‘Bio sam u Buči, tamo su manijaci uživali u ubijanju. Dvojica su silovali majku i kćer, znate li kako su ‘kažnjeni‘?‘

Bivši ruski vojnik koji je bio dio jedinice koja je okupirala ukrajinski grad Buču pobjegao je na zapad i za medije progovorio o zločinima koje su njegovi suborci počinili na teritoriju Ukrajine, ali i o stravičnim uvjetima kojima su bili izloženi ruski vojnici, lažima kojima su ih poslali u rat, te i apsolutnom nedostatku bilo kakvog treninga koji im je bio pružen prije ulaska u borbu.

Nikita Čibrin pobjegao je s istočnog bojišta u Rusiju u svibnju ove godine, zajedno s nekolicinom drugih vojnika koji su potkupili nadređenog časnika da ih pusti da pobjegnu s kamionom preko granice. U Rusiji je tražio liječničku pomoć zbog bolova u leđima, no odbili su ga poslati na rehabilitaciju dok ne potpiše da će se vratiti na bojište.

Pokušavao je raskinuti svoj vojni ugovor na temelju zdravstvenog stanja, no u rujnu, kada je započela djelomična mobilizacija u Rusiji, postalo mu je jasno da ga neće nikad moći raskinuti. "Prijatelji su mi rekli da se moram sakriti", kazao je za CNN. Otputovao je do Sankt Peterburga, sjeo na vlak za Bjelorusiju i tamo je našao posrednika koji mu je pomogao da pobjegne u Kazahstan.

Početak invazije

Čibrin je prešao ukrajinsku granicu s početkom invazije, u sklopu 64. samostalne gardijske brigade motorizirane pješadije, danas ozloglašene postrojbe koja se nalazi pod sankcijama zapadnih država zbog njezine uloge u zločinima počinjenim za vrijeme okupacije Buče.

Njegov je zapovjednik bio Azatbek Omurbekov, danas poznat kao "Koljač iz Buče". Za Moskvu, radi se o odlikovanom ratnom heroju. Čibrin je CNN-u ispričao kako nije vidio ništa od navodnog herojstva, no da je zato svjedočio brojnim zločinima.

Vidio je dvojicu vojnika kako bježe od svojih nadređenih nakon što su ih uhvatili kako siluju žene u Buči. "Silovali su majku i kćer", kazao je. Njihovi nadređeni su ih istukli i potom poslali kući. "Nisu bili poslani u zatvor. Samo otpušteni. Samo tako: ‘Idi!‘ Jednostavno su ih pustili iz rata, i to je to", kazao je Čibrin.

Kazao je i kako je njegova postrojba imala otvoreno dopuštenje za ubijanje civila, ako posumnjaju da netko otkriva njihovu poziciju neprijatelju. "Ako je netko imao telefon - smjeli smo ga ustrijeliti", kazao je. Tvrdi da osobno nije vidio ubojstva, niti je sudjelovao u njima, ali da ne sumnja da su neki od ljudi iz 64. brigade mogli ubiti civile.

"Ima manijaka koji uživaju u ubijanju. Takvi su manijaci završili tamo", rekao je. Ono što jest vidio bila je masovna pljačka. "Nisu to ni pokušavali sakriti. Mnogi iz moje postrojbe, kada smo na kraju ožujka otišli iz Lipokvke i Andrejevke, uzeli su aute, nakit, civilne aute i prodavali ih u Bjelorusiji. Mentalitet je takav da, ako si nešto ukrao, dobar si. Ako te nitko nije uhvatio, dobro! Ako vidiš nešto skupo i ukradeš i ne uhvate te, dobar si".

Ubojstva i silovanja

Zapovjednici postrojbe, kaže, bili su svjesni ubojstava i silovanja ali ih nije bilo briga. "Reagirali bi kao: ‘Štogod. Dogodilo se. Pa što?‘ Zapravo, nije ni bilo reakcije. Disciplina je završila u jarku, nema discipline", rekao je.

Čibrin je ispričao i kako ne sumnja da će Rusija izgubiti rat protiv Ukrajine, ali ne prije nego što će stradati još mnogi ljudi. "Rusije neće stati dok se ne prolije mnogo krvi, dok svi ne umru. Vojnici su im topovsko meso, ne poštuju ih", kazao je. Rekao je i kako su ruski vojnici opremljeni sovjetskim oružjem i opremom iz rata u Afganistanu u 80-im godinama prošlog stoljeća.

Obuka njegove postrojbe je izgledala tako da su im nadređeni dali oružje, metu i 5.000 metaka. "Samo pucajte i onda ste slobodni. Nitko nije radio ništa. Nije uopće bilo prave obuke. Radio sam s računalom, u uredu, radio sam s kosilicom...", kazao je Čibrin.

Većina vojnika bila je slabo obučena, i većina nije znala kamo idu prije nego što je invazija počela. "Bila je to velika laž. Idemo na vojne vježbe s bjeloruskom vojskom. I lagali su nam. Na dan 24. veljače su nam samo rekli da će svi ići u rat", kazao je, i dodao kako je prvo odbio ići.

"Rekao sam ‘zapovjedniče, j****e se, ja ne želim ići u rat‘", no zapovjednik mu je rekao da će i on i njegova obitelj imati problema ako ne pođe. "Onda me je napao i strpao u vozilo i zatvorio vrata. Nisam ih mogao otvoriti iznutra. I tako sam otišao u Ukrajinu".

Nakon povlačenja sa sjevera, završio je u bolnici zbog problema s leđima, no ubrzo su ga vratili na bojište, u harkivsku oblast, gdje je bio smješten u šumama pored Izjuma. U konačnici je pobjegao uz pomoć suboraca koji su potplatili nadređenog da ih pusti.