Crno-bijeli svijet bila je najiščekivanija domaća serija posljednjih godina, a može se reći da je nakon emitiranja dvije trećine epizoda postala i socijalni fenomen.
Jedan od najzaslužnijih - a prema mišljenju nekih, i krivih - za njezin nastanak je producent Ivan Maloča (52) koji trenutačno radi na doktoratu, dosad se specijalizirao za audiovizualne djelatnosti i menadžment, a iza sebe već ima respektabilnu filmsku karijeru. Direktor je zagrebačkog Interfilma, uz članstvo u svim relevantnim strukovnim udruženjima osnivač je Hrvatske udruge producenata i član Europske filmske akademije, među redovitim je kreatorima zakona i pravilnika o audiovizualnim djelatnostima, a gledateljima je najbliži po zvučnim naslovima 30-ak nagrađivanih igranih filmova, među kojima su “Maršal”, “Crvena prašina”, “Svjedoci”, “Tu”, “Snivaj, zlato moje”, “Dva igrača s klupe”, “Duh u močvari”, “Pjevajte nešto ljubavno”, “Iza stakla”, “Sedamdeset i dva dana”, “Sonja i bik”, “Svećenikova djeca”... Uz to, producirao je više od sto glazbenih spotova, brojne dokumentarce i serije te prvi hrvatski sitcom “Bitange i princeze”.
Drži predavanja studentima filma po Hrvatskoj, a zanimljiv je detalj da voli cameo pojavljivanja poput Hitchcocka u njegovim uratcima (pa ćemo ga i u aktualnoj seriji vidjeti u maloj ulozi carinika). Iz radoznalosti se, kaže, prije dvije godine kandidirao za zagrebačkog dogradonačelnika. I da skratimo nagađanja: jedan od glavnih mlađih glumaca u “Crno-bijelom svijetu”, Karlo Maloča, nije mu u rodu, ali jest Filip Maloča, njegov sin, student treće godine režije koji iza sebe ima već pet igranih filmova i njegovo se ime također pojavljuje među suradnicima na odjavnoj špici.
Kao producent najiščekivanije domaće serije posljednjih godina, osjeća li pritisak?
- Trenutačno ne, ali bilo ga je, posebno u vrijeme snimanja zbog dosta problema ili, ako želite, izazova koje je trebalo kontinuirano rješavati kako produkcija i snimanje ne bi stali.Trebalo je uskladiti i isplanirati rad ekipe, termine glumaca, lokacije snimanja, scenografiju, kostime, masku, vozila, adaptacije. Poseban izazov bilo je rješavanje povijesnih fakata jer smo znali da će se, kad serija bude emitirana, puno gledatelja hvatati za povijesne činjenice, premda je ovo dramska serija, a ne dokumentarna smještena u 1980. godinu - naglašava. Na odjavnoj špici potpisan je i kao savjetnik na konceptu serije.
Otežavajući elementi
- Ideju za dramsku seriju koja se zbiva u bližoj hrvatskoj povijesti imao sam još prije 2010. godine. Goranu Kulenoviću predložio sam da razmisli o toj ideji i on je nedugo zatim napravio koncept serije ‘Crno-bijeli svijet’ - prisjeća se serije u nastajanju čijim je kritikama, tvrdi, zadovoljan.
- Kritike za seriju su uglavnom pozitivne. Kada smo radili prvu sezonu ‘Bitangi i princeza’, bile su mnogo lošije, a sitcom je doživio pet sezona i bio hvaljen. Treba naglasiti da većina kritičara, kao i gledatelja, izvrsno poznaje vrijeme 80-ih, zbog čega je naš posao da vjerno dočaramo duh tog razdoblja bio teži. Mora se znati da nismo smjeli upotrebljavati originalne proizvode iz 80-ih kako ne bi bilo prikrivenog oglašavanja pa su gotovo svi za seriju dizajnirani i napravljeni (mlijeko, cigarete, novac), nismo smjeli ni previše psovati kako bi seriju mogli gledati i mlađi, ukratko, bilo je dosta ograničavajućih elemenata. Neusporedivo lakše je raditi povijesnu seriju iz daleke prošlosti kada o tom razdoblju nitko ništa ne zna.
- Konzultirali smo se s raznim osobama i institucijama, od Saobraćajnog fakulteta u Beogradu u vezi s ćiriličnim natpisima i putokazima, do ljudi iz Hrvatske narodne banke oko novčanica, dinara i para. Osobno mi je najviše pomogao Mladen Mitak oko Lapa i Kulušića, a u posljednji tren spasio me i Ivan Tanta koji mi je rekao i nacrtao kako izgledaju činovi u vojsci.
No, iz redova dežurnih kritičara dalo se čuti da zato što nije iz Zagreba, ne zna kako je izgledao grad 80-ih.
- Ne znam kako se računa jesi li iz Zagreba. Prohodao sam u Zagrebu, završio osnovnu i srednju školu i išao na fakultet, njih četiri, između ostalih i na Arhitekturu, pa mislim da jako dobro poznajem Zagreb 80-ih. Odrastao sam u Dubravi kao i Prljavo kazalište i igrao se u istom parku gdje i Davorin Bogović. Ali, točno je da moje podrijetlo nije zagrebačko, moji su iz Kijeva - odgovara.
S bivšim novinarima iz nekad kultnog Poleta nije mnogo razgovarao pa ne zna jesu li se prepoznali u seriji, kaže.
Kako su uspjeli privoljeti jednu od seks-ikona bivše države, Anicu Dobru, da glumi, budući da ne preuzima mnogo uloga i ne pojavljuje se često u medijima?
- Anici sam podrobno objasnio kakav je projekt i kakva je njezina uloga i, nakon što je prespavala, prihvatila je ponudu. Informirala se kakva smo producentska kuća i autorska ekipa, dobili smo preporuke i dogovor je brzo zaključen. Privatno je vrlo profesionalna i zabavna, a godine koje ima nitko joj ne bi dao. S njom je najveći problem to što je rasprodana pa je teško napraviti plan za snimanje - otkriva.
Može li, sada kad je posao gotov, reći da je serija bila produkcijski zahtjevna?
Filmska tehnika
- Serija je bila zahtjevna u svakom pogledu. Dovoljno je reći da se priprema od 2011., mislim na istraživanje i scenarij, a snimanje smo počeli lani krajem veljače i s manjim prekidima završili krajem srpnja. Uglavnom smo snimali s dvije kamere, a ponekad i s dvije ekipe, odnosno četiri kamere. Sve je rađeno filmskom tehnikom, a ta će kvaliteta doći do izražaja kada emitiranje TV signala bude u HD (visokoj) rezoluciji. Većina je scena snimana na autentičnim lokacijama od Zvečke i Lapa, do Studentskog lista i sve smo lokacije pokušali rekonstruirati u 80-e. Najveći problem bili su nam grafiti po starim zgradama koji se ne smiju uklanjati. Za to je potrebno izraditi elaborat koji treba potvrditi Zavod za zaštitu kulture, a nakon toga ovlaštena tvrtka smije skinuti grafit. Žao mi je što Saloon nismo mogli rekonstruirati pa smo snimali samo na ulazu jer nismo nigdje mogli naći fotografije foajea - potužio se pa nakratko prisjetio atmosfere na setu.
- Unatoč napornom snimanju, atmosfera na setu bila je sjajna i svi su vjerovali u projekt. Sada kad je sve dobro završilo, mogu reći da mi je najduhovitije bilo kada su nas zamalo Partizanovi navijači potjerali sa svog stadiona jer su statisti mahali zastavama Crvene zvezde. To su scene iz pete epizode. Kasnije su zbog toga tražili ostavke Uprave Partizana i nazivali ih pogrdnim imenima.
S početkom prikazivanja u medijima se čulo kako se autori serije zgražaju što se serija prikazuje dan za danom, no kaže da sad to više ne zamjera ravnatelju programa HRT-a Saši Runjiću.
- Prema svim pokazateljima, Saša Runjić je bio u pravu i ne zamjeram mu ništa, nadam se da ni on ne zamjera meni - pomirljivo kaže.
Je li se navodni budžet od 12 milijuna kuna za 12 epizoda isplatio, odnosno koja je očekivana zarada?
- O budžetu serije ne bih, ali mogu ovo spomenuti. Prema podacima Europskog audiovizualnog opservatorija, igrani film koji traje kao dvije epizode košta nešto više od milijun eura, dok prosječni europski film košta više od tri milijuna eura, a prema pričama je epizoda ‘Gruntovčana’ koštala milijun maraka. Gledanost je vrlo dobra i mi smo zadovoljni, premda točne podatke mogu dati samo kabelske televizije, ovo ostalo je procjena. Očekivana zarada je nula kuna. Mi smo napravili seriju i kompletna prava prodali, odnosno prenijeli HRT-u, vremenski i teritorijalno neograničeno. Pojednostavljeno, mi više nismo vlasnici serije pa tu nemamo s čim računati. HRT dalje raspolaže serijom. Još dok smo snimali, vladao je interes za seriju i prema našim saznanjima, ‘Crno-bijeli svijet’ može se trenutačno prodati na nekoliko tržišta.