ZAGREB - Za sportaše, počelo je “onom” utakmicom Hajduka i Crvene zvezde 4. svibnja 1980., a završilo Jugoplastikinom trostrukom krunom europskog prvaka. Za odane glazbi počelo je prvim koncertima Fon Biskicha i Narodnog blaga u “fronti” Gripe, a okončalo se Huljićevim kamenom temeljcem narodnjačkoj pošasti. Pa ipak, kao da splitske osamdesete još nisu završile, i - iskreno - lijepo nam je zbog toga.
Ta se epoha u Splitu opet nosi. Pogledajmo samo ovaj vikend: u petak je koncert jednog od najvažnijih glazbenih imena iz tog razdoblja Simple Minds u Spaladium Areni, a u subotu aukcija fotografija Feđe Klarića “Splićanke 85” i okupljanje živopisne Facebook grupe “Lude osamdesete u Splitu”, čiji članovi su virtualno druženje odlučili zamijeniti onim nekadašnjim, uživo.
Ples uz Đavole
Inače, u osamdesetima je Split bio crna rupa u kojoj su se izlasci svodili na pokoji kafić i dva-tri disko kluba, makar u njima nije bilo turbofolka. Na Rivi se sjedilo na pitarima i zidiću uz more - sada nam se čini da smo to radili jer smo uživali, a zapravo se drugdje nije ni moglo. Svirke su se odrađivale po mjesnim zajednicama, uz Titove biste i proleterske parole, uz povremene svijetle iznimke Stopa, TOK-a i Čarlijevog kluba na Jadranovom bazenu gdje smo svake večeri plesali uz Đavole. Koncerata je - kao i danas - bilo na kapaljku, pa i danas svi pričaju o nastupu Dire Straitsa na Gripama, a za išta ozbiljnije je trebalo u Zagreb, Beograd ili Ljubljanu.
Na dnu Rive busevi su se okretali ispod divovskog Titovog portreta, i onda vozili uz danas pješačku Marmontovu, na Bačvicama je more bilo poput bare. Hajduk je doduše bio dobar, Jugoplastika je nakon ispadanja iz lige počela uspon prema vrhu.
I onda, uza sve to, još i bonovi za gorivo, par-nepar, nestašice banana, uložaka i kave, čak je jednom milicija prekinula Biškićev koncert jer je neki lokalni pjesnik, stanoviti Žorž, svoju poeziju sveo na nabrajanje čega u trgovinama sve nema nakon Titove smrti.
Brkati Sanader
Zbog svega su fotografije Feđe Klarića, recimo, i mogle nastati samo na tadašnjoj Rivi ili na kupanju, tamo je dolazio svatko tko je trebao doći, iako ni duhom ni godinama ne pripadao tome dobu, poput u to vrijeme budućeg premijera, brkatog Ive Sanadera. Moram priznati da je u jednom trenutku mogla malo dosaditi ta fascinacija dobom koje je - kako je nekidan lijepo napisao Renato Baretić - bilo lijepo samo zato što je nama onako mladima bilo lijepo. I ovo maloprije spomenuto - bonovi, par-nepar, ulošci, kava, Tito... - nekako je zbog te činjenice mladosti lakše padalo, a ionako smo smatrali da je to više problem naših roditelja, kao danas naša djeca s recesijom.
No, onda se sjetiš svega što je te osamdesete slijedilo, i u Splitu i drugdje, pa ti se čini kao da si živio u čistome, nepatvorenom raju. Vjerujte, iako realno živimo bolje, nikad nitko neće pjevati “jer devedesete su bile godine...”, a i nešto bolje dvijetisućite jedva da zaslužuju iole veću pažnju, pa je Oliverova “2002. godine u Splitu” ostala jednako realistična kao Zvjezdane staze. A osamdesete su u Splitu bile godine kad nam je bilo lijepo, i svatko od šestotinjak članova one grupe na Facebooku ima neku svoju, potpuno osobnu priču o njima.
Vlaji i šminkeri
Moja priča su izlasci ispred Bobisa, gdje su tada još bili ostali pitari i stupići iz vremena kad je Riva još bila prometnica pa se imalo gdje sjediti, piti kavu i, kao, ozbiljno razglabati o Siouxsie, Bowieju, Električnom orgazmu i Idolima...
Riva i mikrokozmos pred Bobisom bio nam je sve, kao generaciji prije nas Pjaca. Naravno, ne dao ti dragi Bog da te netko vidi s nekim od onih koji su se šetali tamo između palmi, ili sjedili na pitarima na dnu Marmontove, to su bili šminkeri, Vlaji..., a “ljubav” je bila obostrana.
Besmislice, jasno, zato i volim onu grupu na Facebooku (njome se barem dijelom ostvarilo ono Oliverovo “sve bit će na botune”, jer mi se pružila prilika da drage ljude nađem i tamo gdje sam ih u 80-ima izbjegavao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....