KNJIGE NA SUNCE

PREPORUČIO MILJENKO JERGOVIĆ Tko ne čita zimi, neće ni ljeti... antilista najboljih knjiga za ljeto 2014.

Bog zna otkad seže ta žilava novinska predrasuda da ljudi čitaju ljeti. I tko je izmislio knjige za plažu, knjige za odmor, knjige za opuštanje. Ništa od toga nema uporišta u stvarnosti. Tko ne čita zimi, neće ni ljeti. Ili “po ljeti”, kak’ to veliju oni koji niš’ ne čitaju. A ne daj ti Bože knjiga za opuštanje. Tem su dosadne, tem su uznemirujuće. Tko bi se opuštao, taj ne čita. Opušta se tako što se spuste rolete, isključi telefon, prilegne na trosjed, utiša ton na televizoru čijim zelenim ekranom promiču figure ljetošnjega Svjetskog prvenstva, a onda se zatvore oči, i spava se, brate, savršeno opušteno. Ne postoje knjige za odmor, nema knjiga za plažu. Tko bi na onoj pripeci, škodljivoj po kožu, sve unutrašnje organe i živce, nešto još i čitao. Čita se u hladu, pod solarom, u pustoj zagrebačkoj krčmi, u Cavtatu, ispred omiljenog Tapas bara Ancora, u ljekovitoj sjeni trebinjskih platana, u caffeu knjižare Delfi, ili u svojoj rođenoj fotelji... A šta se čita? E, to je za nas osuđenike na hrvatsko nakladništvo (tojest na Frakturu i manje od sedam patuljaka), na zagrebačke antikvarijate i knjižnice, te na prebogato komšijsko, srpsko izdavaštvo, te na sarajevski Buybook, već prilično delikatno pitanje. Evo i zašto: poželite li ovoga ljeta čitati skandinavske krimiće, jer oni su, zaboga, već godinama u modi, o čemu se ponešto saznaje i iz naših tabloida, najbolji bi vam izbor trenutno bio Jo Nesbø. Ali ako ne čitate na norveškom, ili se u javnosti ne biste šminkerisali s engleskim prijevodima, hrvatske ne uzimajte u ruke. Osim što su redom loši, osmoškolski stilizirani, ponižavajući za svakoga ozbiljnog pisca, a Nesbř ozbiljan jest, to su prijevodi s - engleskog. Ovdašnjim je nakladnicima, naime, bilo preskupo da plaćaju norveški prijevod, a s engleskoga, znamo, prevodi svatko i svakako, i za nikakve novce, tako da smo dobili lažnoga Jo Nesbøa. Umjesto njega, čitajte opet pravoga Larssona (u izdanju Frakture), ili iz Beograda, preko Superknjižare, naručite srpskog Nesbøa, u prijevodu s norveškoga i u izdanju Lagune.

Ako, pak, ipak insistirate na žanrovskoj, ili takozvanoj lakoj literaturi, ili o životu razmišljate u kategorijama kriminalističkog romana, u Zagrebu ćete, u mnogim knjižarama, recimo u izvrsnom kolodvorskom lancu Tisak Media, naći sjajnu trilogiju poljskoga pisca, po struci filologa, Mareka Krajewskog: “Sablasti u Breslau”, “Kraj svijeta u Breslau” i “Smrt u Breslau”, i to na sniženju, sve tri knjige za sto pedeset kuna. Izdavač je, pogađate, Fraktura, priča romana odvija se pred Drugi svjetski rat, u gradu kojim vladaju nacisti, a inspektor je jedan poprilično zao i opak čovjek... Krajewski je od onih rijetkih pisaca koji su u stanju u istoj knjizi spojiti trivijalni žanr, povijesno-historijski i socijalni kontekst, i odličnu umjetničku literaturu. Dakle, tem ćete se “opustiti”, tem ćete čitati nešto pametno.

U Superknjižari u Savskoj možete naći, ili barem naručiti, roman “Na Crnom bregu”, britanskoga putopisca, povjesničara umjetnosti, snoba, ali iznad svega, genijalnog pripovjedača Brucea Chatwina. Riječ je o izvanrednom srpskom prijevodu Alena Bešića, objavljenom u izdanju zrenjaninske Agore. U neka stara dobra vremena, Chatwinove je knjige objavljivao i zagrebački Sysprint, ali kako je ovaj izdavač u međuvremenu odumro, malo je vjerojatno da će itko u Hrvatskoj objaviti ovo, uz “Utz” literarno najizrazitije Chatwinovo djelo. Riječ je o porodično-historijskom romanu o dvojici blizanaca, i njihovome dvadesetom stoljeću. Priča se odvija u Velsu - doista, ovo je svojevrsna velška nacionalna epopeja - a Chatwin je razvija na tradicionalan način, i s talentom savršenog pripovjedača. Lakih riječi, mudar, duhovit i zabavan, Bruce Chatwin bio je jedan od velikih pisaca našeg stoljeća.

Cees Nooteboom nizozemski je erudit. Esejist, romansijer, pisac koji lako prelazi granice žanrova, pisac za pisce, i za one koji bi htjeli naučiti kako se piše. Nooteboomov pretpostavljeni odgovor jednostavan je: pisanje je za njega uživanje u čitanju, u životu i u životnim sitnicama i ritualima, bez velikih egzistencijalnih briga, nekoliko mjeseci u Holandiji, pa nekoliko mjeseci na palmovitome španjolskom otočju... Da, pogađate, zavidim Ceesu Nooteboomu, ali ne samo na životnim i egzistencijalnim okolnostima, nego i na unutrašnjem miru i vrsti talenta. Nikad gnjevan, nikad ogorčen, Nooteboom o svemu piše s istom omamljujućom uvjerljivošću, koja svaku, naizgled i dosadnu činjenicu ili stvar, čini silno zanimljivom. Na sniženjima, u izdanju Frakture, mogu se naći prethodne njegove knjige, “Rituali”, “Izgubljeni raj” i “Kako biti Europljanin”. Ali svake kune vrijede i njegova “Pisma Posejdonu”, objavljena prije samo nekoliko tjedana. Riječ je o nefikcionalnim tekstovima, esejima, putopisima, pismima - ili ništa od svega toga - koji se čitaju kao pripovjedna fikcija. Lijepo stilizirani, u znalačkom prijevodu s nizozemskog Radovana Lučića, “Pisma Posejdonu” mala su škola pisanja i života, te života u pisanju.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 20:09