Srpski aktivistički pokret 'Otpor', koji je od 1998. godine pokrenuo masovni anti-miloševićevski pokret u Srbiji, primjer je kako se nenasilnim putem može utjecati na pozitivnu promjenu u društvu. Pokretač 'Otpora!' Srđa Popović s pet svojih kolega osnovao je 2004. nevladinu organizaciju Canvas (The Centre for Applied Non-violent Action and Strategies) koja je savjetovala i uvježbavala prodemokratske aktiviste u više od 50 zemalja svijeta, uključujući Indiju, Iran, Zimbabve, Burmu, Ukrajinu, Gruziju, Palestinu, Bjelorusiju, Tunis i Egipat.
Njihov priručnik koji u 50 ključnih točaka opisuje metode nenasilnog otpora preveden je na niz jezika i downloadan desetine tisuća puta, samo u Iranu 17 tisuća puta.
Nenasilni demokratski aktivizam u međuvremenu je postao i popularna akademska disciplina, pa "otporaši" o tome drže predavanja na prestižnim sveučilištima kao što su Harvard, New York, Columbia i UCL.
No, nedavna iskustva pokazuju kako postojanje prodemokatskog pokreta nije garancija uspješnih društvenih promjena. Egipat, u kojem su aktivisti Canvasa imali ulogu savjetnika pokretu mladih '6. travnja', primjer je da nakon demokratskog pokreta može ponovno uslijediti autoritaran režim, a Sirija je umjesto društvene reforme potonula u strahote krvavog građanskog rata.
U razgovoru za britanski Guardian povodom izlaska knjige 'Blueprint for Revolution' ('Nacrt za revoluciju'), Srđa Popović rekao je kako misli da su u slučaju Egipta prerano proglasili "kraj igre". "Protresli su drvo, riješili se Mubaraka, protulumarili i otišli kući. No, zemlja nije imala zrele institucije, predugo je bila država jednog čovjeka... I nisu uspjeli zadržati jedinstvo nakon toga. Da su, recimo, bili sposobni oformiti tranzicijsku vladu civilnog pokreta mladih, vojske, Muslimanskog bratstva... Međutim, moćnije i organiziranije grupe preuzele su stvar", rekao je Popović.
U slučaju Sirije, smatra Popović, oporba je mislila da je samo potrebno uzeti oružje i da će konjica dojuriti, kao što je to bio slučaj u Libiji. "Ali nije. I odabrali su krivu bitku. Tući se protiv Assada je kao tući se protiv Mikea Tysona, a Tysona ne želiš izazvati u boksačkom ringu. Njega želite izazvati u šahu."
No, smatra da se je i u slučaju Sirije moglo proći drugačije, da je oporba postigla jedinstvo Arapa, Kurda i kršćana, te uz pomoć međunarodnog potrošačkog bojkota i masovne nesuradnje s Assadom... "Umjesto toga, opustošili su skladišta oružja i započeli rat koji ne mogu dobiti", rekao je Popović.
Prvo iskustvo nenasillnog društvenog aktivizma Srđa Popović doživio je u rano proljeće 1992. godine, kada je kao brucoš u Beogradu vidio svoje rock-idole kako sviraju na kamionu koji je kružio ulicama, jer nisu dobili dozvolu vlasti za klasičan koncert. Radilo se o antiratnom projektu 'Rimtutituki' (anagram od 'Turim ti kitu'), rock-supergrupi koju su činili članovi bendova Ekatarina Velika, Električni orgazam i Partibrejkersi, koji su se otvoreno protivili ratu dok je Slobodan Milošević slao tenkove na Hrvatsku.
Kako se prisjetio u intervjuu za Guardian, idoli njegove mladosti tada su na tom kamionu izgledali više kao generali nego rokeri, koji su pjevali slogane poput "Manje pucaj, više tucaj". Rugali su se, bili su zajedljivi, ali su uspjeli i nasmijati. "I shvatio sam. Svi smo shvatili", rekao je Srđa Popović, koji je tu ideju otpora humorom i nenasilnim akcijama unio u 'Otpor!' Što je zabavnije, to će najvjerojatnije biti efikasnije, zaključio je. Kampanje otporaša nisu nikada tražile previše od svojih sudionika. Trebate ljudima pružiti priliku da učine nešto što ima smisla, njegova je ideja, ali je ključno da se mogu izvući bez neželjenih posljedica. Poput, primjerice, prosvjeda protiv Pinocheta u Čileu, gdje su ljudi vozili vrlo polako: nije nezakonito, mali je rizik, prilično je zabavno i policija ne može ništa.
No, 'Occupy' pokret Srđu Popovića nimalo nije fascinirao. "Previše su predvidljivi, i skloni konfrontaciji. Umjesto da su nepredvidljivi i da iskorištavaju politički prostor koji i je otvoren. U Hong Kongu okupirali su isti prostor svakog dana, a Kina je znala da sve što treba učiniti je čekati."
"Ono što želite u kampanji je niskorizična taktika disperzije. Occupy je visokorizična taktika koncentracije: dovede sve na jedno mjesto, borite se s policijom, i razljutite ljude - poput vlasnika lokala - koje morate pridobiti", zaključuje Popović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....