PORT-AU-PRINCE - Sjedim u dvorištu, 20 je sati, zrak miriše na karamele i benzin, a usta su mi puna prašine. Stalno. I dok spavam. Kažu da nije bilo ovako do potresa. Sad se ne može gledati od prašine. I još ti komarci. Sjetim im se bliže i dalje rodbine nekoliko puta dnevno. Upravo mi se u kosu uplela nekakva bubetina veličine šake. Junior me spasio. I donio mi stolicu. I vodu. On je moj mali heroj. Da imam love, posvojila bih ga kao brata i platila mu školovanje. Ako netko tko ovo čita osjeti sličan poriv, neka se javi ocu Belanichu.
I da, mango me danas “napao”. Dvaput mi je pao na glavu. Klinci su se trgali od smijeha, rekoh ‘ajde, bar nešto’. Hvata me neko malodušje. Ne čini mi se da činim dovoljno, ja bih sad sve to ispreturala i napravila reda, a ne mogu. Stalno si govorim - polako, Sandra, strpi se.
Malo u civilizaciju
Za tjedan dana kuća će biti čista, klinci popisani, otad ću nadgledati što rade, a početkom lipnja malo u civilizaciju pa natrag. Ako sve bude prema planu. Očajna sam za internetom. Zaista. Večeras ću moliti samo za internet. Dotle je došlo. Danas sam prvi put bila, usuđujem se reći, vesela što sam prirodno maljava. Klinci su oduševljeno zurili u moje dlake na rukama (ublaženu verziju, nakon višegodišnje depilacije voskom). Sad su se već oslobodili, zovu me mamam, svi mi hrle u zagrljaj, a ja ne znam kamo bih prije pogledala. Nekako mi pažnju najviše zaokuplja Jackson, dvogodišnjak, najtiši i najtužniji od sve djece. Ne govori, djeluje čak i autistično. Kad ga uzmem u ruke, ne buni se, nasloni glavicu na moje rame i uglavnom zaspe.
Ima najcrnje oči na svijetu i savršene trepavice da čuvaju ljepotu njegovih očiju, a ne da se ružne uspomene u njih zapliću. Ne doživljava nikog pretjerano, igra se u nekom svom svijetu. I šuti. Srce me boli kad ga gledam. Nema nikoga na svijetu, majka mu je poginula u potresu, očeva je sudbina nepoznata. Ne prestajem razmišljati o tom djetetu, ne znam kako da mu pomognem, osim što ga svakodnevno izgrlim i izljubim.
Što rade moji nećaci
I na svim jezicima koje znam govorim mu da ga volim. Podsjeća me na mog nećaka Nikija. Nećaci mi grozno nedostaju. A onda se sjetim da njih dvojica imaju toliko ljubavi koliko ova djeca neće nikada osjetiti. Baš me zanima što moji dečki rade sada, dok ja njihove slike pokazujem po Haitiju… Moram hitno kupiti mobitel ako početkom lipnja želim zgibati do Amerike, do Connecticuta, na nekoliko dana, u posjet. Što ti je karma.
Moja Ozana, sestrična i donedavno cimerica, imala je svojedobno ljupki mobitel koji sam žestoko popljuvala. I što se dogodilo - upravo sam taj dobila ovdje. Pa ‘ajd’ sad reci da Bog nema smisla za humor. Upravo sam neuspješno završila razgovor s lokalnom telefonskom kompanijom. Triput su me spajali s “agentom” koji će mi objasniti kako da aktiviram postavke za internet na svom mobitelu.
Pružio mi je ručice
Ovi moji se, navodno, trude osigurati mi internet. Pitam se koliko traje kad se ne trude. Odustala sam sam, dok ne nakupim strpljenja. Drugo - i bitnije - Jackson mi se nasmiješio i pružio ručice, da ga primim u naručje. Bila sam si sva važna. U petak su tri tjedna otkako sam ovdje i svaki put kad odem u sirotište, a idem svaki dan na nekoliko sati, sjate se oko mene, vuku, čupaju, svađaju se. Angelica je mala mudrica. Kad vidi da joj ne posvećujem pažnje koliko bi ona htjela, baci se i počne grčevito plakati. A suze debele k’o prst. I vrišti dok joj ne udovoljim.
Pierre Lyne isto, moja mala hirovita djevojčica. Neustrašiva, zahtjevna i neopisivo ljupka. Kako li ju je život već sad sabotirao. Možda i zbog muških nećaka, ali općenito se bolje snalazim s dječacima.
Diraju mi kosu
Oni su sramežljiviji, oprezno mi prilaze. Djevojčice su agresivnije. A valjda ih se nekako i pribojavam jer znam što ih sve čeka u životu. Moise i Anderson su se već ohrabrili pa mi se priviju kad dođem, čude se stalno mojoj boji kože, zure mi u oči i pipaju mi kosu kao da sam na promatranju.
Nevjerojatno je da ova djeca neopisivo cijene bilo kakav oblik pažnje. Makar to značilo samo da ih držite u naručju. Najteže je svima dati jednako. A svima treba ljubavi, neopisivo mnogo.
Za sve koji žele
pomoći donacijom:
www.croatianrelief.org ili zvati oca Giordana Belanicha na broj 0012017451145
Čuda civilizacije: Navikavam se na život bez interneta i televizije, a mobitel je ograničen
Oprala plahte, a onda dođe orao
Koliko god bila luda bez interneta, televizije (mobitelom komuniciram sa svojima jednom tjedno), ima nekakve čarolije biti bez svih tih čuda civilizacije što su nas toliko otuđila.
Ali, to ne znači da neću uskoro poludjeti ako ne vidim mailove i ne bacim oko na Face. Struje nema cijeli dan. Mobitele smo napunili preko generatora. I to je to. Oko 10 navečer trebala bi se upaliti gradska struja, no vjerojatno neće. Počela sam spavati normalno - napokon. Kad kažem normalno, mislim na to da odvalim pet sati u komadu. Ostatak spavam na rate, do osam ujutro. Dijareja mi je još najbolja prijateljica, apetit mi je i dalje slab, iako se ne osjećam loše. Dajem Junioru i Faustinu svoju hranu i super mi je zbog toga. Nije da bi bili gladni bez mene, ali ipak mi se čini da im je bolje otkad sam ja u kući. Puna mi je soba guštera, ne znam koji mi je ljepši. Zapravo, puna ih je kuća i dvorište. Imamo i jednog velikog, ali rijetko se pojavljuje. Jednom mi je netko rekao da gušteri znače veliku sreću u životu. To vjerojatno ne vrijedi na Haitiju. Kad smo kod sreće, jesam spomenula da je one plahte što sam ih oprala navečer zalila kiša biblijskih razmjera. Ni to nije sve, ujutro sam išla izvidjeti situaciju, kad ono, valjda se orao - sudeći po veličini - olakšao po mojim plahtama. Ni čarli tu ne bi pomogao. Neka, sve za dobru priču…
Junior se boji da ću pasti s manga
Postali smo kompići, penjemo se po drveću i smijemo do suza
Danas sam razgovarala s paterom Giom, kakav neumoran čovjek. Svaka mu čast, vodi misiju već 20 godina. Malo smo kukali jedno drugom, razgovarali što učiniti, kako pristupiti problemima. Počela sam opet pomalo jesti. Danas sam pojela pecivo s maslacem od kikirikija, koji ne volim. Da se malo naviknem na čvrstu hranu. I dalje me maze i paze - svi.
Napokon sam se zbližila s Juniorom, sad smo si baš kompići, ako to znači penjenje po drveću, smijanje do suza, sjedenje i zurenje u prazno. Da ne pričam da mi je turbo pomogao s pranjem prozora i mreža za komarce. Brali smo mango danas, rekao mi je da siđem s drveta, boji se da ne padnem, viče mi da sam luda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....