Carla Bruni i Valérie Trierweiler u utrci za prvu damu: S jedne je strane lijepa gospođa, a s druge novinarka

ZAGREB - Obje su uvijek u prvim redovima, uz svoje muževe koje savjetuju, podržavaju, izlažu se za njih. Ovogodišnja predsjednička kampanja u Francuskoj prvi se put vodi i između žena kandidata. Što nije nevažno jer u Francuskoj predsjednik ima poziciju jaču od američkog predsjednika u SAD-u i tek neznatno slabiju od kraljice Elizabete II. u Velikoj Britaniji.

Sraz dviju predsjedničkih supruga ima političku, ali još veću simboličku društvenu težinu. S jedne strane je Carla Bruni, supruga predsjednika Nicolasa Sarkozyja, jedna od najslavnijih i nekad naljepših žena svijeta, s druge je Valérie Trierweiler, novinarka pristojne, ali ne blistave karijere, nevjenčana supruga ljevičarskog protukandidata Françoisa Hollandea.

Potpuno različite

Ne mogu biti različitije, ali zajedno prekidaju jednu od najtvrdokornijih francuskih tradicija, onu prema kojoj svaki muškarac koji se dokopa vlasti od društva i države dobiva podršku za varanje, preljub, čak i paralelne obitelji, dok se žena gura u tišinu, bez prava na razvod koji bi ugrozio muževu karijeru.

Tako je svojedobno Danielle Mitterand, supruga predsjednika Françoisea Mitteranda, sve do njegove smrti živjela sa spoznajom da ju je godinama varao, s drugom ženom imao kći i da su tajne službe stalno radile na tome da zataškaju aferu i spriječe Danielle da napravi skandal.

Supruga predsjednika Jacquesa Chiraca, uvijek diskretna, uvijek daleko od medija kad su bjesnjeli njegovi ljubavni i korupcijski skandali, samu je sebe prije deset godina proglasila dobrovoljnom “zatvorenicom tradicije”.

Predsjednik Nicolas Sarkozy ostat će upamćen kao predsjednik koji je tu groznu tradiciju dokinuo. Prvo je odlučio razvesti se od druge supruge Cecilije iako je već bio predsjednik, razvod je potvrdio na summitu NATO-a u Strasbourgu 2008.

Kada je godinu dana nakon rastanka sa Ceciliom upoznao Carlu Bruni, normalno se upustio u vezu i nije je ni pokušao sakriti. Carla Bruni redefinirala je pojam francuske prve dame. Naviknuta na javnost, iskusna u osobnom PR-u, postavila je novi model ponašanja.

Trudila se biti što vidljivija, ohrabrivala je supruga, podržavala ga, savjetovala, poticala, tješila, sve pred kamerama. Simbolički, s jednim albumom i turnejom i nešto humanitarnog angažmana, uvela je pravilo da prva dama mora nastaviti karijeru i nakon što joj muž postane predsjednik.

Ona je ravnopravna u braku i Sarkozy to nikad ne propušta naglasiti, često u svom iritantnom, pompoznom stilu, kao kad na političkim mitinzima govori: “Dopustite mi da Carli izrazim koliko je Francuska počašćena njome, Talijankom koja je postala Francuskinja.”

Osvanula na naslovnici

Dok je Carla Bruni u Nici sa sjajem u očima aplaudirala Sarkozyju, Valérie Trierweiler je u Lillesu, stalno u fokusu kamera, pljeskala Hollandeu.

Valérie svoju ulogu nosi suvereno kao i Carla. Ona je novinarka, nikad sama nije bila predmet zanimanja medija pa se šokirala kad su joj kolege iz njezine bivše redakcije, Paris Matcha, objavili sliku na naslovnici a da joj to nisu ni javili. Više je ne smatraju jednom od njih, sada je i ona meta medija. Valérie je u kampanju ušla spremna.

Znala je da se suočava s megazvijezdom, Carlom Bruni s modnih pista, pozornica, s televizije, iz hita Woodyja Allena “Ponoć u Parizu”, opsesijom tabloida i majstoricom za novinare, uvijek spremnom da sa smiješkom prospe neki superlativ o svom mužu i dobije naslovnicu, ako ništa drugo zbog nepobitne stručnosti kojom odlučuje kojeg će dizajnera nositi u kojoj prilici.

Nekad ljubimica i ljubavnica liberalne scene, danas u svim intervjuima podržava desničarske pozicije, a Sarkozyjevu nepopularnost odbacuje kao običan “fenomen ograničen na parišku elitu”, aludirajući, naravno, na ljevičarske intelektualce.

Iskrena i uvrnuta

Da bi izbjegla upadanje na Carlin teren, Valérie je pronašla niše u kojima je jača. I njezin instrument su mediji, ali adut su joj riječi i novinarski osjećaj za trenutak.

Drugim riječima - Twitter. Carla Bruni nervira Francuze jer je doživljavaju kao prijetvornu elitisticu, a posebno ih nervira kad je u pitanju autentičnost. Kao kad je jedan jedini put u životu tvitala, i to ovako: “Evo, koristim trenutno mužev account da vas sve pozdravim, dragi followeri. Hvala za vašu podršku! Carla”.

S druge strane, ljudi jako vole i masovno prate tvitove Valérie Trierweiler jer su iskreni, spontani i uvrnuti, poput onoga iz Hollandeove kampanje u Vincennesu: “Izuzetan dan. Emocije. Ljiljani. Vafli. Glicinije. Sudbina. Put. Godine. Sjećanja. Jedinstvo. Proljeće.” I Carla i Valérie poriču bilo kakav politički utjecaj jer ne žele ponoviti pogreške Cecilije Sarkozy, koja je toliko željela sudjelovati u politici da je izborila ured u ministarstvu unutarnjih poslova i misiju u Libiji, kad je otišla pregovarati s Gadafijem da oslobodi bugarske medicinske sestre koje je zarobio i osudio na smrt pod optužbama da su u Libiji širile HIV. Završilo je debaklom i skandalom od kojega se Sarkozy politički oporavljao godinama.

Ipak, Valérie je svoj ured smjestila u izborni stožer Françoisea Hollandea, natjerala ga smršavi i promijenila mu imidž. Suradnici u kampanji kažu da je njezin utjecaj puno veći nego što je spremna priznati.

Carlin politički utjecaj ostao je, navodno, ograničen na kadroviranje, ali ne izravno, već zato što je Sarkozy zaobilazio suradnike koji se Carli nisu privatno sviđali. Najslavniji slučaj je ministrica pravosuđa Rachida Dati, bliska Sarkozyjeva suradnica i velika politička saveznica.

Uvijek se tračalo da su ona i Sarkozy imali nešto privatno i Carlina ljubomora, ali i sumnje da je dijete koje je Dati tada nosila Sarkozyjevo natjerali su ga da izbaci Rachidu Dati iz vlade iako mu je politički bilo važno imati je u njoj kao političku igračicu i kao ženu arapskog podrijetla.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA