Nicola Sturgeon: Nova kraljica Škotske koju vole i Englezi

Jedno jutro prošle jeseni, kad su se Škoti probudili uz tek pristigle rezultate povijesnog referenduma kojim su potvrdili da ostaju u Ujedinjenom Kraljevstvu, ulice Edinburgha bile su prazne. Tog prohladnog vlažnog jutra u povijesnoj jezgri grada nije bilo ni traga pripadnicima kampa Yes!, koji su se mjesecima strastveno zalagali za glas koji bi Škotskoj osigurao nezavisnost od 300-godišnje unije s Londonom i spremno pozirali ispred kamera međunarodnih medija. Na kolnicima su ležali izgužvani, mokri ostaci referendumskih plakata.

Isti je dan poraženi Alex Salmond, dugogodišnji vođa Škotske nacionalne stranke (SNP), dao ostavku. Tada se činilo da je nagloj megapopularnosti njegove stranke došao kraj, a njezinu fundamentalnu ideju postojanja - nezavisnost Škotske - stavilo se u odrađeno poglavlje koje se više neće otvarati.

Danas, oko osam mjeseci nakon tog edinburškog jutra, SNP je najvruća tema političke scene u Velikoj Britaniji. Dok je većina Britanaca južno od Hadrijanova zida odvratila pogled od Škotske, SNP-u se u nekoliko mjeseci pridružilo više od sto tisuća članova, što je učetverostručilo njegovo članstvo te ga učinilo trećom najvećom strankom u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Izborni trijumf

Dok su se tjednima prije parlamentarnih izbora David Cameron i Ed Miliband prepirali oko toga tko bi bio gora, a tek onda bolja opcija za Britance, Nicola Sturgeon, čelnica SNP-a, skupljala je iskrene simpatije glasača. Na dan prve TV debate najtraženiji pojam na Googleu u Ujedinjenom Kraljevstvu bio je “Nicola Sturgeon”.

Iako su sva predviđanja da će mogući koalicijski partneri - Sturgeon i vođa liberalnih demokrata Nick Clegg - odlučiti o ishodu izbora, to se nije dogodilo jer su, unatoč očekivanjima, torijevci ostvarili potrebnu većinu za samostalno formiranje vlade. Ipak, indirektno je SNP imao itekako velik utjecaj na finalne izborne rezultate.

Znatno oslabivši laburiste koji su u nekoć “crvenoj Škotskoj” po navici očekivali trijumf te osvojivši čak 56 od 59 mjesta u škotskom parlamentu, prvi put u povijesti osigurali su poziciju koja će im ne samo dati važan glas u britanskoj politici, nego i premijeru Cameronu u njegovu drugom mandatu nesumnjivo izazivati glavobolju.

Nicola Sturgeon godinama se pripremala za taj trenutak. Iako su njezini stranački kolege, a vjerojatno i ona sama, u dubini duše i sami šokirani ovakvim obujmom izbornog trijumfa, na ovu priliku ona je dugo čekala, što objašnjava lakoću s kojom je vodila predizbornu kampanju i spremnost kojom je postala dominantna na političkoj sceni.

Radničko podrijetlo

Ta 45-godišnja političarka odrasla je u radničkoj obitelji s kojom je dijelila socijalni stan na zapadnoj obali Škotske. Ondje je od ranih dana razvila svoju ljevičarsku vokaciju, uglavnom temeljenu na mržnji prema Margaret Thatcher. Stranci se pridružila 1986. godine i iako je po obrazovanju pravnica, od ranih je dana karijeru posvetila politici.

U SNP-u je prošla sve korake - od potpredsjednice stranačke mladeži do jedne od njezinih glasnogovornica, s godinama se približavajući liderstvu stranke koje joj je serijalno onemogućavao Alex Salmond. Kada je Salmond prošle godine odstupio s mjesta predsjednika stranke, njezino zauzimanje njegova mjesta bilo je neupitno. Malo tko je mogao predvidjeti da će se to pokazati kao najbolja stvar koja se dogodila SNP-u i sljedbenicima stranke. Kako se pokazalo velikom podrškom za stranku, koja se proširila na žensku populaciju i one koji jesenas nisu glasali za samostalnost Škotske, upravo je prva žena na čelnoj funkciji SNP-a bila karika koja je nedostajala.

Suprotnost Salmondu

Za razliku od Salmonda kojemu su mnogi zamjerali aroganciju i bombastični stil javnih nastupa, Nicola Sturgeon je smirena, jasna i postiže autoritet bez potrebe za pompom. Ostvarivši najveći broj glasova u povijesti Škotske, dobila je nove nadimke “kraljica Škotske” i “najmoćnija žena britanske politike”. Sa snažnom podrškom koju uživa u Škotskoj - prema anketi Sunday Timesa, čak 75 posto Škota smatra da dobro obavlja svoj posao prve ministrice Škotske (čelna funkcija škotskog parlamenta, op. a.) - i osiguranim mjestima u Westminsteru, nema sumnje da će Nicola Sturgeon iskoristiti ovaj “povijesni trenutak”, kako ga je sama nazvala, i pokušati osigurati što bolju poziciju Škotske unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Na vrhu njene političke agende je financijska autonomija Škotske, prema kojoj bi Škotska imala vlastiti porezni sustav, moć donošenja samostalnih odluka o zapošljavanju, biznisu i minimalnoj plaći te po pitanju financijske politike s Londonom dijelila samo neke zajedničke točke. Tu su i pitanja britanskog nuklearnog programa u Škotskoj, većih socijalnih izdataka za Škote te općenito više nezavisnosti u odlukama. SNP je radikalnija ljevica od laburista i zato bi se mogli pokazati kao izazovniji politički protivnik torijevaca.

Novi referendum

Najveća je bojazan od ponavljanja referenduma o nezavisnosti Škotske koji se, iako neslužbeno, najavljuje za pet godina. Iako Nicola Sturgeon zasad ne inzistira na raspisivanju referenduma, očekuje se da će njegovo pitanje iznositi svaki put kad bude tražila bolje uvjete za Škotsku. To bi se moglo pokazati napornim za torijevce koji na pladnju imaju još jednu, jednako važnu, potencijalnu separaciju.

Pobjedom na izborima Cameron mora ispuniti obećanje i u idućih godinu dana raspisati referendum o budućnosti Ujedinjenog Kraljevstva u Europskoj uniji. Eventualno napuštanje Bruxellesa je isključivo torijevska ideja (i ideja desničarske stranke UK Independence Party koja je u međuvremenu u potpunosti marginalizirana) i SNP joj se protivi. U jednom prijašnjem razgovoru Nicola Sturgeon mi je rekla da se Škoti osjećaju prvo kao Škoti, potom kao Europljani, a tek onda kao Britanci. To je možda bio stranački slogan, u referendumskom zanosu, ali jasno iskazuje sentiment prema Europi i želju Škota da ostanu njezin dio. Takvi oprečni stavovi dviju stranaka ogledalo su oprečnih ličnosti njenih lidera.

Neprivilegirani

David Cameron, “dečko iz visokog društva”, član zatvorenog klana još od školovanja u internatu Eton i na Oxfordu, tip je koji po svojem opisu može samo iritirati ljevičarku Sturgeon koja je odrasla s idejom da upravo takvi sljedbenici Margaret Thatcher uništavaju život njezinu tipu stanovništva: poštenima, radišnima, neprivilegiranima.

Trijumf SNP-a, koji se poklapa sa 700. obljetnicom bitke kod Carlislea, važnog događaja u ratovima za nezavisnost ponosnih Škota, označava i novu živost na političkoj sceni Ujedinjenog Kraljevstva koja je, u zemlji koja je izumila ideju dvostranačja, prvi put obojena novim bojama i u znaku koji prelazi dobro poznatu formulu sukoba torijevaca i laburista. Ovakva politička slika mogla bi dodatno raslojiti društvo - ako Škoti postanu nepopustljivi sa svojim zahtjevima, Englezi bi mogli tražiti svoja “privilegirana” prava unutar kraljevstva. Takve separacijske ideje pojedinih nacija nelagodne su i oprečne onome što ih povezuje pod zajedničku zastavu Union Jack. Osim nastavka jačanja ekonomije, koja je napokon pokazala znakove optimistične živosti, održavanje duha zajedništva svih Britanaca nesumnjivo će zauzeti važno mjesto u Cameronovoj političkoj agendi, što je istaknuo nakon pobjede.

Šteta što su se neki od prirodnih akceleratora osjećaja nacionalnog zajedništva - Olimpijske igre, Dijamantni jubilej kraljice Elizabete II. i rođenje nasljednika krune - već dogodili. Ovako jačanje duha zajedništva ostaje isključivo u rukama politike.