ŽESTOKA RASPRAVA

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE POVIJESTI Patriotsko viđenje povijesti Domovinskog rata

Priručnik donosi usko hrvatsku perspektivu o ratu, pa u tome podsjeća na vremena kada su se udžbenici radili kako bi služili 'pravilnoj orijentaciji' učenika i nastavnika
 Josip Bistrović / CROPIX

Živimo u zemlji koja je šestu godinu zaredom u recesiji, u kojoj se broj nezaposlenih broji stotinama tisuća. Pa ipak, glavna tema u (još) neslužbenoj predizbornoj kampanji nije ekonomija, već povijest. Iz dana u dan svjedočimo žestokim raspravama o pobjednicima i gubitnicima Drugog svjetskog rata, ulozi Josipa Broza Tita u hrvatskoj povijesti, Jugoslaviji i “jugofilima”, (re)valorizaciji Tuđmanove ostavštine, zapisu u knjizi dojmova Spomen-područja Jasenovac u kojemu je aktualna hrvatska predsjednica “zaboravila” spomenuti tko su žrtve tog logora i kako se zvao režim koji je za njih odgovoran, itd.

Prije nekoliko dana, na naslovnoj stranici ovih novina udarna je vijest bila objavljivanje školskog priručnika o Domovinskom ratu koji je izradila skupina autora ( N. Barić, D. Dovranić, T. Janković, A. Nazor, D. Novosel, E. Petroci). Koliko se često vijesti o izdavanju školskih priručnika pojavljuju na naslovnicama novina? Nećemo puno pogriješiti ako kažemo nikada. Isti je izdavač prije nekoliko mjeseci objavio priručnik o Prvom svjetskom ratu, vrlo aktualan zbog obilježavanja stogodišnjice rata, no koji nije ni izbliza izazvao toliku pažnju.

Burna debata

Školski priručnik o Domovinskom ratu objavljen je točno deset godina nakon što je burna debata o jednom drugom priručniku, Dodatku udžbenicima za najnoviju povijest, pokrenula pitanja o tome kako poučavati o najnovijoj hrvatskoj povijesti. No, poučavanje ove teme počelo je znatno prije, još u udžbeniku povijesti iz 1992. godine. Opisujući rat koji je još trajao, udžbenički prikaz fokusirao se na kronološki prikaz političke povijesti, dok je za šturi prikaz ratnih zbivanja koristio jezik nabijen emocijama kojemu je primarna svrha bila utjecati na emocije čitatelja. Termin Domovinski rat tih je godina tek ulazio u javni prostor, a u udžbenicima povijesti prvi je put upotrijebljen 1999. godine. Unazad posljednjih desetak godina, svjedočimo stalnim zahtjevima da se sve više prostora posveti poučavanju rata koji se, kao nekad NOB u Jugoslaviji, sve više promatra kao utemeljujući događaj današnje Hrvatske. Traži se veći broj sati, više prostora u udžbenicima. Prema sadašnjem programu, ta se tema poučava tri do pet školskih sati. U udžbenicima tom razdoblju hrvatske povijesti posvećeno je između dvadeset i trideset stranica. Za usporedbu, Drugi svjetski rat poučava se otprilike osam nastavnih sati, Hladni rat dva do tri sata, a hrvatska povijest od 1945. do 1990. godine tri sata.

No, od kraja devedesetih dogodio se i zaokret u poimanju svrhe i ciljeva nastave povijesti. Desetljećima se kao njezina ključna svrha smatralo formiranje učeničke ličnosti u skladu s prevladavajućim ideologijama i politikama, pomoću tzv. pravilnih interpretacija koje su se po potrebi onda mijenjale. Posljednjih godina zamjetni su začeci drukčijeg razumijevanja svrhe ovog školskog predmeta koji se sve više promatra kao kritičko bavljenje prošlošću. Učenike se nastoji poučiti kako se historiografija ne sastoji samo od neupitnih činjenica, već i od različitih interpretacija i različitih perspektiva o prošlim događajima.

Različiti pristupi

Pokazuje im se i put kojim se dolazi do zaključaka, a ne isključivo sami zaključci. Želi se razviti racionalan i kritički odnos prema napisanom i izgovorenom, pripremiti učenike da svakodnevno donose uravnotežene, argumentirane i razumne prosudbe tamo gdje su odgovori i objašnjenja kontradiktorni.

No, u udžbeničkim prikazima Domovinskog rata zamjetni su različiti pristupi. Dio udžbenika počeo je postupno prikazivati ratove devedesetih, njihove uzroke i posljedice, na slojevitiji način, odmicati se od pojednostavljenih i crno-bijelih prikaza karakterističnih za devedesete. U dijelu udžbenika, ali i nastavne prakse općenito, već je nekoliko godina zamjetna NOB-izacija poučavanja o Domovinskom ratu: koristi se snažan i emocionalan jezik, detaljan opisi bitaka i ratnih pobjeda, te portreti ratnih heroja koji se učenicima nude kao modeli za identifikaciju.

Kako se u ovu priču uklapa novoobjavljeni priručnik? U predgovoru doznajemo da je namijenjen nastavnicima povijesti: namjera je izdavača bila na jednom mjestu obuhvatiti i sadržajni i metodički pristup. Podrazumijeva se, naime, da se nastavnici pripremaju za nastavu na temelju znanstvene i stručne literature, a ne udžbenika ili priručnika koji su namijenjeni učenicima. O svakoj temi nastavnik bi trebao znati više od onoga što piše u udžbeniku. Ovaj priručnik svakako sabire na jednom mjestu mnoštvo informacija, više od onoga što se može obraditi u vremenu koje se ovoj temi posvećuje u nastavi. No, je li dovoljno pročitati jednu knjigu za kvalitetno poučavanje teme koju su autori i recenzenti priručnika proglasili jednom od najosjetljivijih u poučavanju povijesti? Iz izvještaja u novinama ne može se pročitati zašto smatraju tu temu osjetljivom? Što je čini takvom? To što se bavi događajima koji su dio pamćenja živih ljudi, od kojih su mnogi bili sudionici događaja? To što su ljudska iskustva o ratu različita, pa su nužno različita i sjećanja na rat? To što o Domovinskom ratu, kao i o svakom drugom ratu, postoje različita gledišta i zaključci? Zato što politike i političke elite koriste sjećanje na rat kao sredstvo predizborne borbe, kako u Hrvatskoj, tako i u susjednim zemljama? Sve to zajedno?

Samo jedna stranka

No, tekst priručnika doimlje se kao da je pisan za učenike, a ne za nastavnike koji su školovani povjesničari. Primjerice, u opisu političkih promjena na početku devedesetih, u ovom se priručniku ne spominje nijedna druga politička stranka osim HDZ-a. Nazivi poput “Republika Srpska Krajina”, “Hrvatska zajednica Herceg Bosna”, “Srpska vojska Krajine”, “Srpsko nacionalno vijeće” itd. stavljaju se u navodnike, kao da smo se ponovo vratili u vrijeme kada se govorilo “tzv. NDH”. Rečenice poput “Odlučna intervencija jedinica za posebnu namjenu hrvatske policije u Pakracu i na Plitvicama pokazala je da u Hrvatskoj postoje visokomotivirane i uvježbane policijske snage, spremne na obranu svake stope svoje domovine” doimlju se kao da su izišle iz neke od brojnih publikacija o NOB-u koje su objavljene nakon 1945. godine. Kratke biografije vodstava zaraćenih strana, kao i biografije ratnih heroja, govore samo o razdoblju nakon 1990. godine, kao da cjelokupna povijest počinje tek tada. Kome su namijenjena pitanja ispod izvora koji čine značajan dio priručnika - učenicima ili nastavnicima? Npr., na str. 104. u priručniku se donosi dio govora Franje Tuđmana u Vukovaru 8. lipnja 1997. u kojemu Tuđman poziva na suživot Hrvata i Srba u Podunavlju. Autori postavljaju pitanje (učenicima, nastavnicima?) što ta izjava govori o Tuđmanu. No, kakav odgovor očekuju? Da bi se na takvo pitanje uopće moglo odgovoriti, možda se moglo uključiti i neke druge izjave Franje Tuđmana o Srbima, izuzev onih koje su izrečene pred predstavnicima međunarodne zajednice (primjerice, onu iz 1995.: “Riješili smo srpsko pitanje. Srba, odnosno Jugoslavena više neće biti 18 posto koliko ih je bilo. A tri posto koliko će ih biti neće više ugrožavati hrvatsku državu.”).

Bez kontroverzi

Kritičko promišljanje o prošlosti, koje se u predgovoru navodi kao jedan od ciljeva priručnika, zahtijevalo bi npr. da se objasni zašto karakteriziranje rata kao građanskog izaziva otpor u hrvatskom društvu, dok njemački predsjednik istodobno bez suzdržavanja koristi termin “građanski rat u bivšoj Jugoslaviji” u razgovoru s hrvatskom predsjednicom. Zahtijevalo bi da se objasni zašto neki smatraju da Domovinski rat ima i elemente agresije i elemente građanskog rata, dok se drugi protive takvom tumačenju.

Za vjerovati je da autorima nije bilo lako raditi na ovom priručniku. O tome svjedoče i izjave nekih od njih da su dobro razmislili prije nego što su pristali na suradnju. Sigurno im nije bilo lako raditi u okolnostima kad političke stranke primarno vide poučavanje Domovinskog rata kao dio patriotskog odgoja i kao sredstvo političke manipulacije, kad veteranske udruge svaki iskorak iz propisanog narativa stigmatiziraju kao “izjednačavanje žrtve i agresora”, kad sudac zagrebačkog županijskog suda predlaže da se u Kazneni zakon unese kažnjavanje kvalificiranja Domovinskog rata kao građanskog, kad ministar obrazovanja preporuča kao najbolji model za poučavanje Domovinskog rata nastavu o NOB-u iz jugoslavenskog razdoblja. No, nije li se ipak u priručniku mogao dati slojevitiji i sofisticiraniji prikaz događaja? Ne bi li bilo potrebno da se u knjigu namijenjenu nastavnicima povijesti, koji su diplomirani povjesničari, uključe i kontroverze koje su nužni sastavni dio svakog znanstvenih istraživanja bilo kojeg rata? Primjerice, u Hrvatskoj je prošle godine objavljena knjiga Annike Mombauer “Uzroci Prvog svjetskog rata: kontroverze i konsenzus” u kojoj se donosi pregled rasprava koje su počele od trenutka kad je rat završio i koje traju sve do danas.

Popis činjenica

Jesu li autori priručnika namijenjenog nastavnicima mogli napraviti nešto slično u priručniku o Domovinskom ratu? Stječe se dojam da to nije ni bila njihova namjera: priručnik donosi usko hrvatsku perspektivu o ratu i patriotsko viđenje povijesti, pa u tome podsjeća na vremena kada su se udžbenici radili kako bi poslužili “pravilnoj orijentaciji” ne samo učenika, već i nastavnika.

Zaključno, priručnik može poslužiti kao solidno uporište za kronologiju rata i kao popis ključnih činjenica, no način na koji se pristupa njihovu tumačenju nema na umu razvoj kritičkog mišljenja, već odgajanje čitatelja. Tako smo napravili puni krug: deset godina nakon otvaranja rasprava o nastavi Domovinskog rata vratili smo se na onu metodologiju za poučavanje o ratu koju smo napustili početkom devedesetih. Doduše, u vezi s jednim drugim ratom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 04:58