PROFESOR KROATISTIKE 'Nema nikakvog razloga da Hrvati zaziru od ćirilice'

Redoviti profesor na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, dr. Mateo Žagar, prije nekoliko je godina izazvao pozornost šire javnosti kad je pod okriljem Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organizirao skup Hrvatska ćirilična baština. Podsjećanje znanosti da je ćirilica i hrvatsko, a ne samo srpsko pismo, a vrijedi i vice versa, podjednako se nije svidjelo dijelu hrvatskog kao ni srpskog korpusa. Ratnim traumama razdvojeni, politikom izmanipulirani, mnogi nerado slušaju o zajedničkim nazivnicima, jezičnim i kulturološkim.

Ističete da je ćirilica, nakon glagoljice i latinice, bila treće hrvatsko pismo. Otkad datira ćirilica na hrvatskim prostorima i na kojima točno?

- Ćirilicom su naši preci pisali barem od XI. st., i to na vrlo široku prostoru. Najzapadniji primjeri su u tzv. Supetarskom ulomku (XII. st.), iz Svetog Petra u Šumi, u Istri, nekoliko ćiriličkih slova zabilježeno je i na Baščanskoj ploči (s prijelaza XI. u XII. st.), oko Knina i Skradina također imamo ranosrednjovjekovne epigrafe s kombinacijom glagoljskih i ćiriličkih slova. Naši su glagoljaši poznavali ćirilicu, i gdje se god pisalo glagoljicom, uvrštavala su se katkad i slova ili cijeli pasusi iz bratskog ćiriličkog pisma s kojim glagoljica ionako od samog početka dijeli niz zajedničkih slova, a i grčku pravopisnu osnovicu. S južnoslavenskog istoka, sve od Makedonije, do krajnjih hrvatskih zapadnih krajeva dospijevale su staroslavenske knjige pisane tim slavenskim pismima, tamo su se i čitale i dalje prepisivale. U vrijeme bizantskog cara Emanuela Komnena koji je vladao u XII. st. sve do rijeke Vrbas i južnije, rijeke Krke, granica se širenja tih impulsa učvrstila na toj liniji. U XV. stoljeću to je poprilično čvrsta međa, s lijeve strane za hrvatski jezik dominira glagoljičko pismo, a s desne strane ćiriličko. Istočno, dakle, od Krke, u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, dubrovačkom kraju, ćirilica je bila vrlo proširena, nipošto tek rezerva. Na sjever ćirilicom smo pisali i u Slavoniji, kamo su impulsi stizali iz Bosne, a i korespondencija vlastele iz središnje Hrvatske (npr. kancelarija Zrinskih) s bosanskim krajišnicima odvijala se na tom pismu. Sve do 19. st. u golemom broju župa u Dalmaciji crkvene knjige i dopisivanje provodi se ćirilicom, njome pišu i dalmatinski fratri, baš kao i bosanski. U Dubrovniku je latiničko pisanje za hrvatski jezik nadvladalo ćiriličko tek u 16. st. Iako se glagoljica danas smatra svojevrsnim kulturološkim brandom, slobodno možemo reći da se ćirilica nije koristila u bitno manjoj mjeri, niti je za hrvatski identitet manje važna.

Odakle sve ide hrvatski zazor od ćirilice? Je li u tom strahu od zrcaljenja sebe u drugome i neki zazor od razvodnjavanja, potiranja hrvatske filologije, time ujedno i hrvatske nacije?

- Vjerojatno bi to mogli bolje objasniti psiholozi koji se bave stanjima kolektivnoga duha. S jedne strane, hrvatska nas ćirilica potiče na preispitivanje vlastite “hrvatskosti” ili “zapadne, katoličke orijentiranosti”, a s druge srpska ćirilica podsjeća na nepreboljene rane iz prošlog i prijašnjih ratova, na velikosrpsku politiku koja se dugo očitovala, nerijetko i tolerirala. Ako bismo razgovarali o aktualnostima u Vukovaru, nikako ne treba smetnuti s uma da se srpskom ćirilicom obilježavao zaposjednuti prostor i zaposjednuta imovina, ona je dakle bila zloupotrijebljena - kao znak (simbol) srpske dominacije. I to se vrlo suptilno mora uzimati u obzir pri svakom političkom baratanju ovim problemom. Nipošto se ne treba zaboraviti ni to da je i latinica srpsko pismo. Ne znam kako je to tamošnjim zakonima u Srbiji uređeno, ali to je stvarnost. Rijetko bi se koji Srbin odrekao latinice, kao i srpskoga pisma. Zašto ta latinica ne bi mogla poslužiti i kao srpsko pismo u Vukovaru?

Stoga svake revanšističke usporedbe s mogućnostima zabrane latinice u Srbiji, ili čak one u Jasenovcu nakon kraja II. svjetskog rata, ispadaju krajnje neprimjerenima. Nažalost, lako je steći dojam da političarima nije u interesu smirivanje nacionalnih tenzija, pa smo još vrlo daleko od toga da se svi Srbi osjećaju u Hrvatskoj kao “politički Hrvati”. To jest u svakom slučaju idealna projekcija svakog civilnog društva, od koje se ipak mnogi i utjecajni jako trude da budemo što dalje. Zazor od ćirilice jest psihološki lako objašnjiv, ali ono što je puno strašnije jest da njega uporno i sve snažnije pothranjuje - velikosrpska politika iz Beograda, ali i naši političari kojima je upravo ta napetost važna platforma za stjecanje političkih bodova, koji im opet omogućuju u siromašnoj zemlji - u materijalnom smislu vrlo pristojne egzistencije.

Jesu li hrvatski i srpski jedan jezik ili su to dva različita jezika?

- Iako je na to pitanje odgovor vrlo jednostavan, mnogi ga neprestano zamućuju i u toj pomutnji inzistiraju i još je radikaliziraju. Hrvatski jezik jest zaseban jezik, sa svojim vlastitim povijesnim i kulturnim identitetom, uspostavljen, građen i dograđivan temeljitim kulturnim promišljanjem i kreativnim naslojavanjem kroz niz stoljeća, tako je i normiran, tako i bogaćen, tako i prihvaćen, i korišten dakako. Hrvatski je jezik, dakle, najbogatija naša kulturna institucija. Kao što imamo hrvatsku književnost, hrvatsku dramu, hrvatski film, hrvatsko slikarstvo, tako - pa i još više od toga - imamo hrvatski jezik, vlastiti aparat najnijansiranije kulturne komunikacije, dakle standardni jezik. Taj jezik svoj gramatički kostur u najvećoj mjeri dijeli - i to po svojoj novoštokavskoj jekavskoj osnovici - s bosanskim, crnogorskim i srpskim jezikom. Kada se registar jezične uporabe snizi ispod zahtjevnih komunikacijskih visina medija, književnosti, kazališta, po mom dubokom uvjerenju govorimo svi istim jezikom. Nitko me ne može uvjeriti da moj prijatelj Sarajlija i ja uz kavu razgovaramo različitim jezicima. Isti fonološki sustav, gotovo identičan akcenatski, deklinacije, konjugacije, tvorba riječi, a sve je to zapravo jezična mašinerija, oni su gotovo identični.

Koliko je stara tradicija dvodijelnog imena hrvatsko-srpski, u kojem je političkom i znanstvenom kontekstu nastala?

- Taj je naziv ponajprije vezan uz ustanovljavanje hrvatsko-srpske filologije na kraju 19. st. Ulaskom u jugoslavensku zajednicu on se učvrstio i postao politički posve prikladan. No, potreba da se njegov naziv poistovjeti s kulturnim krugom u kojem je nastao i u kojem se razvijao uvijek je prevladala te je tako kontinuitet naziva “hrvatski jezik” sačuvan sve do današnjih dana, pa i unatoč tomu što je u 19. stoljeću za govornu osnovicu odabrana jekavska novoštokavština - koju su govorili svi hrvatski Srbi, a tek vrlo, vrlo malen broj Hrvata (npr. Dubrovčani, nešto u Bosni, zapadnoj Slavoniji).

Može li se, bude li jezični purizam i s hrvatske i sa srpske strane galopirao, dok se jezici razvijaju u odvojenim državama, za, recimo, stotinu ili više godina od jednog jezika napraviti dva?

- Ne bih to nazvao purizmom, jer se taj naziv odnosi samo na “čistoću” (u odnosu na nešto “zaprljano”, strano), nego radije zazivanjem različitosti, pri čemu se nerijetko i ono što je nepobitno (i) hrvatsko zamjenjuje nečim što je valjda još ekskluzivnije, samo naše. Naravno, svako malo lektori, tko zna odakle, dobiju naputak da neku riječ treba zamijeniti “boljom”, i to je bez sumnje za sam jezik vrlo štetno. Podsjeća nas i to na nedostatak nacionalnog samopouzdanja. S njegovim jačanjem, koje će valjda uslijediti, i to će se smanjivati. S druge strane, ne treba zanemariti ni činjenicu da se standardni jezik prirodno razvija djelovanjem njegovih govornika. Naravno je da se stvaraju novi hrvatski termini za engleske riječi, pogotovo u računalnom nazivlju, i da se ti nazivi ne usklađuju, niti se trebaju usklađivati, s ostalim štokavskim standardima. Ne mislim da se mijenjanje jezika može tako nastaviti, odnosno vjerujem da možemo jezik prepustiti spontanijem razvitku. A ako je razvoj u tom smislu spontan, uz prirodnu brigu o kulturi njegova izraza, tada je zapravo svejedno što će biti za 100 godina. Uostalom, veliko je pitanje kakva sudbina očekuje male jezike u Europi, čak i uz svu našu skrb.

Postoje li kontakti i koliko su ozbiljni ti razgovori između hrvatske i srpske filologije?

- Susreću se i povjesničari i sociolozi, ali filolozi manje-više samo kad su neutralne teme posrijedi. Nemoguće je razgovarati s nekim tko isključivo nameće svoj diskurs, i to u zoni nacionalnih i kulturnih identiteta koje podrazumijeva filologija. Ako srpski kolege dubrovačku književnost danas ne uvrštavaju u hrvatski korpus, doista je teško voditi ozbiljniju raspravu. Isto se, na primjer, događa i s književnošću bosanskih franjevaca. Dakako, nijedan narod ne može propisivati drugome gdje će postavljati granice svoje književnosti i jezika, ali kada je to platforma za negiranje tuđeg identiteta koje vodi do osvajanja, teško je takav kontekst ignorirati.

Koje je vaše mišljenje, treba li u Vukovaru, i drugdje gdje srpsko stanovništvo čini više od trećine, osigurati i natpise na ćirilici?

- Naravno da je potrebno na toj simboličkoj razini, poštovanjem, iskazati prisutnost srpske zajednice, kao i bilo gdje u civiliziranom svijetu. S obzirom na sva iskustva, to treba činiti vrlo suptilno, pogotovo u tako teško stradalim gradovima kao što je Vukovar. Potrebno je puno dobre volje, empatije i tolerancije, ali i iskoraci sa svih strana . Hladno administrativno inzistiranje u napetim situacijama može silno iritirati. Ne mogu suditi koliko je tu riječ o autentičnim osjetljivostima, a koliko o manipulacijama nedostojnih političara, ali kako god - nije dobro kad se bilo koji nacionalni simbol nameće silom. Za početak neka prestane velikosrpski diskurs koji se sa sve napetijim tonovima širi iz Beograda. Tada će se i svi ljubazni susreti državnih i crkvenih velikodostojnika činiti manje licemjernima. Do ozdravljenja je vrlo dalek put. Za to trebamo čekati političare velikog kalibra, s čvrstom i modernom vizijom dobra za svoje narode.