KNJIGA SJEĆANJA

Bush: Sve moje odluke bile su ispravne. Ne znam zašto bih se ispričavao Americi

Svi se američki komentatori slažu da je cilj knjige pranje lica pred povijesnim ispitom
 EPS

WASHINGTON - Nije problem u tome da sam donio pogrešnu odluku, nego što sam predugo donosio odluku - riječi su kojima je bivši američki predsjednik George W. Bush, 43. po redu, u svom prvom intervjuu za NBC povodom izlaska svoje knjige “Decision points” (Točke odluke) objasnio svoje djelovanje.

Bilo je i nešto dobro

Iako se taj citat odnosi na brzinu reakcije u slučaju uragana Katrina koji je poharao New Orleans - a i sam Bush priznaje da je upravo u tom slučaju napravio najviše pogrešaka - mogao bi se dobro primijeniti i na mnoge druge Bushove odluke: dugo je o njima promišljao, kako sam kaže, ali problem je u tome što je donio niz pogrešnih odluka (iako ne treba zanemariti njegove stvarno dobre odluke: pomoć u borbi protiv AIDS-a u Africi, očuvanje olakšica u zdravstvu u SAD-u, reakcija na izbijanje svjetske krize).

“Točke odluke”, knjiga od 497 stranica tiskana u 1,5 milijuna primjeraka, pojavila se danas u američkim knjižarama (o knjizi pišemo na temelju izvadaka koje su objavili mediji koji su je dobili unaprijed: Reuters, New York Times, Guardian i neki drugi). Knjiga je podijeljena na 14 odvojenih odluka koje je Bush morao donijeti tijekom svoga osmogodišnjeg mandata (sam sebe u knjizi naziva “decisioner”, donositelj odluka), a počinje 11. rujna 2001. i napadom na New York i Washington, koji su dali potpuno nov i neočekivan smjer njegovu predsjednikovanju. Završava, pak, financijskom krizom koja je obilježila kraj njegova mandata.

Odluku donosi povijest

Za NBC je bivši guverner Teksasa i američki predsjednik izjavio kako zna da će konačni sud o njemu donijeti povijest, ali njega tada neće biti. Na izravni upit je li ikad razmišljao da se ispriča američkom narodu zbog napada na Irak, Bush je odlučan: - Isprika bi zapravo značila da je odluka bila pogrešna, a ja ne vjerujem da je to bila pogrešna odluka

Većina komentatora u američkim medijima, koji su pročitali knjigu, ističu upravo taj element: Bush je knjigom nastojao postići potpuno opravdanje za sve što je kao predsjednik učinio i on ne smatra da je igdje pogriješio.

Za sebe kaže da je bio “nemoguć” kao adolescent te da su za sijedu kosu njegove majke Barbare uvelike krive njegove nepodopštine. Da će, pak, alkohol u njegovu životu odigrati veliku ulogu, pokazuje epizoda sa zlatnom ribicom njegove sestre Dorothy, koja ga je pomalo nervirala pa ju je ubio tako što je u akvarij izlio votku, a za ribicu Doro to je ipak bilo malo previše.

Ocu, budućem predsjedniku Georgeu, razbio je dva automobila kad je imao samo 14 godina. No, kako navodi, na rep mu je uvijek mogla stati majka Barbara koja bi mu katkad prilijepila i koju vruću. “Mi smo vrlo slične osobnosti pa sam znao kako je raspaliti, a ona je, pak, znala odgovoriti”. Kada bi budući predsjednik bio bezobrazan, Barbara bi mu bez razmišljanja oprala usta sapunom.

Što je to u piću

U knjizi ističe kako je shvatio da ljubav prema piću postaje jača od ljubavi prema supruzi Lauri i kćerima Jenni i Barbari pa je jedan dan jednostavno odlučio prestati. Kad je to rekao Lauri, ona mu je odgovorila: “To sam već čula”. Alkoholizam ga je doveo u niz neugodnih situacija, a spominje slučaj s prijema svojih roditelja kad je jednu od gošći, već poprilično pijan, upitao kakav je seks u pedesetima. Budući da je govorio relativno glasno, za stolom je nastao muk. Ta mu dama nije ostala dužna i kad je napunio 50 godina, poslala mu je poruku: “I kako je, George?”

Jedno od rijetkih mjesta gdje Bush priznaje pogrešku jest slučaj uhićenja dok je vozio pod utjecajem alkohola 1976. godine. O tome je šutio kad je krenuo u predsjedničku kampanju (doznalo se poslije i preraslo u ozbiljan skandal). Bush se brani kako nije želio da njegove kćeri steknu krivi dojam te da, slijedeći njegov primjer, i one voze nakon što su pile. Ispričao je i zašto je stekao negativan stav prema pobačaju. Naime, njegova je majka Barbara imala spontani pobačaj kod kuće, a plod koji je pobacila, stavila je u staklenku i ponijela u bolnicu. Bush je s njom išao i gledajući taj plod, zaključio kako pobačaj nije u redu. “To je mogla biti nečija sestra, brat”, zaključuje.

Tko je srušio avion

Njegova sjećanja na događaje koji su obilježili svjetsku povijest ne donose puno novoga. Prisjeća se kako je nakon napada na New York vrlo brzo bio prebačen u Air Force One. Bio je u stalnom kontaktu s potpredsjednikom Cheneyjem, koji je također bio na sigurnome mjestu, i s Condi (Condoleezza Rice, tada savjetnica za nacionalnu sigurnost). U prvim satima puno toga nije bilo jasno ni njima, pa dugo nisu znali ni jesu li četvrti zrakoplov srušili američki lovci (poslije se doznalo da su ga srušili sami putnici).

Pripreme za napad na Irak trajale su dugo, a i Bushova knjiga potvrđuje da je siva eminencija te operacije bio Dick Cheney (on je bio ministar obrane u vladi Busha oca koji je morao u 1. zaljevskom ratu stati prije nego što je uspio ući u Bagdad i srušiti Sadama Huseina). Na jednom od njihovih obiteljskih ručkova Cheney je pitao: “Hoćeš li se ti konačno pobrinuti za tog tipa ili ne”, misleći na Sadama. Bush priznaje da je odlazak na nosač zrakoplova s parolom “Mission accomplished” (Misija završena) početkom svibnja 2003. bio pogreška jer su pravi problemi tek predstojili.

Da su drugi bili bolji

Od svih svojih saveznika, Bushu su usta puna hvale samo za bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira. Naime, njih su dvojica odlučili krenuti zajedno u Irak, a Bush posebno cijeni Blairovu odlučnost. Čak i kad mu je prijetio pad vlade zbog pokretanja vojne operacije, nije htio odustati te je rekao Bushu: “Neka padne i vlada”. Pomalo rezignirano Bush zaključuje da su se “drugi saveznici poslije ponašali bitno drukčije”, pa Blaira uspoređuje ni s kim drugim do li s Winstonom Churchillom. Prvi susret obitelji Bush i Blair zbio se na samom početku Bushova mandata, na ranču na Crawfordu, i bio je malo zategnut. No, da među njima postoji zajednička “vibra”, zaključili su navečer kad su se dogovarali koji će film gledati. Bushove je jednostavno oduševilo to što su Tony i supruga Cherie odmah pristali na film “Meet the Parents” s Benom Stillerom i Robertom De Nirom. Eto kako je malo potrebno da se stvore velika, povijesna savezništva.

Ja sam decisioner

Bush je u knjizi na svaki način nastojao pobiti tezu da su njegovim predsjednikovanjem upravljali Cheney i Karl Rove. Dijelom zbog toga sebe naziva “decisioner”. Kao ključni argument navodi svoje (opet) dugo promišljanje hoće li u drugi mandat povesti Cheneyja ili će pozvati republikanskog senatora Billa Frista. No, Bush se ipak odlučio za Cheneyja (bez obzira na njegovo već narušeno zdravlje i javnosti poznatu činjenicu da mu je kći homoseksualka).

Na kraju Bush ističe kako je bio gotovo oslijepljen izbijanjem globalne financijske krize, ali smatra da je odluka o financijskom spašavanju banaka bila dobra.

Bush se, dakle, opravdao, ali da bismo neke stvari bolje razumjeli, treba pričekati knjigu njegova prvog ministra obrane Donalda Rumsfelda, a zatim i Cheneyja. Možda će tada biti ponuđena i druga perspektiva.

Bush je tražio izradu plana napada na Iran

U svojoj knjizi Bush je detaljno opisao napad na sirijsko postrojenje za koje se tada smatralo, a poslije utvrdilo da je bilo namijenjeno razvijanju nuklearnog programa.

Ozbiljni problemi

Takvo što nije moglo proći neprimijećeno pokraj izraelske tajne službe te se vlada u Jeruzalemu našla u velikom problemu: s jedne je strane Iran koji razvija nuklearni sustav, a sad istim putem ide i Sirija. No, tada su već trajali pregovori dviju strana, uz posredovanje Turske, i bilo je jasno da bi ih vojna akcija prekinula. Stoga se izraelski premijer Ehud Olmert obratio Bushu i zatražio od njega da američka vojska uništi postrojenje. Bush navodi da je dobio obavještajno izvješće o “sumnjivom, dobro skrivenom postrojenju u sirijskoj pustinji”, koje je podsjećalo na nuklearni reaktor u Yongbyonu u Sjevernoj Koreji. No, njegovi savjetnici za nacionalnu sigurnost rekli su kako bi napad zrakoplovima bez stvarnog opravdanja izazvao ozbiljne probleme. Odbačena je i mogućnost tajne operacije komandosa jer se smatralo da bi bilo gotovo nemoguće da uđu i izađu iz Sirije neprimijećeni. Nakon toga je Bush odlučio “dati košaricu” Olmertu te mu je predložio diplomatske akcije uz prijetnju silom. Olmert je bio jasan: “Tvoja me strategija jako nervira”, navodi Bush i dodaje kako nije dao izraelskom premijeru zeleno svjetlo da sam izvede napad. “Olmert me nije tražio dopuštenje.

Uništili reaktor

On je učinio ono što je smatrao nužnim da zaštiti Izrael”, stoji u knjizi. Izrael nije formalno preuzeo odgovornost za uništavanje reaktora koje je uslijedilo na jesen te godine. Jasno, pregovori sa Sirijom su zatim prekinuti.

Bush je također potvrdio da je bio zabrinut zbog iranskog nuklearnog programa te da je iste godine zatražio od Pentagona da izradi planove napada na Iran. Upravo su se ovih dana, tijekom posjeta izraelskog premijera Netanyahua SAD-u, opet pojavili pozivi da se iranski nuklearni program zaustavi vojnom silom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 16:12