KLER U HRVATSKOJ

Samo jedan svećenik i jedna časna sestra brinu se za 1000 hrvatskih katoličkih duša

 Miščević/CROPIX

Ponukan izjavom vlč. prof. dr. Adalberta Rebića koju smo objavili - stotine tisuća hrvatskih katoličkih svećenika komunisti su uhitili, mučili po zatvorima i ubijali - pisao mi je čitatelj iz Zagreba, moleći me da mu kažem koliko uopće ima katoličkih svećenika u Hrvatskoj.

Velečasni profesor je iznio zaista nevjerojatan zbir. Pogleda li se u Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji 1974., koji je tadašnja Biskupska konferencija Jugoslavije objavila sljedeće godine, lako je ustanoviti da je 1940. godine u etnički hrvatskim biskupijama bilo ukupno 2175 svećenika (1823 u Hrvatskoj uz Srijem, 24 u današnjoj Crnoj Gori, 151 u Bosni i Hercegovini, te 177 u Subotičkoj biskupiji od kojih su jamačno neki bili i Madžari). U etnički hrvatskim redovima i družbama bilo je 1268 redovnika. Sve da su svi ti redovnici bili i svećenici (a nisu), ukupan broj hrvatskih katoličkih svećenika rimskog i grčkog obreda mogao je iznositi najviše 4443. Ne valja se šaliti s tragedijom, pa je izlišno brojati koliko je puta svakoga od njih trebalo uhititi, mučiti i ubiti da bi broj iznosio “nekoliko stotina tisuća”. Toliko, naime, iznosi tek ukupan broj katoličkih svećenika u svemu svijetu: nešto više od 400.000 (od čega oko 5000 biskupa, 1:80).

Broj hrvatskih katoličkih dijecezanskih svećenika i redovnika poginulih (uglavnom ubijenih) između 1940. i 1949. dovoljno je strašan i bez napuhivanja i licitiranja: 335, dakle oko 7,5 posto. Točno, bilo je religijskih i socijalnih grupa koje su na istom području stradale u daleko gorem postotku, ali to nije ni utjeha ni opravdanje. Svaka žrtva je strašna.

Doći do statističkih podataka o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ili “u Hrvata”) za razdoblje od 1940. do 1974. uopće nije teško. Dovoljno je otvoriti spomenuti Šematizam.

Zašto Hrvatska biskupska konferencija nije kadra danas ustrojiti takav shematizam, eventualno ga staviti na Internet pa ga ažurirati iz godine u godinu - pitanje je na koje je teško dobiti odgovor.

Nerad HBK

Posljednji statistički podatak iz Crkvenoga statističkog ureda Hrvatske biskupske konferencije IKA je objavila 2001., a odnosio se na prethodnu godinu. Crkveni statistički ured postoji i danas, ali nema stalnog uposlenika - rekli su nam u HBK. Ne samo na Internetu, nego ni u samoj Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, nema na dohvatu čak ni onih statističkih podataka koje su (arhi)dijeceze dužne svake godine dostaviti Svetoj Stolici i koje se onda nalaze u Papinskom godišnjaku (Annuario pontificio).

U Hrvatskoj preostaje - bilo čitatelju, bilo novinaru, bilo svećeniku - samo listanje Papinskog godišnjaka i ekstrapoliranje podataka, biskupiju po biskupiju, odnosno nadbiskupiju, da bi se dobila cjelovita slika o osnovnim podacima Katoličke crkve u Hrvatskoj: koliko je vjernika (pri čemu su biskupijske statističke metode prilično dvojbene, jer u vjernike ubrajaju sve koji su kršteni, bez obzira na to jesu li vjeru napustili na ovaj ili onaj način), koliko je župa, svećenika, redovnika i sve tako dalje.

Lako bi se moglo dogoditi da su onda ovi podaci, koje sam izvukao za radoznala čitatelja, a onda ih ponudio i redakciji, zapravo prvi put u mnogo godina sabrani na jednom mjestu, u jednoj tablici, da bi bili pregledni onome koga to eventualno zanima.

Naravno, to ne znači da nitko u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj ne zna statističke podatke o njoj. Još dok sam pisao o njoj kao novinar (dobio sam “resor” boraca i vjerskih zajednica po kazni 1983. i učio o njemu radeći, ostavio sam ga 1989.) na pastoralnim tjednima su iznošeni veoma zanimljivi podaci o trendovima u Katoličkoj crkvi. Moj je dojam da je ta Crkva tada, prije hrvatsko-srpskog rata, bila otvorenija prema javnim obavijesnim sredstvima i spremnija iznijeti podatke i izvan svojih usko postavljenih interesnih skupina, nego što je to sada - ali i da su se tada novinari zanimali više trendovima nego tračevima, kojima svaka zatvorena zajednica nužno obiluje, jer su oni ispušni ventil napetosti stvorenih u uskoj grupi i pomoćno sredstvo za postizanje vertikalne mobilnosti unutar grupe (pa novinari moraju uvijek paziti kada im se pojavi “zviždač” iz takve skupine - poput obavještajne zajednice, policije, episkopata, profesorskog gremija ili sl. - i procijeniti da taj nekome ne “sapuna dasku”, odnosno za nekoga “oštri sjekiru”, kako se to kaže u anglosaksonskome novinarskome i obavještajnom slengu).

Problem je što su ti podaci zatvoreni u preuskom krugu i tako izuzeti od vrednovanja i korištenja.

I Tito je bio katolik

Ako je vjerovati (arhi)dijecezanskim statistikama dostavljenima u Vatikan, Katolička crkva u Hrvatskoj je lani brojala 3.986.563 vjernika.

Taj broj valja, rekosmo, uzeti cum grano salis. Jedna nedavna anketa na webu (dakle i te kako dvojbena u pogledu uzorka, ali indikativna po omjerima) pokazala je da je 38 posto sudionika smatralo da ni Bog ni Vrag ne postoje, da su ih izmislili ljudi. Tko tako smatra - očito nije vjernik, ali to ne znači da se možda ne smatra pripadnikom bilo Katoličke crkve bilo neke ine vjerske zajednice, da ne sudjeluje makar u onim najtradicionalnijim manifestacijama (poput slavljenja Božića), te da se na popisu stanovnika ne izjašnjava kao katolik ili musliman ili sl. (nije za vraga Benedetto Croce, autor čija je sva djela Sveti Uficij stavio na Indeks zabranjenih knjiga, napisao “Zašto se ne možemo ne zvati kršćanima”). Osim toga, nije li u prošlom stoljeću glavnina hrvatskih komunista, onih po uvjerenju, bila naglašeno katoličke etičke provenijencije, eventualno radikalizirane u oporbi spram licemjerne katoličke prakse (tako se i Tito jednom javno deklarirao “Hrvatom i katolikom”)?

Ali i kad bi se i odbili katolici koji su ekskomunicirani latae sententiae odlukom Svetog Uficija 1952. (jer su glasali za komunističke ili socijalističke stranke), koji su eklatantno istupili iz Crkve (ali ona to odbija primiti znanju), pa čak i prethodno objašnjeni intimni nevjernici u krilu katolištva - još uvijek bi u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj ostao pretežan dio stanovništva, koji daje ton hrvatskoj političkoj naciji (i koji je, primjerice, predsjednikom birao Tuđmana, pa Mesića, pa Josipovića, te doveo na vlast Račana, pa Sanadera).

Kog vraga im ne ponuditi podatke, počev od statističkih? Jer se neće, jer se ne zna, jer se ne može? Ne želimo pitati drukčije: iz straha ili iz oholosti? - jer nije tu kvaka, premda bi se na prvi pogled činilo da jest.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 16:50