Ima nešto u tim okruglim godinama, posebno onima s puno nula, tisućicama. Ljudi ih naprosto vole, ali kako se, u skladu s našim psihološkim doživljajem vremena, čini da one zatvaraju neki krug, tako te brojke djeluju i mistično pa pobuđuju i strahove. Tako su 1000. godine, u onom malom dijelu svijeta koji je tada godine tako brojao, pojavile katastrofične teze, ljudi su strahovali da će se tisuću godina nakon Kristova rođenja (tada još nisu znali da se Isus nije rodio nulte godine) zatvoriti krug postojanja i da će nastupiti armagedon, smak svijeta. Jasno, ni tada nije nedostajalo onih “dragih” propovjednika i indoktrinatora koji se svako malo nađu pametovati kako je svijet ogrezao u opačinu i zlo te da takav više ne može postojati. No, u jednom su ipak bili u pravu. Dosta brzo nakon pune tisućice svijet, ovaj na europskom kontinentu, tada poznati, zaista se iz temelja izmijenio. Naime, 54 godine nakon “punoga kruga” došlo je do raskola tada jedinstvene Kršćanske crkve na onu na istočnu, koja se nastavila zvati ispravnom, pravoslavnom ili ortodoksnom i zapadnu, opću, katoličku. Dakle, zaista se svijet, kakav su ljudi poznavali u prvom tisućljeću, stubokom promijenio.
Nekako slično bilo je i kad se na kalendaru približavala druga tisućica. Ni ovaj put nije nedostajalo katastrofičara koji su bili uvjereni da će se cijeli ovaj iskvareni svijet srušiti, ali je postojala i jedna stvarna, ozbiljna pogibelj: millennium bug je, naime, prijetio da sruši sve računalne sustave, što bi zaista predstavljalo jednu lijepu vrst armagedona. No, i to su ljudi uspjeli rješiti pa su računala radila i prvu sekundu nakon ponoći. Ali, ponovila se na svoj način i priča prve tisućljetke, naime, nakon izuzetno burne milenijske proslave, opet je došlo do stvarne promjene svijeta kakav smo poznavali u 80-im i 90-im godina prošlog stoljeća.
Nezapažena promjena
Budući da smo, pak, svi još bili pod dojmom revolucije koja se dogodila 1989. godine padom Berinskog zida, ovu promjenu nekako nismo pravodobno zapazili na radaru, nego smo je počeli ozbiljnije zamjećivati tek s određenim vremenskim odmakom. Te 2000. godine, naime, na vlast u Rusiji dolazi Vladimir Putin, da s nje ne siđe do danas, a ne zna se kad će. Dvije godine kasnije u Turskoj na vlast dolazi Recep Tayyip Erdogan da ne siđe do danas, a ne zna se kad će. U Kini se bliži kraju drugi mandat prvog “izabranog” predsjednika Jiang Zemina, u Indiji će Sonia Gandhi ubrzo dobiti izbore, a u Južnoafričkoj Republici je Nelson Mandela već sišao s vlasti. I konačno, 2002. godine u Brazilu, domaćinu ovog Svjetskog nogometnog prvenstva na vlast dolazi Luiz Inácio Lula da Silva, bivši metalski radnik.
Preokrenuti svijet
Upravo će navedene zemlje u sljedećih deset godina preokrenuti svijet naopačke, Kina će postati druga ekonomska i vojna sila, Rusija će se vratiti blizu statusu koji je imao SSSR, Indija će početi ubrzani gospodarski rast, a JAR će biti pokretač oporavka subsaharske Afrike (iako od ove godine više nije prvo afričko gospodarstvo po veličini, pretekla ga je Nigerija, ali ona ima naftu, i to mnogo). Neće zaostajati ni Turska, a Brazil će postati prava zvijezda Latinske Amerike i svjetskoga gospodarstva. I sve to u samo 12 godina.
Tako će se naš svijet, na koji smo navikli 90-ih godina, unipolarni, s jednom svjetskom velesilom, ekonomskom, vojnom i političkom, prerasti u multipolarni, s više sila koje brzo rastu i postaju sve moćnije. Stoga su novi igrači odlučili svijetu i pokazati tu svoju moć, potvrditi se kao snažne, velike, dobro organizirane države. To se, pak, danas najbolje može potvrditi organiziranjem velikih sportskih natjecanja - jer njih svi gledaju - pa je tako Kina 2008. godine bila domaćinom Olimpijskih igara, Rusija ove godine bila Zimskih igara, JAR je prije četiri godine ugostio Svjetsko nogometno prvenstvo. Brazil je, pak, otišao i korak dalje, u roku od dvije godine bit će domaćinom prvo Mundiala, a onda 2016. u Rio de Janeiru i Olimpijskih igara.
No, ti su veliki događaji s jedne strane stvarno potvrdili da su zemlje BRICS-a (Brazil, Rusija, Kina, Indija, JAR) bogate i moćne, ali su s druge strane pokazale i niz ozbiljnih problema s kojima se suočavaju, a pokušale su ih mirno zgurati pod tepih. Tako je iza kineskih OI ostao gorak okus teškog narušavanja ljudskih prava u pripremi objekata, npr., ruski je Soči pokazao da je ondje na vlasti jedna rigidna politička struja koja će svoje stvarne interese pokazati ove godine u Ukrajini, u JAR je i dalje bio vidljiv jaz u društvu, kao i teški zdravstveni problemi (HIV), a Brazil je po nosu dobio i prije samog početka loptačkog prvenstva. Naime, u brojnim su gradovima na noge skočili “obični” ljudi koji su se počeli otvoreno pitati je li zaista trebalo toliki novac potrošiti na nogometne stadione dok je stanje zdravstvenog sustava očajno, profesori su jadno plaćeni pa i obrazovni sustav loše funkcionira.
Premalen kontinent
I tako je već i prije samo svečanog otvorenja i nogometnog spektakla Hrvatske i domaćina na cijeli događaj pala ozbiljna sjena. I potvrdilo se isto kao i u slučaju ostalih zemalja BRICS-a, kako jesu bogate, da se brzo razvijaju, ali kako uza sve to ide i niz ozbiljnih, dubokih problema na koje, kako se čini, nemaju pravih odgovora (a neke ih se zapravo i ne trude naći).
Brazil je zemlja koju Zapadni svijet poznaje od 16. stoljeća, kad su Španjolci i Portugalci, tadašnje vodeće svjetske sile, odlučili da im je kontinent premalen, kako je i Sredozemlje preusko i da je potrebno pronaći nove teritorije.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....