazna jer nije bilo zrna. No, čahura je eksplodirala i nanijela mu teške ozljede trbuha. Puštamo ih da se odmaraju, a mi odlazimo u hitnu službu, osoblje puno elana trči po hodnicima. Neki uređaj prodorno pišti. Desetak minuta trajala je reanimacija borca ustrijeljenog u glavu. Doktor nemoćno širi ruke i govori nešto sestri koja zapisuje u blok. Na trenutak su me njihova lica podsjetila na nemoć kojom je isijavao doktor Savan u bolnici Abu Salim. Ali već sljedećeg trenutka stiže novi pacijent i oni se opet bacaju na spašavanje života.