Steve Jobs: Čovjek koji je pobijedio smrt

Auto sam jedva izbjegao. Zapravo, on je mene. Jurio sam praznom ulicom na biciklu, fokusiran na redove kuća. Nisam skužio da sam prešao na krivu stranu ceste. Veliki crni džip, u srazu s kojim bi moj bicikl prošao krajnje neatraktivno, stizao je iz suprotnog smjera. Zujao sam i čitao brojeve na fasadama što ih u tom dijelu Kalifornije prekriva bujno zelenilo.

Vozač je bio dovoljno pribran da majmuna ne pogazi. Vozio je sporo, stao, mahnuo mi - gestikulacija je nepogrešivo kazivala, “imbecilu” - i nastavio dalje. Međutim, nedostatak sudara nije rješavao moj problem. Gdje je kuća? Radio sam već treći krug oko kvarta, na mobitelu provjeravao je li to ta adresa, a kuće nema. Nema kuće Stevea Jobsa.

Velezvijezdom danas možeš postati prtljajući čipovima, šarafima i žicama - ne trebaju ti polugole slike na kakvom tabloidnom portalu, ne moraš snimiti stotine albuma ili svakodnevno s TV ekrana zavoditi kućanice.

Povučeni ludonja

Ne treba ti, čak, ni električna gitara. Možeš biti povučeni ludonja u maminoj garaži! To je najveća Jobsova ostavština. Prodajući kompjutore - potencijalno najnekul djelatnost na svijetu - postao je megabrand. Koliko je prodao iPadova prošle godine? 15 milijuna!

A koliko je kopija svog najnovijeg albuma plasirao Eminem, najprodavaniji muzičar 2010. godine? Manje od tri i pol milijuna.

Zato je Steve velik. Od uređaja nekad rezerviranih za elitu, za korporacije i laboratorije, napravio je najmoćnije, najpopularnije tostere na svijetu - jer križarska mu je misija oduvijek bila da se od kompjutora napravi sprava za korištenje jednostavnija i po domaćinstvima raširenija od tostera, a očima pritom jebozovnija od Aston Martina - i u tome je uspio, a ako sad umre, po tome ćemo ga i pamtiti.

A koliko saznajem od izvora iz Silicijske doline, 55-godišnji Jobs ovaj put zaista umire. Već izuzetno mršavog i krhkog Jobsa posljednjih je tjedana pogodio novi gubitak kila, kaže jedan zaposlenik. Na posao je počeo dolaziti tek dva puta tjedno, prestao je jesti u kantini, zatvarao se u ured i tamo provodio vrijeme. Zaposlenicima je zatim poslao kratko pismo, najavio odlazak na neodređeno vrijeme.

U pismo se ušuljala i jedna, čudnovato emocionalna rečenica. “Apple toliko volim”, napisao je, “i nadam se da ću se vratiti”. Prijašnja pisma - a odlazio je na slične dopuste 2004., kad su mu otkrili karcinom gušterače, i 2009., kad zbog metastaza na jetri odlazi na tajno presađivanje - sadržavala su znatno pozitivnije misli i poneki samoironični geg. Ovotjedno ima prizvuk oproštajnog.

Članak u cijelosti pročitajte u nedjeljnom tiskanom izdanju Jutarnjeg lista