POZADINA DJELOVANJA ISLAMSKE DRŽAVE

Kalifat ratuje za vjersku dimenziju političke moći

 CROPIX

Egipat je solarni pleksus sunitskog islama u svijetu: u njemu se sa svih strana stječu neki ključni živci, udarac u nj izaziva bol kadru paralizirati tijelo i njegov otpor.

Tu funkciju Egiptu jamči i njegov teritorijalni položaj (spaja afričku dolinu Nila s azijskim Sinajem) i onaj maritimni, jer povezuje Sredozemno more Atlantika s Crvenim morem Indijskog oceana, i etnički: Egipat je također geografski i politički središnja zemlja arapske multinacije, u kojoj njegov utjecaj nadilazi njegovu ekonomsku i vojnu snagu. Po istoj logici, on je u centru globalne muslimanske ekumene.

Obnova kalifata

U tako smještenu Egiptu civilizacije su nicale i ginule. Nemoguće je zaboraviti da je palež Aleksandrijske biblioteke značio prestanak helenističke antike i da je Zapad zatim potonuo u Srednji vijek, odričući se, sve do Gutenbergove kulturne revolucije, antičke idolatrije pismenosti, komunikacijske vještine rođene, doduše, u sumerskom knjigovodstvu, ali obogotvorene prvi put u još drevnijem Egiptu, gdje je pismena komunikacija, utjelovljena u bogu Thothu, bila poveznica između Demiurga, Stvoritelja, i samih bogova, kamoli ne ljudi.

Kairski Al Azhar je (i) sveučilište, starije i od izvorno laičke Bologne, i od tek nešto kasnije izvorno crkvene Sorbonne (ali mlađe od bizantskoga državnog Sveučilišta, kako smo doslovce preveli njegov naziv Pandidaktérion). Veliki imam Al-Azhara najviši je duhovni autoritet sunitskog islama nakon ukidanja kalifata. I to je razlog zašto salafitski sunitski ekstremizam hulno pridaje svom vođi naslov kalifa, dakle nasljednika Muhammeda, koga islam štuje kao Božjeg Poslanika. Kalif je kao Poslanikov emanat bio i vojni, i državni, i duhovni vođa. Zato se raspad arapskoga plimnog vala očitovao i kao raskol između više kalifata, zato je osmanski turski sultan sebi prisvojio i titulu kalifa.

Velikog imama Al-Azhara imenuje egipatski državni poglavar. Bitka između “kalifata” i njegove “Islamske Države” te umjerenoga, legalističkoga sunitskog svijeta (dakle i naših zagrebačkih, riječkih i inih sugrađana) odvija se nužno i na bojišnici za duhovnu premoć. Feldmaršal al-Sisi legalizaciju svoga udara protiv ustavno izabranog predsjednika Morsija potražio je kroz Vijeće u kojemu se našao ne samo s tadašnjim vođom oporbe ElBaradeijem, nego i s tadašnjim velikim imamom el-Tayebom te koptskim papom Tawadrosom: i vojsci je trebao religijski muhur, i muslimanski i kršćanski, da bi zaštitila bokove.

Salafitski ekstremisti

Za skidanje glave Morsiju - s kojim je Muslimansko bratstvo prvi put došlo na vlast - zahtijeva se suglasnost velikog imama Al-Azhara, iako njegovo mišljenje nije obavezujuće - ali ga valja ili umočiti, ili ukloniti.

U demokratskom sustavu moć proizlazi - ili bi trebalo da proizlazi - iz brojnosti pristaša neke opcije, npr. partije, pri čemu tradicija (a i razbor, koliko za njega ima mjesta u politici) sugerira vještinu kompromisa radi što šireg konsenzusa, barem u presudnim pitanjima. U sustavima drugih tradicija moć proizlazi ili iz spiritualnog monopola, ili iz vojne snage (te se dvije komponente lako nađu u sprezi, npr. u španjolskim ili grčkim diktaturama).

Kome manjka moći, proizašle bilo iz demokratske legitimacije, bilo iz tradicijske, kao prečica se pruža teror u osvajanju vlasti, a diktatura u zadržavanju.

Salafitsko-vehabijska ekstremistička struktura je manjinska, pa se koristi kombinacijom terora mafijaške kontrole teritorija. To je suština bitke za muslimanske duše na Levantu, od Alžira i Libije do Sirije i Iraka. A Egipat je, opet, u sredini.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 03:20