VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Čini se da je Soledar zauzet, ali obrana Bahmuta i dalje stoji, dok ruske snage razjedaju podjele

Usprkos gotovo 5 dana uzastopnog proglašavanja pobjeda i osvajanja Soledara – taj je doseg i dalje nepotpun

Igor Tabak i prizori iz okolice Soledara

 Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/

Petak 13. siječnja ujedno je i 324. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Vrijeme nad tamošnjim bojištima uglavnom je oblačno, bez padalina, ali s temperaturama i dalje ispod 0 stupnjeva Celzijusa, što je otežavalo terensku uporabu brojnih komercijalnih dronova. Iako zadnjih dana ondje ustrajno zatopljava, do sredine idućega tjedna bit će i dalje hladno te smrznuto, da bi onda ipak zatoplilo s početkom kiša. Do tada vrijeme je dobro za kretanje izvan uređenih cesta i putova, te zato ne čude ni intenzivne borbe koje se bilježe širom ukrajinske bojišnice. Iako se ponešto čuje o nastavku laganog ukrajinskog primicanja ruskim uporištima na sjeveru Donbasa, sjeverno od rijeke Siverski Donjec - Svatove i posebno Kremina, s jugozapada, šumama uz obližnja naselja Dibrova i Kuzmine - ipak je ukupna pažnja svekolike javnosti već danima fokusirana na prostor oko grada Bahmuta na istoku Donbasa. Konkretno, već tjedan dana ondje traju vrlo žestoke borbe oko gradića Soledara, na oko 10 km sjeveroistočno od Bahmuta, na cesti T-1302 koja je nekad Bahmut spajala sa sada okupiranim Lisičanskom – i koja je jednim dobrim dijelom svog sjevernog prostiranja i danas na liniji bojišta.

Situacija u i oko Soledara

Nakon brzog početka upada u Soledar krajem prošloga tjedna, zadnji je tjedan ondje uz hladnoću i snijeg prošao kako u grčevitim gradskim borbama, tako i u ruskim napredovanjima neposredno sjeverno i južno od grada. Dok se stvarno bilježilo postupno napredovanje ruskih snaga kroz grad, od njegove industrijske zone na istoku preko centra i prema zapadnim predgrađima – to je kretanje bilo polagano te praćeno stalnim pokušajima ukrajinskih protunapada. Ujedno su borbe vođene na sjeveru Soledara, gdje su agresori od sredinom prosinca osvojenog sela Jakovlivka u širini od oko 4 kilometra dostigli trasu pruge Bahmut-Siversk, da bi na njoj onda i stali pred ojačanom ukrajinskom obranom na visovima zapadno od pruge koja prati riječnu udolinu. Tu se sjeverozapadno od Soledara intenzivno vode borbe oko željezničke stanice i naselja Silj – koji brane prolaz dalje na zapad do strateški bitne ceste T-0513 od Bahmuta do Siverska.

Na jugu Soledara agresori su ušli u otvoreni prostor južno od grada širok oko 6 km, između rubova Soledara i Bahmuta. Ondje su žestoke borbe vođene oko u maloj kotlini smještenog naselja Pidgorodne, koje je izgleda ostalo „ničijom zemljom“, a usprkos velikim naporima agresora nisu zauzete poljske fortifikacije na uzvisinama oko Pidgorodne, kao ni naselja dalje na zapad – Blagodatne, Krasna Gora i Paraskovivka – koja su sva na trasi već spomenute udolinske pruge Bahmut-Siversk i koja zatvaraju prilaz spoju magistralnih cesta T-0513 na sjever prema Siversku i M03 od Bahmuta na sjeverozapad prema Slovjansku.

Baš je M03 tu posebno važna jer predstavlja prvu od ukupno tri preostale veze Bahmuta sa zaleđem – i izgleda da je tijekom bliskih borbi barem donekle na pogledu agresora s istoka, koji su je proglasili pod svojom „vatrenom kontrolom“. Nakon tjedan dana ustrajnih cjelodnevnih borbi u kojima su obje strane na bojište redovito dodavale snage, a intenzivno se s obje strane djelovalo i iz zraka – rezultat je izgleda sljedeći: Soledar i njegovih oko 500 preostalih civilnih stanovnika do danas su praktično kompletno završili u ruskim rukama, no usprkos gotovo 5 dana uzastopnog proglašavanja pobjeda i osvajanja mjesta – taj je doseg i dalje nepotpun, uz izostanak ikakvog opkoljavanja branitelja, o čemu se isto tako višekratno govorilo. Uz to, izgleda da se borbena linija sjeverno od Bahmuta postupno stabilizirala na liniji koja od njegovih sjevernih predgrađa prati već spomenutu prugu Bahmut-Siversk, gdje Rusi drže više prostore na istoku, a Ukrajinci nadalje drže sela uz prugu u udolini koja ide na sjever, te sve to podupiru i snagama na uzvisinama koje se prostiru uzduž zapadnog ruba te crte.

Podjele među Rusima

Kako izgleda, ovo bojište – na kojem su zadnjih dana vidljivo glavnu riječ vodili borci privatnog poduzeća „Wagner“ – bilo je dovoljno bitno da izazove i vidljive podjele među angažiranim ruskim snagama. Ne samo da je vlasnik „Wagnera“ Jevgenij Prigožin našao za shodno prići bojišnici te se slikati sa svojim borcima u navodnim momentima trijumfa, već se izgleda od ostatka ruskih postrojbi tražilo i da ostanu izvan Soledara kako ne bi kvarili vojni uspjeh privatnika. Očigledno je to sve ipak na kraju bilo previše – što se očitovalo ne samo u negodovanju redovnih ruskih postrojbi, već i u objavi novog postavljenja ruskog general-pukovnika Aleksandera Lapina. Riječ je o časniku čiju su nedavnu smjenu zagovarali Prigožin i Ramzan Kadirov, i kojima zasigurno ne odgovara da je on od utorka 10. siječnja ipak osvanuo kao novi načelnik Glavnog stožera Kopnenih snaga Ruske Federacije. U tom kontekstu priča o velikoj ruskoj pobjedi kod Soledara – koja je zapravo taktičke prirode i upitne šire koristi – još su čudnije vijesti stigle dan kasnije, u srijedu 11. siječnja. Tada je objavljeno da je ruski ministar obrane Sergej Šojgu smijenio s mjesta zapovjednika ruskih snaga u Ukrajini generala Sergeja Surovikina, imenovavši na njegovo mjesto načelnika Glavnog stožera Ruske Federacije Valerija Gerasimova. Pri tome su onda i sam Surovikin, kao i donedavni zapovjednik Kopnenih snaga RF general Oleg Saljukov, te zamjenik načelnika Glavnog stožera RF general Aleksej Kim postali zamjenici Gerasimovu na njegovoj novoj dužnosti – sve navodno zbog „proširenja opsega zadataka, kao i potrebe za bližom interakcijom između ogranaka i rodova vojske“. Ukratko – mnogo promjena koje bi više odgovarale situaciji poraza nego pobjede – koje ipak nad čitavim bojištem jačaju ulogu i utjecaj Oružanih snaga, a na račun neregularnih postrojbi tipa privatnih poduzeća „Wagner“.

Oslabio pritisak na jug Bahmuta

Osim toga, kako izgleda, koncentriranje ukupne ruske pažnje i resursa na bojište sjeverno od Bahmuta ujedno je oslabilo i opći pritisak na istoku i jugu grada – tako da ondje nije došlo do ozbiljnijih pomaka bojišta bilo u južnom prigradskom naselju Opitne, koje je podijeljeno i predstavlja prostor ogorčenih urbanih borbi, kao ni dalje južno, kod sela Klišćivka. Ponešto južnije, oko 12 km od ruba Bahmuta, nastavljene su borbe zapadno od okupiranih sela Kurdjumivka i Ozarjanivka, gdje su agresori prešli kanal Siverski Donjec – Donjeck, te pokušavaju napredovati na zapad i jugozapad (prema boku obrambene zone oko Torecka). Ondje Ukrajinci drže oko 16 km dugu liniju na selima uz cestu T-0504 (Ivanjivske, Stupočki i Predtečine) koja na jugozapad povezuje Bahmut s gradom Kostjantinjivka. To je druga od tri preostale magistralne ceste iz Bahmuta, a i za nju se zadnjih dana čulo kako je pod „vatrenom kontrolom“ agresora. Ono što preostaje je manja cesta iz Bahmuta direktno na zapad, u naselje Časiv Jar, koja je i nadalje otvorena i prohodna, te nije na pogledu neprijatelja. Pa ipak, već i ovakva mogućnost gađanja prometa na prilazima Bahmutu s bitne sjeverne i jugozapadne magistrale bila je dovoljna da ruska strana krene aktivno pričati kako grad drži u „operativnom okruženju“.

Sva ova borbena djelovanja koncentrirana oko Bahmuta kao da su pokupila dobar dio raspoloživih resursa i snaga sa šireg južnog bojišta, tako da se ondje bilježe tek slabiji obračuni kopnenih snaga oko okupiranog grada Donjecka (oko 60 km južno od Bahmuta), gdje su bilježene borbe oko Avdiivke, Marinke i sela Pobjeda. Jednako su u sjeni borbe oko Bahmuta prošla i sučeljavanja uzduž bojišnice u Zaporiškoj oblasti, gdje se opet na potezu Pologi-Gulajpolje, kod sela Dorožnjanka i Mirne, bilježilo ruske napade, a možda i ponovnu okupaciju ovih malih naselja. Na jugu, baš kao i oko Soledara te sjeverno kod Kremine, treba posebno istaknuti učestalo uočenu praksu djelovanja ruskih snaga izvan svojih redovitih vojnih uniformi, bilo u civilu ili u odorama pojedinih komunalnih poduzeća, ili pak direktno uz nošenje ukrajinskih borbenih odora (s ukrajinskim, ruskim ili miješanim oznakama). Jednako tako, iako je jasno kako su u borbama oko Soledara obje strane imale ozbiljnih gubitaka, treba pretpostaviti kako su oni bili teži na strani napadača – dok današnje ruske navode o stotinama poginulih i stotinama komada uništene vojne tehnike ipak treba uzeti s velikom rezervom, ako ništa drugo, a onda jer dolaze iz usta službenog glasnogovornika ruskog Ministarstva obrane koji je još 4. rujna 2022. godine olako spomenuo terensko uništavanje 4 borbena vozila M2A2 Bradley u Ukrajini, iako se prva dostava takve američke tehnike za Ukrajinu kao velika novost očekuje tek za koji tjedan ili mjesec ove godine.

Struja i saveznici

Nakon nekoliko dana izuzetno hladnog vremena, tijekom kojeg je kulminirala i nacionalna potrošnja električne struje – postupno zatopljenje barem je malo olakšalo potrebu za dodatnim te izvanrednim redukcijama. Uz Dnjepropetrovsk i Harkiv, posebno je pogođena bila Kijevska oblast – a nije tu mnogo pomogao ni konstantan ali opsegom mali uvoz struje iz Europske unije koji traje dnevno od 1. siječnja. Dok Kijevu na momente nedostaje oko 40 posto struje, većina onoga što je raspoloživo odlazi prvo i osnovno na objekte kritične infrastrukture (oko 30 posto potrošnje), da bi tek preostatak bio distribuiran građanstvu. Iako je teško zamislivo da se ovakvo stanje uskoro promijeni pa da barem prestanu izvanredne redukcije svaki put kao potrošnja naglije poraste – otvoreno je i pitanje ruskih priprema za izvođenje daljnjih napada na ukrajinsku energetsku infrastrukturu. Osim nedavno zabilježenog isplovljavanja većeg broja ruskih ratnih brodova, od kojih neki nose i krstareće projektile, na ovo ukazuju i učestala ukrajinska rušenja ruskih izviđačkih bespilotnih letjelica – čije se misije tumači pojačanim prikupljanjem podataka za predstojeća šira borbena djelovanja.

No takva opasnost iz zraka, kombinirana vijestima o sudbini Soledara, nedvojbeno je utjecala i na promišljanja o pomoći među ukrajinskim saveznicima. Ujedno, dodatni motiv za radikalnije promjene ondje su postavile i nedavne objave o dodatnoj vojnoj pomoći iz Francuske, pa onda i SAD te Njemačke – koje obilježavaju sve intenzivnija razmatranja pred nadolazeći sastanak saveznika u tzv. „Ramstein formatu“, gdje je naglasak na vojnoj pomoći Ukrajini.

Nova vojna pomoć

Dok se uz već objavljene najave o dolasku put Ukrajine američkih borbenih vozila Bradley sada šire i dodatne spekulacije i slanju također i kotačnih vozila tipa ICV Stryker, ipak je tema zapravo zaglavila na pitanju slanja pravih tenkova. Dok se tu ustrajno mnogi referiraju na Njemačku, spominjući tenkove Leopard 1 i 2 (što službeni Berlin ustrajno odbija) – njemački argument kako oni ne mogu biti prvi u takvom pothvatu krenuo je dolaziti u pitanje s više strana. Kao prvo, tu su najave Velike Britanije od utorka 10. i srijede 11. siječnja – koje sve jasnije pokazuju britansku namjeru da se u Ukrajinu pošalje desetak tenkova tipa Challenger 2, tek toliko da se njima otvori i to pitanje. Reakcija Njemačke na ovu inicijativu bila je inzistiranje na slanju američkih tenkova prije ikakvih njemačkih, da bi se tu onda javila i Francuska s naznakama mogućeg slanja manje količine svojih tenkova u Ukrajinu.

Dapače, da situacija postane po službeni Berlin neugodnija, tijekom srijede 11. siječnja otvorilo se i dodatno pitanje njemačkih tenkova za Ukrajinu, kada je poljski predsjednik Andrzej Duda u Lvivu na sastanku tzv. „Lublinskog trokuta“ objavio poljsku namjeru da Ukrajini pošalju njemačke tenkove Leopard – izgleda bez prethodnog rješavanja Dozvola za transfer opreme trećoj strani, koje bi tu trebala dati Njemačka. Riječ je o onim TPT-dozvolama koje su 2019. potopile hrvatsku kupovinu američkih borbenih aviona iz Izraela, no ovdje je još potpuno nejasno (1) radi li se tek o verbalnoj figuri za dodatni pritisak na Njemačku, ili (2) Poljska stvarno namjerava kršiti uobičajena pravila međunarodne trgovine naoružanjem u ime pomoći Ukrajini.

Kako bilo da bilo, čitava je ova situacija itekako potresla službeni Berlin u kojem objavljuju da nisu zaprimili službene zahtjeve za takav transfer tehnike – dok ujedno u javnost izlaze i s navodima vlastite dodatne pomoći Ukrajini, doduše ne u tenkovima nego u Starlink terminalima, kojih financiraju oko 10.000 za iznos od 20 milijuna eura (što će se dodati na oko 30.000 takvih terminala već u Ukrajini, od kojih je oko 8.000 nedavno dokupila Poljska). Naravno, u svjetlu svega toga, baš kao i jučerašnje finske ponude o transferu manjeg broja tenkova Leopard u Ukrajinu (budu li izdane dozvole) - treba se sjetiti prošlotjedne situacije kada je Njemačka praktično u jednome danu promijenila svoje stavove o slanju oklopnjaka Marder i protuzračnih sustava Patriot u Ukrajinu. Naime, i ti su potezi bili posve nemogući sve do telefonskog razgovora kancelara Scholza s američkim predsjednikom Bidenom, nakon čega su takve donacije najednom ipak postale moguće.

Slanje Patriota

Pri tome treba posebno napomenuti napredak po pitanju tada najavljenoga slanja jedne američke i jedne njemačke bitnice sustava Patriot u Ukrajinu. Naime, kako se moglo čuti prvo iz američkih medija, a onda i sa službenih razina – obuka ukrajinskih operatera za tu kompleksnu vojnu tehniku trebala bi početi idućega tjedna u bazi Fort Sill u američkoj saveznoj državi Oklahoma. Ondje SAD provodi i vlastitu obuku za takvo naoružanje, a stotinjak Ukrajinaca potrebne bi vještine trebalo usvojiti ubrzanim ritmom do sredine ovoga proljeća. Do tada se čuje i o namjeri Kanade da iz SAD za potrebe Ukrajine kupi i barem jedan novi primjerak protuzračnog sustava NASAMS, kakav Ukrajina već koristi – tako da njihovo integriranje u tamošnju obranu neće biti problem.

No dok sve te najave i nagađanja o vojnoj pomoći Ukrajini definitivno u javnost dolaze uoči već spomenutog „Ramstein“ sastanka zakazanog za idući petak – jasno je da se ondje očekuje ponešto od baš svih prisutnih, hvalili se oni svojim doprinosom ili ne. Za razliku od brojnih najava koje su više ili manje usklađene sa širim savezničkim konceptom, bilo je tu i naznaka nestandardnih oblika pomoći – među kojima je medijsku pažnju zadnjih dana posebno potakla priča o navodnom turskom slanju u Ukrajinu kasetnih topničkih granata tipa DPICM (Dual-Purpose Improved Conventional Munitions) - hladnoratovskog borbenog sredstva čiji je izvoz navodno zabranio proizvođač SAD, ali da ga je moguće odobrila Turska gdje se proizvodilo po licenci. Osim što ovo borbeno sredstvo, navodno izvezeno u studenom 2022. do danas nije viđeno na konkretnim bojištima u Ukrajini – naznake ovakvoga izvoza u brzom su ritmu demantirale i Turska i Ukrajina, nazvavši takve vijesti pokušajima plasiranja dezinformacija radi slabljenja odnosa dviju država i potencijalnih pregovora koje Turska vodi među zaraćenim stranama.

No treba tu spomenuti kako postoje i neke države koje o svojim doprinosima Ukrajini šute - a među njima definitivno svoje mjesto ima i Republika Hrvatska. Iz Hrvatske se tek okvirno moglo uočiti da je u utorak 10. siječnja održan tematski telefonski sastanak ministra obrane Banožića s ukrajinskim kolegom Oleksijem Reznikovim, iz kojeg se s hrvatske strane opet čulo samo fraze, baš kao i na temu razgovora premijera Plenkovića s predsjednikom Zelenskim 5. siječnja. No, baš kao i tada, i po pitanju ministarskog razgovora opet su s ukrajinske strane u javnost ipak bili pušteni i barem neki detalji. Tako se čulo da su dva ministra obrane u utorak razgovarali o modalitetima daljnje hrvatski pomoći Ukrajini, i to s naglaskom na projekte razminiranja – koji su u tijeku i mimo sudjelovanja pripadnika OS RH u obuci ukrajinskih vojnika, te koji imaju i ozbiljnu industrijsku podlogu u razvojnim uspjesima hrvatskog poduzeća Dok-Ing po pitanju specijalizirane robotske opreme za civilno i vojno razminiranje.

Pri tome, bilo bi zanimljivo čuti i radi li se o Hrvatskoj kada ukrajinski državni koncern „Ukroboronprom“ spominje uspostavu serijske proizvodnje minobacačkih granata kalibra 82 mm u inozemstvu, u „pogonima jedne od zemalja članica NATO-a“. Naime, proizvodnja ovakvog naoružanja bila je u Republici Hrvatskoj nanovo pokretana prije nekoliko godina, u vrijeme izvoznog vala prema ratištu Sirije, da se onda o tom domaćem pothvatu najednom više ništa nije čulo. Bilo bi dobro kad bi baš takva proizvodnja bila locirana u Hrvatskoj – budući se iz ukrajinskog „Ukroboronproma“ navodilo kako su u pitanju granate višestruko poboljšanih svojstava prema onim standardnim – gdje je promjenama dizajna i tehnologije postignuta i višestruko uvećana ubojitost takvih minobacačkih mina.


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 01:02