Preskupi su. Zauzimaju parkirna mjesta u centru dok igraju šah. Sada ih hvata panika jer stiže konkurencija

Po vas stiže čist i udoban automobil. Vozač je pošten i spreman na šalu. Predlaže dobar restoran i novu izložbu u muzeju. Vozi brzo i sigurno, a do destinacije stižete po najkraćoj mogućoj ruti. Na kraju stiže račun. Jeftino ili, ako ništa drugo, barem pošteno. To mi zovemo dobrim taksijem.

Stvarnost je drugačija. Kava, pivo ili gemišt krate taksistima dugo vrijeme između vožnji. Žale se da nema posla, ali psuju zbog poziva iz centrale. Zbog pišljivih 50 kuna sada jedan mora prekinuti partiju šaha. A baš mu je krenulo. Ako imate sreće, po vas će doći prije novog ledenog doba. Predložit će rutu koju samo on zna i koja navodno štedi vrijeme. Psuje vozača ispred sebe. Taksimetar divlja. Bez “dobar dan” na početku i računa na kraju vožnje. Ako je zaradio on, ne mora i država. Vožnju je prenaplatio barem 20 posto. Vraća se šahu i mrzovoljno pali cigaretu.

Ovako zagrebačke taksiste zamišljaju njihovi sugrađani, pitajte bilo koga. Zato ih izbjegavaju, pa zato nema ni posla.

No sada kad su dani monopola pri kraju, taksisti su u strahu. Cijene će pasti, konkurencija doći, a oni će morati početi raditi. Ne osam vožnji, nego osam sati dnevno. Morat će biti brzi, sigurni i pošteni. Jeftini i uslužni jer će ih konkurencija u suprotnom pojesti. Tada možda opet počnu zarađivati.

O prijedlogu koji ruši cijenu i dovodi konkurenciju u Skupštini će se raspravljati već za četiri dana. Bude li prihvaćen (a nešto nam govori da hoće), odmah nakon toga će se aktivirati.

Ekskluzivno doznajemo nove tarife. Već od 1. listopada cijena vožnje bit će točno 17 posto jeftinija. Zagrebački taksisti za start će naplaćivati 16 kuna umjesto 19, a kilometar će naplaćivati šest umjesto sedam kuna. Noćna vožnja će startati na 20 kuna, a kilometar će vrijediti šest kuna. Odzvonilo je i monopolu pa će tako na zagrebačkim ulicama patrolirati i svoje usluge pružati najmanje osam tvrtki, umjesto dosadašnje jedne jedine.

Cijene će još padati jer su spomenute tarife maksimalne dopuštene. Kilometar po šest kuna bit će najveća moguća cijena, no nadolazeća konkurencija zasigurno je planira srušiti. Tako bi ubrzo kilometar mogao stajati samo pet kuna.

Zagrebački će taksi po propisima biti bijeli, udobni automobil s ABS-om i klima-uređajem, svijetlećom oznakom na krovu, GPS-om i grbom grada na vratima. Takvih će vozila biti najviše 1115. Vozači će, kao i dosad, polagati ispit na kojem će, osim povijesti grada, morati pokazati znanje iz poznavanja važnih lokacija i termina održavanja važnijih događanja. Osim poznavanja zakona i propisa, provjeravat će se i bonton prema suputnicima i ostalim vozačima. Nema psovanja, trubljenja i pušenja, a taksisti će morati biti sposobni naći put do vaše destinacije po najkraćoj mogućoj ruti.

Kako na novi prijedlog o autotaksi prijevozu reagiraju taksisti, od kojih su mnogi iskusni mačci zagrebačkog asfalta?

- Boje se, naravno. Pribojavaju se konkurencije jer su dugo bili jedini prijevoznici u gradu. Kada nemaš konkurenciju, neizbježan je i pad kvalitete usluge - objašnjava Mijo Bezer, pomoćnik pročelnika Gradskog ureda za promet, koji je i glavni autor novog prijedloga.

Pad cijene od 17 posto precizno je izračunat, kaže, nakon brojnih kalkulacija i istraživanja te se temelji na višegodišnjem iskustvu. Ukratko, automobil u prosjeku na 100 kilometara potroši osam litara benzina, a mjesečno prijeđe 2000 kilometara, pa se tu dodaju davanja i porezi te se pretpostavi da je prosječna plaća 4400 kuna... Shvatili ste, uostalom.

- Taksist će na vožnji zaraditi od deset do 15 posto. Sniženjem od 17 posto dobit ćemo cijene koje su gornja granica. Nitko neće moći naplaćivati skuplje, ali ako se nekome isplati, može naplaćivati jeftinije - navodi Bezer.

E, to mi zovemo zdravom konkurencijom od koje će najviše profitirati putnici. Konkurencija je izraz od kojega se u udruženju Radio Taxi Zagreb odmah naježe i dignu na noge. Pa, valjda samo oni smiju voziti po gradu. Tako je već godinama. Zagrebački taksisti odavno su, zasluženo ili ne, na zlu glasu. Činjenica je da cijene i razina njihove usluge prkose zakonima matematike i zdravog razuma. Osim toga, zasigurno su uz pauk najkontroverznija javna usluga u metropoli. Zato je bitno da prije nego što detaljnije zavirimo u ono za što nam obećaju da će biti svijetla budućnost, još jednom kažemo što je i tko je zagrebački taksist danas. Jer, pad cijena, koji je mogao biti još osjetniji, neće riješiti problem. Taksi je danas preskup. Uz to, varaju nas. Ili državu. To smo i sami doživjeli.

Vožnja bez taksimetra

Nalazimo se na Jelačić-placu. Hitno moramo do Trnovčice, rubnog dijela Dubrave.

- Koliko bi stajalo do Trnovčice? Žurimo - pitamo prvog od nekoliko taksista koji su se oko 21 sat zatekli na stajalištu. Želimo ga nagovoriti da isključi taksimetar i odveze nas ilegalno.

- Ovisno o tome kojom ćemo rutom (ne bi li to uvijek trebala biti najkraća ruta, pitamo se). Mislim da neće biti više od 120 kuna. Vidjet ćemo - kaže i pali auto.

- Čujte, može malo manje? Imamo samo 100 kuna.

- Gledajte, cijena je na taksimetru i ne može niže ako je taksimetar uključen. Ne znam ja točno u lipu - opravdava se.

- Biste li ga mogli ugasiti? Imamo samo 100 kuna, a moramo hitno na Trnovčicu - navaljujemo.

Problem je riješen i već jurimo prema istoku grada. Račun, naravno, nije izdao jer se ova vožnja s poreznog stajališta nije dogodila. Priznajemo, odlazak klimatiziranim taksijem ipak je bio znatno ugodniji nego povratak do zagrebačkog središta (za koji nam je trebalo gotovo jedan sat u autobusu i dva različita tramvaja).

To je problem prvi: ovakav se scenarij odvija svakodnevno diljem Zagreba. Taksisti ne pale taksimetar i ne izdaju račun. No, za to su podjednako krivi vozači i putnici. Tako taksisti najviše zarade, iako to neće otvoreno priznati. Razumljivo, jer u suprotnom ne postoji računica, barem ne po postojećim matematičkim jednadžbama, po kojoj bi taksist na kraju mjeseca bio u plusu. U razgovoru s njima samima doznajemo kako im izgleda tipični radni dan. U smjeni od 12 sati ubodu tek od šest do osam službenih vožnji. Halo, pa oni ustvari ne rade. Od te službene zarade odbijte benzin, troškove, dadžbine, poreze...

Nije u plusu, ne može biti. Što rade ostalih deset radnih sati? Zaključak: pod milim Bogom ništa. Bela ili ćakula uz kavu? Razvijaju smisao za križaljke ili šah? To i neprijavljene vožnje, one koje taksimetar ne bilježi. Nekad se s mušterijom dogovore, nekad neiskusne ili strance zavaraju pa taksimetar niti ne uključe. U svim vožnjama koje smo za ovu priču odradili, niti jednom nismo dobili račun. Zaključite sami.

Zašto, primjerice, nitko ne pita kako plaćaju porez taksisti koji nedjeljom prevoze stranke od stajališta ispod Jadranskog mosta do sajma automobila na Jakuševcu, popularnog Hrelića? Oni svaki tjedan uredno stoje ispod stepenica mosta i putnike doslovno s ceste pozivaju da se za sedam kuna prevezu kako bi skratili desetominutni hod do sajma.

Grupne vožnje

Riječ je o monovolumenima koji ne kreću dok se ne napune putnicima. Ta mala autobusna “paralinija” funkcionira kao i javni prijevoz. “Stiskavac” s pet ili šest stranaca, ali vozačima to donosi 42 kune u jednom smjeru. Takva vožnja kroz gužvu preko sajmišne ceste traje nekoliko minuta. Nije teško izračunati da taksist u jednom satu može obaviti barem jednu kružnu vožnju, što mu donosi zaradu od 84 kune. Ako radi od 8 do 13 sati, kada je sajam najposjećeniji, zaradit će oko 420 kuna i još stići poslijepodne odraditi normalnu šihtu uz Srđana Fabijanca, Edu Pezzija i njihove prijenose HNL-a na Drugom programu Hrvatskog radija. Sport i glazba, a mi baš i nismo vidjeli da putnici iz tih monovolumena izlaze s računima. Mjesečno svom budžetu tako dodate finih 1800 kuna. Niti jedna kuna tako zarađenog novca ne slijeva se u državni proračun.

Tu dolazimo do problema broj dva. Poduzetniji nude svoje usluge naokolo, stvarajući tako krug privatnih klijenata, od kojih neke prevoze i na udaljene destinacije. Gotovo svaki Zagrepčanin koji se učestalo vozi taksijem, ima u novčaniku posjetnicu nekog vozača. Tada su popusti i dogovori stvar koja se podrazumijeva kao i isključeni taksimetar. Slično smo na vlastitoj koži doživjeli ovog ljeta, doduše od pulskih taksista. Nema neke razlike.

- Ljetujemo u okolici Pule, a htjeli bismo do Medulina. Nemamo auto. Koliko bi stajalo za nas petero - informiramo se.

Udaljenost je oko 20 kilometara u jednom smjeru. Službeno i po propisima, kažu, više od 300 kuna u jednom smjeru.

- A kako ćemo se vratiti? Vi radite cijelu noć? - pitamo drugog. - Ne baš - odgovara - ali mjesta za dogovor ima.

Na kraju smo dogovorili isključeni taksimetar i 400 kuna za vožnju tamo i natrag. Dobili smo privatni broj koji smo nazvali u sitne sate. Nama, kad smo podijelili trošak, jeftin i udoban prijevoz, a vozaču čistih 400 kuna i napojnica u džep. Državi ništa.

Prevareni turisti

No, i to je bolje od taksista koji je, vidjevši da smo turisti, vožnju od 2,45 minuta, koja je uključivala samo tri raskrižja i jedan zavoj, mrtvo - hladno naplatio 50 kuna. Išli smo od autoservisa do autobusnog kolodvora u Puli, a stanovnici tamo znaju da put pokraj groblja pješice nije dulji od deset minuta.

Taksist kojega smo čekali 30 minuta pitao nas je otkud smo (Zagreb, kažete?), došao je s ugašenim taksimetrom i nakon tih 2,45 minuta, dok smo mi mislili da on čeka semafor, hladnokrvno nas pogledao i pitao: - Imate sitno 50 kuna? Hvala, tu izađite, kolodvor je preko ceste (!?).

Ova dva opisa pokazuju da problem nepoštenog i prevarantskog taksiranja nije samo zagrebački specijalitet.

No, problem treći je možda i najbolnija točka zagrebačkih taksista. To je usporedba s drugim gradovima i zemljama. Pazite sad: Beogradom operiraju 24 taksi kompanije, a cijena razumno duge - prosječne - vožnje uglavnom nije viša od 50 kuna.

U Sarajevu, gdje radi desetak kompanija, cijena najskuplje dionice, one od aerodroma do Baščaršije, vrti se oko stotinu kuna. Kompanije spuštaju cijene kako bi zadržale putnike. Ljubljanski taksisti cijenom su bliži zagrebačkim kolegama, ali i tamo postoje tri velike kompanije i nekoliko manjih privatnih. Cammeo, rak-rana zagrebačkih taksijanera, tvrtka je koja posluje u Rijeci i Osijeku, a na sam spomen njezina direktora Koste Minovskog na zagrebačkim se taksi stajalištima odmah uzjogune. Mafija, znalački ustvrde najljući s kojima pričamo o tome.

- Uvjeren sam da u Zagrebu mogu drastično smanjiti cijene taksi usluga i pritom zaraditi - počinje Minovski.

Brojke koje Cammeo nudi su konkretne i primamljive, a rasprave o njima su već punile novinske stupce. Relacija od pet kilometara gradske vožnje stoji 20 kuna, do deset kilometara 40 kuna, a između deset i petnaest kilometara stajat će vas 50 kuna.

- Preko pet kilometara svaki kilometar naplaćujemo pet kuna, bez obzira na doba dana i prtljagu. Tajna? Nema je. Dobra organizacija i primjena novih tehnologija - kaže Minovski. Cammeo raspolaže s 40 vozila visoke klase, kojima upravlja stotinjak vozača. Vozi se 24 sata dnevno. Jedno vozilo tako u smjenama dijeli više vozača, što računicu čini isplativijom, za razliku od zagrebačkih vozača koji su svaki vlasnik svojeg vozila.

- Zaslužujete brži model prijevoza te sigurniji i brži način dolaska iz jednoga dijela grada u drugi - poručuje nam Kosta Minovski.

Zdrava konkurencija

Zagrebački mu taksisti ne vjeruju. Tvrde da je neizvedivo voziti Zagrebom po tako niskim cijenama, a ipak zaraditi dovoljno za troškove amortizacije vozila, gorivo i plaću.

- Ponekad u deset sati rada imam deset vožnji, a ponekad četiri. Često mi se dogodi da čekam pet sati zbog jedne kratke vožnje od 30 kuna. Sumnjam da će Cammeo imati puno posla u Zagrebu, pogotovo jer je njihov sustav rada ovdje nemoguće uvesti - priča nam taksist koji je već 30 godina na zagrebačkim ulicama, Leopol Grgić.

Naime, jedan od načina na koji Cammeo operira je tzv. share vožnja. Primjerice, ako vas vozač vozi na aerodrom, a operater zaključi da mu je neki putnik usput, vozač će, ako mu to dopustite, pokupiti i njega.

- Kilometraže, odnosno udaljenosti između odredišta su drugačije u Zagrebu i Rijeci, to je nemoguće raditi u Zagrebu - tvrdi Grgić koji ističe da su zagrebački taksiji kvalitetom visoko iznad Cammeovih, a brži su i od kola Hitne pomoći.

U svom je radnom vijeku često vozio bolesne, a jednom je čak platio i 500 kuna kazne zbog prevelike brzine jer je dijete koje je padalo u komu vozio u Dječju kliniku u Klaićevoj.

- Roditeljima su na Hitnoj rekli da zovu taksi jer će brže stići u bolnicu - objašnjava Grgić.

S njim se u najvećem dijelu slaže nešto mlađi kolega Mladen Petrovečki koji kaže kako u, primjerice, Sarajevu ili Beogradu prisutnost više kompanija ne znači kvalitetniju uslugu.

- Tamo radi mnogo kompanija koje nemaju standardiziranu uslugu. Kada ulazite u taksi, ne znate kakav je automobil, je li prljav ili neispravan, kakav je čovjek koji vas vozi i slično. Kod nas je štošta propisano (pa i to da automobili moraju imati klimatizaciju, nap. a.) i usluga je mnogo kvalitetnija.

Nije neka usporedba, ali u New Yorku jurca oko deset tisuća žutih taksija dnevno, a naručuju se fućkanjem, dozivanjem ili dizanjem ruke. Start iznosi 2,5 dolara (13,5 kuna), a 20 centi stoji jedan kilometar (oko jedne kune). Ali, hej, pa to je New York, ljudi!

U Beogradu je start 14 kuna, a kilometar stoji oko 5,5 kuna. Puno se pričalo o uspoređivanju sa zemljama regije, Europe i svijeta, a zagovornici ovakvih cijena u Zagrebu kažu da se tu ne uračunavaju troškovi života, BDP, uvjeti i broj stanovnika. Taksisti s kojima smo razgovarali, ne vjeruju da bi takav model mogao zaživjeti u Zagrebu, iako zazivanje taksija fućkanjem ili podizanjem ruke funkcionira u Sarajevu i Beogradu, od gradova u okruženju.

- Mi nemamo takav mentalitet. Naše mušterije žele da im dođemo pred kuću. Ako žive na kućnom broju 15, nema šanse da će ući u taksi koji stane broj dalje - objašnjava Grgić.

Leteći taksiji

Ono što se nikako neće promijeniti čak ni nakon uvođenja novog pravilnika, barem kako stvari stoje, jesu taksi stajališta. I dok u New Yorku ili bliže nama, u Ljubljani, taksiji kruže ulicama dok ne pokupe putnika, u Zagrebu ih, naravno, pozivate sa stajališta. Taksi koji pokupite na ulici u Ljubljani stoji više nego onaj koji naručite sa stajališta, kažu nam. O.K., kažemo mi, ali pogledajte tvrtku Laguna iz Ljubljane. Oni će stranci u letu vožnju naplatiti jedan euro po kilometru u odnosu na 0,79 eura po kilometru za naručeni taksi. No, start u Zagrebu stoji 19 kuna, a u Ljubljani od šest do 11 kuna, što će biti jeftinije čak i u listopadu kad cijene padnu za 17 posto.

Da se razumijemo, postoje aspekti taksiranja koje ne bismo htjeli iskusiti. Noćni taksisti su osebujni ljudi, prepuni čudesnih priča, i bilo bi nepošteno reći da ne zarađuju svoj novac, ponekad i krvavo. Vječno alkoholizirane maloljetnike gotovo na rukama dopremaju u njihove stanove, a svakog vikenda svoje automobile čiste od bljuvotina i praznih boca.

Postoje analize koje kažu da je više od tisuću taksista na grad Zagreb previše, a kako je krug mušterija u pravilu zatvoren, osuđeni su na čekanje i čekanje. Zašto čekaju? Zašto ne kruže? Isplativije je sagorjeti malo benzina, nego imati prazan taksi. Bezer kaže kako su analize pokazale da je idealan omjer jedan taksist na 700 građana. Tako će odsad i biti, ali stajališta ostaju.

- Nema posla, samo pet klijenata ove noći. Ljudi se ne voze. Bio sam na Britancu, posla nije bilo, a sad sam došao ovdje kod HNK i preko radioveze čujem da svi zovu stajalište na Britancu. To ti je sreća - priča taksist Branko koji se ovim poslom bavi dulje od 20 godina.

Za njega taksi nije skup. To je četvrti problem. Taksistima su krive mušterije koje ne uviđaju probleme taksista, a nesreća, kriza, Božja pomoć i država su krive što čovjek ne može živjeti od svog rada (sličan stav imaju i čelnici Dinama svake eurosezone oko Svih svetih). To im omogućava da se grčevito bore za svoj monopol. Uvjereni su da su u pravu.

Mijo Bezer kaže kako će jedan od uvjeta biti da tvrtka taksi prijevoznika bude registrirana u Zagrebu. Minovski kaže da ga strogi propisi poput toga neće spriječiti da uđe na tržište metropole.

- Otvorit ćemo podružnicu u Zagrebu i krenuti. Zvat ćemo to Taxi Cammeo Zagreb -objasnio je.

Otkud uopće sniženje ako su taksisti protiv?

- Dosad je njihova cehovska udruga (oni sami) određivala cijene. Sada ih određuje Grad. Ovo je naš izračun. Funkcionirat će - smatra Miro Bezer.

Dobar primjer da jeftinije znači i veću zaradu daje blagdan Svih svetih. Tada taksisti za akcijsku cijenu od 30 kuna voze građane na groblje. Nema kvake. Vozili su neprestano, umjesto da stoje na stajalištu i čekaju dobre karte.

Juraj Šnidarić, predsjednik Radiotaksija, koji za ovaj tekst nije bio dostupan zbog službenog puta, ovako je nedavno komentirao cijene: - Cijene ne mogu biti niže! Cijene koje smo prije pet godina snizili za 27 posto (zamislite život 2004. godine, nap. a.) nisu se otad mijenjale. Da nema takve gužve u gradu, i mi bismo bili jeftiniji.

Prošlog tjedna dodijeljen mu je novi mandat predsjednika Radiotaksija.

Složit ćete se na kraju, boja automobila nije presudna u svemu tome, a bijela, koja bi trebala krasiti svih 1115 vozila, implementirat će se tek 2017. godine. Naime, taksisti imaju rok od sedam godina da svoje automobile pretvore u bijele labudove. Puno manje trebat će, nadamo se, da se uvede red u ostale dijelove toga nedovoljno reguliranog tržišta, pa da zagrebačka taksi scena konačno počne nalikovati na Labuđe jezero.