Strah od probuđenih masa

Mnogima na Zapadu prve asocijacije na islamske zemlje odavna su rat, terorizam, diktature i nasilje. No i kad krenu nekakvi pokušaji promjena, u “dubljim” i “stručnijim“ analizama odmah se spomenu CIA, Mosad, da bi se vrlo brzo došlo do navodnih svjetskih urota po zapovjedima kojekakvih Bilderberga, masona ili židovskog lobija ili težnje za dominacijom izvorištima nafte.

U stvarnosti iza masovnih pokreta koji zahtijevaju promjene ne stoje nikakvi centri moći, nikakve urote, nikakve tajne službe. Arapski i muslimanski svijet sada iskazuje nepatvorene težnje za političkim promjenama i demokracijom .

Ovi pokreti primamljivog, ali zasad uglavnom neopravdanog naziva “revolucije” čine se posve spontanim, bez koordinacije iz nekih tajnih i nevidljivih centara moći. Iako bi se malo koji analitičar mogao pohvaliti da je predvidio točno vrijeme ili povode njihovog izbijanja, oni jesu dugo očekivani jer su logična posljedica desetljećâ političke i društvene učmalosti u tom dijelu svijeta, modela vladavine i ponašanja vlastodržaca.

Posve je pogrešno gledati na arapski svijet (i Iran, koji ovdje prilično prirodno politički pripada iako se radi o drugom narodu, jeziku i kulturi) očima zapadne demokracije. Prije svega zato što je sam islam više od samo vjere, on je i način života koji u mnogo čemu određuje smjernice društva i način vladavine. No, još više od prirode islama “kašnjenje” u uvođenju demokracije u Sjevernu Afriku, Bliski i Srednji istok, objašnjavaju povijesne i strategijske okolnosti.

San nove generacije

Dok je većina Evrope, Sjeverne i Južne Amerike stjecala neovisnost, stvarala nacije i nacionalne države i vrlo stupnjevito uvodila demokratske oblike smjenjive vlasti, Arapi i Iranci veći dio XX. stoljeća proveli su u oslobađanju od kolonijalne vlasti, stvaranju nacionalnih država i gospodarstava. Zablude naserovskog panarabizma i ratovi (s Izraelom i mnogobrojni međusobni) otežale su, odložile i usporile svaki vid demokratizacije. U gotovo svim naftom bogatim zemljama ogromno bogatstvo stečeno vrtoglavim rastom cijena poslije krize iz 1973. daleko je više upotrijebljeno za učvršćivanje vladavine autokrata nego za narodni boljitak; svijetli izuzetak u socijalnom ako ne i demokratskom smislu svodi se uglavnom samo na Ujedinjene Arapske Emirate.

Dok se na unutarnjem planu malo toga mijenjalo, Arapi su svjedočili ogromnim promjenama u svijetu.

Pad Berlinskog zida, i uvođenje predstavničke demokracije u nekadašnje diktature jedne partije, nije odmah izazvao nikakve reakcije, no zasigurno nije ostao nezamijećen. Usto, neke arapske zemlje uspjele su potpisati i uspješno provesti mirovne ugovore s Izraelom; u Iraku je Sadamova diktatura srušena zapadnom vojnom intervencijom, baš kao i suluda diktatura izopačenog tumačenja islama u Afganistanu, no svakom je očito da dobici od rušenja tih brutalnih režima izgledaju prihvatljivo tek u očima zapadnih spin-doktora, dok je domaće pučanstvo daleko manje oduševljeno i sretno.

Svaka od prethodnih generacija Arapa imala je neki svoj san. Neki su se ostvarili (dekolonizacija i neovisnost), neki brutalno razbili (željena pobjeda nad Izraelom). Posve prirodno, i sadašnje generacije Arapa žele imati svoje snove, no oni više nisu strategijski niti se ratovi nude kao sredstvo za njihovo rješavanje.

Najveća greška Zapada

Nove generacije Arapa - a Zapad, gdje stanovništvo rapidno stari, doista ne vidi i ne razumije kolika je populacijska eksplozija Arapa i Iranaca među kojima ima dosta zemalja gdje je polovica stanovnika mlađa od 20 godina - više se ne zanose velikim panarapskim ciljevima, a ni navodne težnje za širenjem islama nemaju pretjerano vatrenih pristaša. Mladi žele pristojan život, dobru vlast koja nije bahata, koja je smjenjiva, koja vodi računa o potrebama svoga naroda. I žele budućnost, posao, mogućnost da zarade i dostojno žive.

Upravo je u neprepoznavanju ili nerazumijevanju tih težnji najveća pogreška Zapada. Unatoč svim tlapnjama o demokraciji - Zapadu u političkom smislu odgovaraju jaki samodršci koji milijune mladih i nepredvidivih mogu držati pod kontrolom. I upravo je zato Zapad desetljećima bio suučesnik u lažiranju demokracije.

Dodatnu lošu uslugu ideji ikakve demokracije u islamskom svijetu učinili su ajatolah Homeini, Osama bin Laden i afganistanski talibani, stvarajući i pothranjujući strah od islamističkih ekscesa, terora i ubijanja nedužnih. Što iz straha, što iz konformizma, zapad je bio posve zadovoljan postojanjem i Mubaraka i saudijskih kraljeva, čak i Gadafija kada ga je konačno uspio privoliti da prestane poticati i sponzorirati terorizam.

Model kontrole štete

Svi su bili ušuškani u relativno uspješan model kontrole štete. Nad doista brutalnom i protivnom svim zakonima obračunu alžirskih vlasti s islamistima - koji su na izborima zadobili većinu - nitko na Zapadu nije se previše uzbuđivao “radi općeg dobra”; srednjevjekovne modele života u Saudijskoj Arabiji nitko, osim malobrojnih idealističkih ili naivnih udruga ili nevladinih organizacija, nije ozbiljno kritizirao jer tamo je na vlasti “saveznički i prijateljski režim”.

Početak 2011. jasno je pokazao da je u arapskom svijetu (a vjerojatno i šire u islamskom) ovo početak pada starog režima. Na neki način za Sjevernu Afriku, Bliski i Srednji istok ovo je 1789., 1848. i 1989. - u jednom: početak velikih i dubokih društvenih i političkih previranja poslije kojih ništa više neće biti isto.

Što je uzrokovalo i omogućilo “tako naglo” masovno buđenje masa?

Uzroci su duboki i dugotrajni, a povod je posve banalan: samospaljivanje jednog očajnika u Tunisu koje je dovelo do eksplozije nezadovoljstva koje se nevjerojatnom brzinom, efektom domina koje padaju, prenijelo na desetak drugih država. No, pravo je pitanje što je omogućilo ove i ovakve prosvjede u ovom trenutku?

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg