OKO ZA OKO

POVRATAK U BESKRAJNI RAT Palestinska država koju će prihvatiti i Arapi i Židovi? Još ne...

Obamin mirotvorac pogriješio je u jednome: htio je postići dogovor u devet mjeseci. A za izraelsko-palestinski sukob, koji traje više od 60 godina, potrebno je mnogo više vremena da se riješi
TOPSHOTSThousands of mourners shout slogans as they gather for the funeral of Mohammed Abu Khder, 16, in Shuafat, in Israeli annexed East Jerusalem, on July 4, 2014. Abu Khder, a Palestinian teenager was reportedly kidnapped and killed, triggering violent clashes in east Jerusalem, in an apparent act of revenge for the murder by militants of three Israeli youths. AFP PHOTO / THOMAS COEX
 THOMAS COEX/AFP

Više smo puta upozorili Hamas da mora prestati s raketnim napadima iz pojasa Gaze i sada izraelske obrambene snage djeluju kako bi to završile jednom za svagda, izjavio je početkom ovog tjedna Mark Regev, glasnogovornik izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.

A tada je počela operacija pod kodnim nazivom “Zaštitni rub” (Protective Edge) kojom je Izrael snažno, zrakoplovstvom i navođenim raketama, udario na Hamasove vojne pozicije u pojasu Gaze. I tako je svoj, već uobičajeni bliskoistočni, tragični završetak doživjela još jedna inicijativa koja je za cilj imala uspostaviti “miroljubivu koegzistenciju” Izraelaca i Palestinaca u sukobu koji već više od 60 godina predstavlja neuralgičnu točku u tom dijelu svijeta.

Naime, u zimi 2013. godine na čelno mjesto u State Departmentu došao je John Kerry koji je zamijenio Hillary Rodham Clinton. Taj ugledni senator, priženjen u prebogatu obitelj Heinz, neuspjeli demokratski predsjednički kandidat 2004., odlučio je na samom početku svog mandata napraviti velik proboj. Naime, Hillary Clinton je četiri godine provela u nastojanju da popravi ugled SAD-a u svijetu pa je Kerry zaključio da bi on mogao mandat početi snažnim otvaranjem: predsjednik Barack Obama je prezaposlen unutarnjim pitanjima pa mu je sa zadovoljstvom prepustio taj posao.

Hamas i Abas

Sasvim je jasno da je u dogovorima Obamina vanjskopolitičkog i sigurnosnog tima, koji vode dvije odlučne žene - Susan Rice, savjetnica za nacionalnu sigurnost, i Samantha Power, ambasadorica u UN-u, i State Departmenta zaključeno kako je zapravo idealno doba za takvu inicijativu. Naime, u Egiptu je srušen Muhamed Mursi, predsjednik iz redova Muslimanske braće, a vlast je preuzela vojska. Mursijev odlazak je značio i smanjenje egipatske podrške palestinskom pokretu Hamas koji ima i svoje vojno krilo/a i koji kontrolira pojas Gaze. Vojna vlast je odmah pozatvarala granične prijelaze, zapravo najvažniji Rafah, ali i tunele kojima je stizala sva moguća oprema, posebno vojna. Osim toga, Hamas je nakon dugog razdoblja premišljanja konačno 2012. godine odlučio da će se u sukobu u Siriji staviti na stranu pobunjenika protiv predsjednika Bašara al-Asada: razumljivo, hamasovci su suniti kao i pobunjenici, a režim je alavitski, dakle šijitski. No, tom je odlukom, koja je donesena u doba jačanja Muslimanske braće u Egiptu, oslabio svoj položaj u šijitskom Iranu - ali, tada se nije očekivao tako brz Mursijev pad. S druge je strane Palestinska samouprava (PA) koju vodi Fatah s Mahmudom Abasom, koji je također u lošim odnosima s Hamasom pa se ocjenjivalo da bi sada mogao, uz izraelske ustupke, ostvariti podršku Palestinaca i tako dodatno oslabiti Hamas.

Oko za oko

Okupiti, pak, izraelske i palestinske pregovarače za isti stol nije bilo lako - naime, Benjamin Netanyahu nije u dobrim odnosima s Obamom, i to je javna stvar, ali je konačno i on slomljen jer se pokazalo, između ostalog, da sankcije koje je Washington uspio progurati preko međunarodne zajednice imaju snažan utjecaj na Iran koji je otvorio vrata novim pregovorima o nuklearnom programu u kojima je isprva pokazivao spremnost za značajne ustupke. Osim toga, Teheran je izravno vojno i ekonomski angažiran u Siriji, prtlja i po Jemenu te nastoji očuvati Hezbolah što jačim u Libanonu, pa je već time snažno izložen. A i nikad nije pretjerano “mirisao” sadašnje palestinsko vodstvo, Abasa, sunita.

Pregovori su tako počeli iza zatvorenih vrata, javnost je iz njih bila potpuno isključena, ono malo što se dogovorno objavljivalo, pokazivalo je da se razvijaju u pozitivnom smjeru. Da bi onda sve lijepo otišlo k vragu.

U travnju ove godine na izborima u Iraku je pobijedio šijit Nuri al-Maliki, tijesno, ali ipak, u Siriji su Asadove snage uspjele osvojiti srce pobune, Homs, a arapske su se sunitske zemlje ozbiljno posvadile oko niza stvari, posebno oko odnosa prema Muslimanskoj braći (s jedne je strane Katar, zagovornik, a s druge Saudijska Arabija i druge manje zemlje Zaljeva). Izbori novog predsjednika u Libanonu - pozicija koju drže kršćani - propali su zbog Hezbolahove destrukcije i bili su prvi znak da će i na prostoru od Sinaja do Golana te od Mediterana do Jordana, koji je posljednje dvije godine bio miran, doći do nove eskalacije. Iran se opet osjetio ojačanim, uspješno je probijao sankcije i podbo je, uz neke arapske saveznike (da, u ovom se kaosu na prostoru Levanta sklapaju novi i potpuno neočekivani savezi isključivo interesne, kratkotrajne naravi), proces koji je za cilj imao razbijanje izraelsko-palestinskih pregovora. I tu se mora reći da je Jeruzalem obavio lavovski dio posla, iz zatvora je pustio desetke dokazanih terorista i kriminalaca, ali je prije puštanja posljednje skupine, svjestan svih ovih signala, postao vrlo oprezan. Palestinci su tada najavili da su dogovorili novu vladu nacionalnog jedinstva s Hamasom, na što su Netanyahu i većina njegovih ministara doslovce poludjeli, a onda su iz PA najavili da će oni opet pokrenuti akcije za primanje u agencije i tijela UN-a. Kad su te vijesti objavljene, postalo je jasno da su mirovni pregovori propali, Izrael odmah najavljuje novu gradnju naselja na Zapadnoj obali, i to je bilo to.

No, mračnim organizatorima tog plana sve to nije bilo dovoljno, htjeli su više, posebno u svjetlu izbijanja u prvi plan militantne sunitske skupine Islamska država Sirije i Levanta (ISIL) koja je osvojila dio Sirije i dobar komad Iraka. Interes svih se iznenada prebacio u Irak pa je zato otmica troje nevine izraelske djece prolazila relativno tiho na globalnom planu, dok je na unutarnjem uzburkavala emocije u Izraelu koji je morao pokrenuti opsežnu istragu, a ona je pak iritirala Palestince, posebno nakon što je za taj zločin - djeca su pronađena ubijena - optužen Hamas (koji, treba reći, nikad nije priznao, niti opovrgnuo svoje sudjelovanje u otmici i likvidaciji). Skupina mladih Izraelaca je malo predoslovno shvatila biblijsku izreku “oko za oko, zub za zub” te su oteli nevinog palestinskog dječaka i živoga ga spalili. Ta su mlada tijela, usmrćena na vječni grijeh počinitelja, na najstrašniji mogući način iskorištena da bi se ostvarili neki “viši” ciljevi - koji, već zbog zločina na kojem počivaju, ni na koji način ne mogu biti pozitivni, niti roditi nečim dobrim.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:02