Preživio sam sedam dana bez interneta

You have 32 unread messages, stajalo je na mom inboxu nakon što ga nisam otvarao tjedan dana. Fotke s dječje priredbe na kojoj nisam bio, a to je važno jer je ta predstava jedini sat u godini kada mogu vidjeti komadić toga što radi moje dijete dok je u vrtiću. Djetetu je bilo bitno da dođem, ali šef je smatrao da sam potrebniji negdje drugdje.

Cijena izolacije

Pojavila se i rezervacija smještaja za put, ali to je u konačnici propalo jer nisam odgovorio na mail. Zanimljiv seminar sam propustio jer nisam imao pojma da se održava. 21. stoljeće ne oprašta neznanje pa je tako i propust edukacije vrlo izvjestan put prema mučnom i dugom samouništenju za koje si je svatko sam kriv. Kraće rečeno, možda sam mogao saznati ili naučiti nešto čime bih promijenio svoj život, karijeru i konačno došao na Forbesovu listu dobrostojećih.

Frend iz New Yorka prolazio je kroz Zagreb, no kako mu nisam odgovorio na mail, smatrao je da sam u gužvi te se tako nismo ni vidjeli. Možda uspijemo za šest mjeseci.

Dvije press konferencije prošle su bez mene, obavijest o isteku pretplate stigla je na vrijeme jer računi nikada ne kasne, a dva prijateljska maila dobit će odgovore sa zakašnjenjem. Nešto obavijesti s fejsa prošlo je bez odgovora, a junk mailovi samo su čekali malo dulje prije nego što su bačeni u kantu.

Rezime tjedna bez interneta, što je bila ideja projekta, prošla je s podnošljivim posljedicama.

Izvor znanja

Svatko ima pravo na tjedan dana izbivanja iz života, kao što svatko zgrabi petnaest minuta slave, pa je iz tog rakursa život bez interneta bio podnošljiv. Vjerojatno bi isto tako bio podnošljiv i da uz pomoć interneta zarađujem na drugi način, da sam burzovni mešetar ili trgovac nečim desetim. Ono što ne bi bilo podnošljivo i ne bi uopće funkcioniralo jest kompletan život bez interneta, bez ikakve šanse da se pomoću njega saznaju banalne i nebitne informacije i, puno važnije, da se korištenjem interneta dođe do novih saznanja.

- Želim li znati što se događa u mojoj branši, želim li ostati konkurentan i da bih sam napravio novo istraživanje, znanstveni rad, moram imati uvid u to do kuda je stigla psihijatrija - rekao je prije nekoliko mjeseci, tijekom usputnog susreta, dr. J., znanac koji ima svoju ordinaciju u Švicarskoj, ali održava predavanja i radi u zemljama koje su međusobno udaljene tisućama kilometara, od Kine do SAD-a. J. plaća studije koje analizira, a nalazi ih na internetu. Kada bi dolazio do njih korišteći klasičnu poštansku službu, trebalo bi mu najmanje dva dana. Za dobar dio već objavljenih studija ne bi imao pojma, jer ne bi ni znao da postoje. Ili bi trošio puno vremena da sazna za njih, a vrijeme je novac.

Tramvajem do interneta

- Da vidimo, Iguana je restoran gdje su nam rezervirali stol, ali gdje se nalazi? - pitala se bez ozbiljne zabrinutosti Snježana dok je u taksiju pomoću mobitela pretraživala internet i tražila adresu restorana koji bi u ponoć trebao ponuditi večeru za društvo koje je poteglo do Beograda da bi odslušalo Claptonov koncert. Saznali smo za manje od minute, a usputno ponuđene reklame nudile su destinacije za šoping day after. Jasno da smo sve mogli detaljno isplanirati prije puta, ali nismo imali vremena jer smo radili, pa su mnoge stvari ostavljene za avanturu i usputno rješavanje.

Bilo je to samo dva dana nakon što se Jobs zacrvenio prilikom predstavljanja novog mobitela kada se nije uspio spojiti na internet. Aparat u njegovoj ruci bio je osuđen na osnovno funkcioniranje, razgovor i neke od igrica, a od mobitela se očekuje, kao normalno, povezivanje s internetom. - Pročitala sam cijeli internet - rekla je Sanja opisujući kako se liječila od depresije i nezadovoljstva poslom, što je izbezumilo Zlatka koji još uvijek vjeruje da se na internet ide četrnaesticom ispred Cibone. Tanja i Goranka su mu svojedobno objašnjavale kako taj svijet, koji on ne vidi ali postoji stvarnije od Boga, funkcionira nešto drukčije pa su mu ispričale priču o outsourcingu pri postavljanju dijagnoza gdje liječnik specijalist, udaljen tisućama kilometara od kolege koji u ordinaciji ima pacijenta, sudjeluje u liječenju, no - nekima nema pomoći - prokomentirala je na fejsu tu situaciju Merita igrajući se iPad-om na Cvjetnom.

Ono što se meni dogodilo zato što sam tjedan dana živio bez interneta pojednostavljeno se može opisati apstinencijskom krizom i time prouzročenim stresom. Za ljude koji rade na kompjutorima slobodno vrijeme na poslu vrlo je relativan pojam. Otvaranje svake nove stranice, bez obzira na to je li pobuda tek da se relaksira mozak ili se traga za što točnijom informacijom, u mnogim profesijama, pa tako i novinarskoj, znači pribavljanje novih informacija koje se koriste u poslu. Istodobno, to je i idealna situacija za jednostranom, neobavezujućom komunikacijom u kojoj mogu, kao da gledam reklame, saznavati a da ne moram razgovarati. Internet je utočište stvoreno po želji njegova korisnika. Idealno za asocijalne tipove.

Molio i podmićivao

Zuhra je davno rekao kako se boji dana kada će nam za život biti dovoljan ekran, fotelja i frižider s hranom, a sve ostalo kreirat ćemo ubacivši željene parametre u kompjutor. A onda se cijelo društvo složilo da ono neočekivano, nepredvidljivo i posebno što žene nose u sebi predstavlja draž radi koje virtualni svijet neće pobijediti stvarni.

No, svejedno, bilo mi je teško, bio sam pomalo osamljen i dosta tužan. Osjećao sam se kao osoba pred kojom nitko ništa ne želi reći, onaj suvišni kojega se ne uključuje, patio sam od klasičnih simptoma apstinencije, odlazio iz sobe da ne gledam ekran koji me mami i cereka mi se u lice, bio sam lik iz Grubišićeva davnog filma u kojem klinac obilazi razne političke institucije s molbom za članstvo napisano na ogromnom papiru, ali ga nitko ne želi upisati.

A pritom sam morao funkcionirati kao da se ništa ne događa pa sam molio, muljao, podmićivao i svašta izvodio kada sam trebao pomoć, a kolege me upućivali na jedinu pravu adresu, internet. Na koji nisam smio.

Kako postati jednostavan i otuđiti se od ljudi

Strah

utorak 1. 6.

16:10 Počeo je projekt. Već mi se čini da mi nešto nedostaje. Što ako se nešto objavi, a ja neću saznati? Hoće li mi itko reći? Hoću li živjeti u neznanju? Jesam li, ustvari, sklon ogovaranju, ali kako sam pomalo asocijalan i autističan, nedostatak društva kompenziram internetom? Što ako mailom dobijem ponudu za novi posao? Bilo kakav.

Grešnici žive na internetu,

srijeda 2. 6.

20:45 Gle, našla sam dječju sobu - rekla je sva oduševljena jer smo ovaj put možda nadomak višemjesečne potrage za namještajem koji bi bilo lijepo staviti u sobu od 15 četvornih metara, no mala ima na raspolaganju deset, nategnutih. Znam, otkazat ćemo sve narudžbe, stolara koji je već napravio nacrte, sve rezervacije iz dućana, i prijeći u neki drugi. - Pogledaj - rekla je potpuno prirodno i pokazala na svoj laptop. Tamo je stajala otvorena stranica jednog dućana. Što izvesti? Kako ću joj reći da se skidam s interneta? Osjećam se poput nekoga tko se čisti od cigareta, ako već ne s droge. - Moram ti nešto reći - počeo sam oprezno i priznao da pokušavam živjeti bez interneta, da sam dao zavjet i da me sada navodi da ga prekršim. - Ma, daj, ne izvodi. Pa i katolici imaju iskušenja. Poslije se možeš pokajati i sve će biti u redu - brzo je pronašla rješenje i uvela me u carstvo grijeha. Sjedio sam i gledao u ekran kao da gledam nešto opsceno. Crvenio sam se u sebi, meškoljio se, grizao i živcirao. Njoj je kao iskusnoj domaćici Hada, bez morala i skrupula koje život bez interneta sasvim prirodno daje svojim sljedbenicima, čistuncima, sve bilo lako, a ja sam razmišljao o tome kako činim nešto nepopravljivo. Bio sam sav ukočen, sputan i neslobodan. Pristajao sam na sve, zbog nje. Do tada sam bio ponosan na sebe jer sam već gotovo dva dana uspijevao živjeti bez interneta. Treperio sam pred pobudom da zavirim, saznam što se događa, negdje, bilo gdje, da se povežem sa svijetom, budem dio njega. Vjerojatno se tako osjeća čovjek u zemlji čiji jezik ne govori, pa ne razumije ništa, ne može ništa pročitati, ništa saznati, a neugodno mu je pitati iz razloga što bi pitao sve što ga interesira, sve što mu se čini zanimljivim, ali ne zna niti osnovno. Na kraju živi u samotnom moru neznanja.

Isus nosi bikini?

Četvrtak 3. 6.

14:15 Dvije djevojke u bikinijima plešu na ekranu kolege. Zato je šutljiv. Ne govori, ne diše. Samo mu oči prate njihove bokove. Vidio sam, potaknut divljom znatiželjom, u prolazu. Drugi je gledao ponudu motora na nekom siteu. I to je zanimljivo. Sve je zanimljivo, a ja ne smijem ni pogledati. Ako je tako teško i na dijetama, razumijem zašto Hrvatice ostaju debeljuškaste. Iako ne odobravam što su uopće takvima i postale. - Isuus Krist...! - zapištala je kolegica nedaleko od mene. Bulji u ekran, nalaktila se, zauzela pozu za čitanje i bulji, bulji i bulji. Napeto je, sigurno se nešto grozno dogodilo u vezi s Anistonkom ili Pittom, a ja nemam pojma. I ne mogu pitati jer mi to sigurno neće otkriti. To je intimno, vrlo osobno. Između nje i njenog compa.

Šutljivi Merlin

petak, 4. 6.

Moram napisati tekst, treba mi pomoć. Stručna. Bilo bi dobro pitati Google. Moderna verzija Merlina sjedi u tankom ekranu, raspolaže kartama nalik onima za tarot i pokazuje mi ih kako mu koja padne na pamet. Mami me poput reklame za nagradnu igru. Ako pristanem, saznat ću sve, a to je ono što želim. Danas mu ne smijem prići, još uvijek živim u izolaciji. Pokušam li doći do podataka odlaskom u arhivu, kako bih se upoznao s kontekstom teksta, trebat će mi nekoliko sati da sve prikupim. Moram otići do odjela arhive, zamoliti neku od cura koje su tamo da mi pomognu, jer one znaju u koju su ladicu što pospremile. Onda će mi ponuditi popis s naslovima tekstova, a ja moram izabrati one koji mi trebaju. Kao da znam što piše u kojem tekstu, kao da je normalno znati ono što nisi pročitao. Trebaju mi svi! Potom čekam da vrijedne zaposlenice arhive pronađu te tekstove, nakon toga ih nabrzinu prelistam i ono što mislim da mi treba iskopiram. Tada mogu krenuti u iščitavanje. Tako se radi s arhivama, samo što u uzvišenijim slučajevima nastanu povijesne knjige, a u mom će to biti tekst koji traje jedan dan. No, nemam vremena te moram žicati kolegicu da umjesto mene projuri Googleom i isprinta mi potrebne tekstove. Za život bez Googlea čovjeku treba tajnica, asistentica, učiteljica i, svakako, supervizorica. Puno bi žena trebalo zaposliti, a oko mene postoji samo jedna koja me ne poznaje dovoljno te možda posustane. Sva sreća da me znaju kao čudnog tipa pa mi se poneke želje ispune bez puno pitanja. A možda ona radi za rečenog Merlina i sve je samo tajni dio eksperimenta.

Vikend

vikend 5. i 6. 6.

Život bez civilizacije pa tako i interneta. Da se odmaknem od iskušenja, pristao sam na radnu terapiju. Glumim fizičkog radnika i handymane. Neki to zovu odmorom. Idioti.

Život jednostavnog lika

ponedjeljak 7. 6.

Dobro sam. Sasvim jednostavan. Malo usporen. Izgubljen kada pogledam svijet oko sebe, visoke zgrade i užurbane ljude. Jedini kompjutori koje nosim sa sobom nalaze se u automobilu i mobitelu, ali imaju ograničenje, ne povezuju kao internet, diskretno i nenametljivo, ne informiraju i ne educiraju. Ne očekujem i ne nadam se ničemu. Razgovaram s umirovljenicima. Kužimo se. Količina informacija kojom raspolažemo dovoljna je da svaki razgovor bude otkriće, sve što si jedan drugome govorimo je novost jer je iz različitih novina ili vijesti s raznih televizija. Nitko oko mene, nitko od mojih kolega više mi ništa ne govori. Mislim da me smatraju biljkom, pokretnom. Ne trudim se dokučiti o čemu razgovaraju.

Inbox

Utorak, 8. 6.

Projekt je u završnoj fazi, a ja u dreku zbog svega propuštenog.