AKCENT

Apel čelnika Ujedinjenih naroda o klimi nužan je, ali uzaludan

Nije dvojbeno jesmo li klimu poremetili i nanijeli golemu štetu nego jesmo li dosegli točku bez povratka
 Heiko Junge/NTB/AFP
Objavljeno: 14. prosinac 2020. 20:00

Nesumnjivo nužan a vjerojatno uzaludan je apel glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Antónija Guterresa međunarodnoj zajednici da proglasi "izvanredno stanje" na bojišnici klimatskih promjena. Nije dvojbeno jesmo li klimu poremetili i nanijeli golemu štetu (i potjerali iz presušene Afrike migrante pod balkanski degenek), nego jesmo li dosegli točku bez povratka.

Guterres se oglasio na virtualnom sastanku na vrhu više od 70 svjetskih lidera o petogodišnjici potpisivanja Pariškog sporazuma. Tim sporazumom su se potpisnice obavezale zadržati prosječnu temperaturu najviše dva Celsiusova stupnja iznad prosječne temperature predindustrijskog doba, težeći spustiti je u dogledno doba na 1,5° viška.

Dosad je 38 potpisnica interno usvojilo "izvanredno stanje". Na sastanku se Papa u ime Vatikana obavezao da će njegova minidržava svesti emisije ugljičnog dioksida na ništicu do 2050. Što je lijepo ali od male koristi već i uz rimski gradski promet.

Xi Jinping je obećao da će Kina postići taj cilj 2060, Ursula von der Leyen se ponovo obavezala za EU, Narendra Modi je obećao da će Indija "nadmašiti očekivanja" o stoljetnici neovisnosti 2047 - ali čuli smo malo i ništa o tome što će se poboljšati do 2025, kada će sadašnji manje-više biti još na vlasti. Od velikih onečišćivača Erdoğanova Turska i Hamnejev Iran nisu ni potpisali Sporazum. Trump je povukao USA.

Kakva je u tome korist od Guterreseva dramatičnog apela? Pozicija glavnog tajnika Ujedinjenih naroda je donekle usporediva s pozicijom poglavara Katoličke crkve: obojica svaki tjedan, katkad i češće, upućuju apele. Ti apeli nemaju neki utjecaj na ljude koji odlučuju, jer te ljude vode njihovi kratkoročni i sebični interesi, ponekad profinjeno podlo, a katkad i bezočno do karikature, kako pokazuje primjer Trumpa, koji je i prošli mjesec, u paroksizmu hinjene ili izvorne paranoje, tvrdio da je "Pariški sporazum projektiran ne da spasi okoliš, nego da ubije američku privredu".

Glavni tajnik UN, a nerijetko i papa KC, gotovo da sami na sebe uzimaju breme "grešnog jarca", ne tako što bi priznali osobnu krivicu - koju ni nemaju - nego da u ime sviju svojih ljudi iznesu ocjene, osude ili apele koje bismo sami morali formulirati, izreći i - što je "najgore" - po njima i postupati. Ovako puštamo da to kaže netko od njih, u naše ime, omogućujući nam da suglasno klimnemo glavom, a da nam ne padne na um zimi smanjiti grijanje a ljeti hlađenje u stanu, pogoniti automobil optimalnom brzinom, tući se za ekološki i ekonomski snošljiv javni promet itd.

Takvi apeli nam dobro dođu kao analgetik naših savjesti. Jer svatko od nas u svome malome, kao i državnici ili kapitalisti koji odlučuju naveliko, dijetu počinjemo od sljedećeg ponedjeljka, jednako tako i odgovorno ponašanje, a onima drugima je ionako svoje rekao glavni tajnik, ili Papa, ili veliki imam, ili treći neki autoritet, lišavajući nas moralne obaveze da sami nešto poduzmemo.

A ako baš nešto i poduzmemo, hrvatski državnici će nam prigovoriti da smo "aktivisti", nešto što im ide na živce, jer oni su svoj moral (ali ne i prihod) delegirali u New York, Bruxelles, daleko od svog stola, svog vozila i svog restorana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 18:57