Anastasia iz Kijeva za Jutarnji: ‘Do prije sat vremena sam plakala. U klopci sam, nemam kuda ići‘

Anastasia Bratko osjeća se, kaže, kao u klopki, Kod kuće u predgrađu Kijeva sjedi u plavim tenisicama. Na fotelji je spakiran zeleni ruksak srednje veličine. Anastasia prati vijesti, ali neće zbog službenih objava odlučiti o trenutku kad će uzeti ruksak i otići iz majčine kuće u predgrađu Kijeva. Više se vodi zvukovima eksplozija i oblacima dima iznad grada. Zasad su još, čini joj se, dovoljno "daleko", u samom gradu, odakle je ona jučer pobjegla iz svoga stana i došla k majci, 30-ak kilometara dalje prema jugu.

Anastasia Bratko

Privatna Arhiva

I dobro da jest, Kijev je od danas prijepodne ratna fronta. Ruski vojnici u podne su razorili sjever grada, namjera je napraviti obruč oko Kijeva.

Od jučer je tu cijela obitelj, iz Kijeva je uz Anastasiu stigli i njezina sestra sa suprugom, tu joj živi i baka. Baš kako su se zadnji put okupili za Božić, kad bi prije povjerovali da im je šarene pakete pod jelkom ostavio Djed Mraz osobno, nego da će za mjesec dana biti u ratu.

- Evo, baš je sad preletio borbeni zrakoplov – kaže nam Anastasia, koja je pola godine provela na studijskoj razmjeni u Zagrebu, pa u Hrvatskoj ima sebi drage ljude.

Neće se praviti hrabra, niti negirati strah. Paniku, štoviše. Pojavljuje se u valovima.

- Noćas sam spavala od 3 do pet sati ujutro, jer su mi prijatelji iz vojne baze rekli kako očekuju napad na Kijev, što se i dogodilo. Jasno da me je strah. Do prije sat vremena sam plakala, sad sam u boljem stanju. Govorim si da moram sačuvati razum i ne prepustiti se panici. Nemamo kud ni otići, pitanje je trenutka kad će nestati benzina. Prijatelji sa zapada zemlje mi kažu da je u prometu ludnica i kolone su kilometarske – govori na sjajnom engleskom bez naglaska Anastasia.

Podne je i cijela obitelj je u dijelu kuće ispod razine zemlje. Samo je Anastasijina majka liječnica na poslu. Ne zna koliko je tu sigurnije, ali osjećaju se bolje.

- Civili ginu i stvari izmiču kontroli, tu u blizini je, desetak minuta od kuće, sklonište i spremni smo, bude li trebalo, otići tamo. Trenutno se vode borbe s druge strane grada, ne na ovoj "našoj", pa smo malo mirniji, ali znamo da je pitanje trenutka kad će doći u ovu zonu, gdje je nekoliko strateških objekata, vezanih uz električnu energiju. Jučer su probali napasti, ali su odbijeni, a jutros oko šest sam čula zvuk poput rakete. Očekujemo napad – kaže užurbano Anastasia.

Čini se da nervozu, koliko to može, smiruje razgovorom o ratnim događanjima. Javljaju joj se prijatelji iz Kijeva, noć su proveli u podrumima svojih zgrada, čule su se masivne eksplozije. Boje se izaći na ulicu jer borbe traju.

- Kažu da se borbeni avion srušio na civilnu zgradu i razorio ju – kaže. Anastasia ima 27 godina, radi u državnom ministarstvu, već dulje vrijeme zbog Covida rade uglavnom od kuće. Jučer im je šef komunikacija ministarstva poslao poruku da hitno napuste Kijev, imaju li gdje otići jer će situacija biti opasna.

Anastasia kaže da se pokušava uključiti u borbu, na način na koji ona može pomoći, a to je putem društvenih mreža. Na svom Facebook i Instagram profilu redovno objavljuje videa o zastrašujućoj ukrajinskoj stvarnosti.

- Cilj mi je po svijetu pronijeti vijest da ovdje nije riječ o jednom sukobu za neko određeno područje, kako se trudi prikazati ruska propaganda, nego da je cijela Ukrajina u ratu. Ljudi pate i umiru. Ne samo vojnici, nego i civili. Nitko ne zna koliko je mrtvih dosad. Jako sam ponosna na svoje sunarodnjake i njihovu solidarnost jednih prema drugima. kaže.

Na ponovljeno pitanje hoće li ona bježati, nekoliko sekundi pauze i uzdah.

- Opasnost je velika jer smo preblizu Kijevu. Ceste su zakrčene, vlakovi ili ne voze ili su prebukirani. Krenete li automobilom, postoji opasnost da budete blokirani u prometnoj gužvi, a nikad ne znate gdje će započeti novi napad. Bilo bi to previše opasno.

Taj osjećaj klopke joj je najgori.

- Iskreno, ne znam što činiti. Moram vjerovati u našu vojsku. Mi znamo što je istina, ovo je naša zemlja, naša država i borit ćemo se za nju. Želim vjerovati da će sve brzo proći jer se nije trebalo ni dogoditi. Moramo vjerovati da će brzo završiti i da će nam svijet pomoći, osobito sami Rusi. Svi Ruski koji toleriraju ovaj režim i sami su odgovorni za ovo što se trenutno događa u Ukrajini. Jer, za rat nema izgovora. Ne mogu ga naći – jaka je Anastasia u svojim stavovima.

I njezina obitelj ima rodbinu u Rusiji. U Moskvi joj je bratić. Ljuti ju jer se Rusi boje izaći na svoje ulice i pokazati da se ne slažu s režimom i da ne žele ratovati. Bombardiraju nas! To je ludost. Odgovornost je i na svima koji šute i puštaju da njihova vojska razara tuđu zemlju. Također, prijatelje iz drugih zemalja molim da dijele istinu.

Jučer je Anastasijina obitelj otišla u veliku kupovinu namirnica.

- Brzo je proljeće i uzgajat ćemo si hranu. Gladi se ne bojimo. Otkad je sve počelo, nemam apetita, ali znam da moram jesti i čuvati snagu. Također, rutina kuhanja dobar je način za imati osjećaj da vladaš situacijom.