SAMO u NEDJELJNOM Oppenheim o PROPASTI INGRE: Životna ispovijest uzdrmanog direktora

Sjedio je u pletenoj stolici kafića Lisinski, što je u stvari, na ulici, na istom onom asfaltu koji pripada pješacima ali ga ovdje kafić koristi kao dio svog prostora, terase na kojoj sjede pušači. Bio je na neformalnom skupu s ljudima koje uopće nije poznavao. Slušao je ideju pokretanja ekonomskog foruma i raspravljao o tome kako bi on mogao koristiti u cijeloj priči. Telefon mu nije zvonio, nije niti jednom pogledao na sat. Došao je točno, upoznao se sa svima, pružio ruku pri pozdravljanju i ostao do kraja. Istodobno su ga proganjale sve redakcije tražeći od njega neku dodatnu, skrivenu informaciju, neku njegovu reakciju koja bi mogla pokazati je li spreman popustiti i koliko će milijuna kuna pritom izgubiti. Kada on gubi novac, onda je riječ o milijunima kuna. Toliko vrijedi njegov dan, ono što on pokrene kada uposli svoju kompaniju.

Igor Oppenheim bio je tada u još jednoj poslovnoj drami, ugovor sa Zagrebom o sportskoj dvorani Arena nije bio potpisan. Svjetsko prvenstvo u rukometu bilo je pred vratima, dvorana je bila gotova, ali papiri kojima bi se građevina konačno prenijela iz ruku Oppenheima u Bandićeve nisu bili potpisani. Jurilo se na Gornji grad, na konzultacije i dodatne dogovore s tadašnjim premijerom Sanaderom, ali to nije značilo da Oppenheim namjerava popustiti i samo tako pokloniti novac koji je dodatno investirao u projekt. Ne, nije namjeravao popustiti. No, postojao je i trenutak u kojem ništa nije mogao učiniti, niti je bio potreban u svom uredu, uz telefon kako bi eventualno reagirao na novu ponudu države i Zagreba. Otišao je na davno zakazani sastanak i razmatrao ideju održavanja foruma. Forum, nažalost, nikada nije održan, da jest možda bi netko rekao da Hrvatskoj slijedi otrežnjenje. Možda bi to bio i sam Oppenheim. No, to se nije dogodilo, iz raznih razloga.

Arena je na kraju bila dovršena, isto tako, iz raznih razloga u kojima je ugovor s naručiteljem posla samo jedan u nizu. Tu je i osobni osjećaj zadovoljstva pri svakoj pomisli na veliki koncert, sportsko događanje koje se mora održati u dvorani. Kod Oppenheima je prisutan i ponos pri svakom pogledu s Jaruna na Arenu, izmijenjenu, ali sada već prepoznatljivu vizuru tog prilaza Zagrebu.

Trumpovi dugovi

- Možda se nekima i sviđa - reći će s dozom skromnosti, ali neće smetnuti s uma kapacitet i funkcionalnost objekta, zadovoljstvo da je napravio nešto od čega Zagreb ima koristi i u kulturnom i sportskom smislu. To mu je, po svemu sudeći, motiv, onaj drajv radi kojega se pokreće, ulazi u nove projekte. Da, bavi se građevinom, no to je samo dio poslova, oni koji se najlakše vide a nalaze se u dijapazonu svega čime se Ingra bavi, kaže Oppenheim dok razgovaramo u njegovu uredu.

Na podu, neposredno ispred njegova stola nalaze se dvije pegle spojene na neki kvadratni stakleni stroj. - Kit za oživljavanje, smije se znatiželji i objašnjava kako su mu frendovi za 50. rođendan složili taj aparat koji radi i ima skalu zdravstvenog stanja, od mrtav do vrlo živahan. Sprava bi mirne savjesti mogla završiti u nekom muzeju suvremene umjetnosti, vjerojatno u grupi izložaka koji opisuju menadžerski život. Dionice njegove kompanije su upravo skočile, kompanija na burzi djeluje jako živo iako se istodobno nalazi u problemima. Kompaniji nedostaje love za pokriće vlastitih dugova, ali je, na sreću, sve što posjeduje još uvijek puno iznad onoga koliko iznose dugovi. Da, možda je kompanija na odlasku, ali Oppenheim ne pokazuje uzbuđenje ni zabrinutost zbog toga. Kada se Donald Trump, a i on stječe bogatstvo u gradnji, nađe u sličnoj situaciji, novi financijeri mu pomognu jer znaju da je u stanju stvarati pa tako i bogatstvo iz ničega. Uostalom, život je sazdan od faza pa se tako pojavljuju i faze teškog i siromašnog života, ali se sposobni uvijek izvuku. Oppenheimova Ingra je sada u frci, no matematičku formulu je obogatio projektima u inozemstvu koji bi mogli pomoći, ako ne i spasiti Ingru.

Nejasan rast

- Teško je racionalno objasniti skok vrijednosti dionica - kaže Oppenheim hladno, bez imalo oduševljenja što mu kompanija vrijedi dvostruko više. - Nije bilo nekog posebno velikog razloga, osim najava investicija što je pak diglo cijeli građevinski sektor pa su oni koji imaju interesa u spekulacijama uspjeli podići cijenu i utržiti neki novac - mišljenja je Oppenheim, iako ističe kako je trgovanje na burzi svedeno na svega nekoliko velikih igrača.

- Oni diktiraju cijenu, ali pravog tržišta kapitala u Hrvatskoj još, nažalost, nema - govori i dodaje kako se dogodilo da je u jednom danu na računu Ingre bilo puno novca a rezultat je igre, spekulacija na burzi. - U pravilu se ovakvi skokovi ne bi smjeli događati jer nije postojala nikakva vijest, nikakav razlog za takvu ekspanziju no kako je na tržištu svega nekoliko igrača, moguće je i da se dogodi veliki skok i veliki pad. Tu nema zakonitosti jer nam se događalo da kada smo imali najbolje rezultate, vrijednost dionice je pala za 20 posto, a opet, s lošim rezultatima smo rasli - govori sasvim mirno.

Oppenheim je dobro. Za Ingru kaže da je prošla i da prolazi sve faze i uvjete koji se pojavljuju na hrvatskom tržištu, osobito građevinskom svijetu. - Ingra je slijedila investicijski ciklus u 2007. i u 2008. i samim time je preselila svoje projekte iz inozemstva u Hrvatsku, a to ipak nije situacija u kojoj se nalazi puno hrvatskih kompanija. Tada su se gradile ceste, gradila se Arena, punih 500 dana, i samim time postali smo podložni svemu što se dogodilo na tržištu, krizi, odgođenim plaćanjima, neplaćanjima, opće nelikvidnosti, pojavio se cijeli ciklus različitih stečajeva, na što se nadovezala svjetska kriza, a to je dodatno pogađalo kompaniju i na tim tržištima. Sada se polako vraćamo na inozemna tržišta jer je na hrvatskom tržištu nestalo i investitora - priča Oppenheim, dodajući kako se situacija do te mjere promijenila da se nekada tražilo 10 posto equitya a danas se traži 50 posto. - Očekuje li se od kompanije da iskrca 50 milijuna eura kako bi ušla u projekt, u situaciji kada mnogi imaju problem kako skupiti novac za plaće, onda je jasno koliko je teško ući u veliki projekt - opisuje.

- Ingra se dobro, super drži s obzirom na ostatak sektora - zaključuje.

Brojke do kojih se u javnosti može doći govore kako je Ingra nedavno, u siječnju obavijestila Zagrebačku burzu da više ne može plaćati svoje dugove. U istoj se jednadžbi nalaze i brojke koje govore kako se više duguje Ingri no što Ingra duguje drugima, a tu su i 60 milijuna eura teški ugovori koje je Ingra potpisala prošle godine s raznim naručiteljima. To znači da su pred njom poslovi, time i izlazak iz neugodne situacije. Doda li se tome i dovršetak, finaliziranje ugovora za nove poslove vrijedne još 240 milijuna eura, koliko bi Ingra trebala zaraditi, teško je reći da je Ingra na umoru. Ali, da je u teškoj fazi, jest. Naravno, ništa se od toga ne može ni naslutiti u zgradi Ingre. Mir, tišina, niz zatvorenih vratiju iza kojih su ljudi zadubljeni u planove i nacrte. Na kraju hodnika na prvom katu je soba Igora Oppenheima. Malo suviše složena i pospremljena, s brojnim fasciklima na radnom stolu i ugašenim stereom. No, možda je riječ o ukusu, a možda je to samo slika za goste. Ako jest namještaljka, bilo bi super da otkačenje znači divljanje iz zvučnika.

Oppenheim ne voli govoriti o svojim brojkama. Zna da je pola svakog propitivanja o poslu zlurada zavist, ali će u razgovoru ipak reći kako Ingri danas koristi to što može na godišnjoj razini računati na 7,5 milijuna eura za Arenu, od čega dio ide banci, ali dio ostaje kompaniji. Nevoljko će pričati o tome kako izgleda utjerivanje novca, koliko je mučan proces u kojem se novac prebacuje iz državne riznice i kreće na put na kojem uvijek nešto zapne da bi tek na kraju stigao na račun Ingre.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg